U međuvremenu, zen je nastavio da se širi u Kini, dobrim dijelom i za vrijeme Ming dinastije (1368-1643), kada su nesu­glasice između različitih škola budizma počele da blijede, a popularnost škole Čiste Zemlje, sa njenim „lakim načinom" prizivanja Imena Amitabhinog, počela je da se stapa sa zen praksom koana, da bi je na kraju sasvim upila.

Samo malobrojne zen zajednice uspjele su, izgleda, da prežive do dana­šnjih dana, ali, bar koliko sam ja bio u stanju da ih proučim, one nedvosmisleno naginju ili Sotou ili još tajanstvenim preokupacijama tibetanskog budizma. U svakom sluča­ju, njihovo gledište po svemu je još iskomplicirano donekle složenom i sumnjivom doktrinom o čovjekovom tjelesnom sastavu, koja možda proistječe iz alkemičarskih ideja taoista.

Historijat kineskog zena otkriva jedan fascinantan pro­blem. U Rinzai i Soto zenu, kako ih danas nalazimo u ja­panskim samostanima, poklanjaju ogromnu pažnju za-zenu, meditiranju u sjedećem stavu, vježbanju tokom mnogih satova dnevno — pridajući naročitu važnost ispravnom položa­ju i načinu disanja koji on nalaže.

Vježbati zen po svemu — svojoj namjeri i cilju — znači uvježbavati za-zen, čemu Rinzai pridodaje sanzen, povremene posjete učitelju (Raši) radi izlaganja vlastitog mišljenja o koanu.

Shen-hui Ho-chang I-chi bilježi sljedeći razgovor između Šen-huia i izvjesnog Čenga:

Majstor je zapitao gospodara dhyane Čenga: „Koji način treba uvježbavati da bi se steklo znanje o vlastitoj  prirodi?"

„Prije svega, neophodno je podvrgnuti se vježbi sjedenja prekriženih nogu pri samadhiu. Kad se dostigne samadhi čovjek mora, pomoću njega, probuditi prajnu u sebi. Pomo­ću prajne sposoban je da prozre."

(Šen-hui:) „Kad čovjek uvježbava samadhi, nije li to pro­mišljena aktivnost svijesti?"

(Čeng:) „Jeste."

(Šen-hui:) „ U tom je slučaju ova promišljena aktivnost uma aktivnost ograničene svijesti i kako to može dovesti do shvaćanja vlastite prirode?"

(Čang:) „Da bi se shvatila vlastita priroda neophodno je uvježbavati samadhi. Kako bi se ona, inače, shvatila?"

(Šen-hui:) „Svako uvježbavanje samadhija je u osnovi pogrešno. Kako bi neko mogao dostići samadhi, prakticirajući samadhi?"

Već smo spomenuli slučaj koji se odigrao između Ma-cua i Huai-đanga, pri kojem je ovaj potonji usporedio sjedenje za vrijeme meditiranja sa pokušajem da se crijep izglača tako da postane ogledalo.

Jednom drugom prilikom Huai-đang je rekao:

Uvježbavati meditaciju sjedeći (za-zen) znači uvježbavati se da postaneš sjedeći Buda. Ako uvježbavaš za-zen (trebalo bi to da znaš), zen nije ni sjedenje ni ležanje. Ako vježbaš da budeš sjedeći Buda (trebalo bi da znaš), Buda nije utvrđen oblik. Pošto Dharma nema utvrđeno prebivalište, tu se ne radi o izboru. Ako od sebe praviš sjedećeg Budu, to je upra­vo ubijanje Bude. Ako se prikloniš sjedećem stavu, nećeš do­stići (zen).

Izgleda da je ovo bila dosljedna doktrina koje su se pridr­žavali svi T'ang učitelji, od Hui-nenga do Lin-čia. Nigdje u njihovom učenju nisam našao neka uputstva ili preporuke za oblik za-zena kakav postoji danas, kao glavno zanimanje monaha zena. Naprotiv, o tome se raspravljalo bezbroj puta, očigledno na negativan način, što upravo navedeni stavovi ilustriraju.

Može se tvrditi da je za-zen do te mjere uobičajeno pravilo monaškog života monaha zena da naši izvori i ne nalaze za shodno da o njemu raspravljaju i da je njihovo učenje namijenjeno samo starijim, naprednijim učenicima, a oni su već tako ovladali za-zenom da je došlo vrijeme da se krene dalje.

Ovo se, međutim, ne slaže baš sasvim sa napomenama o ogromnom broju svećenika i svjetovnjaka prisutnom na ne­kim predavanjima, jer bi, ipak, bilo nevjerojatno pretposta­viti da je Kina bila preplavljena već toliko uznapredovanim joginima. Predavanja su često počinjala objašnjenjem, izlo­ženim ukratko i uzgred, kako su namijenjena slušaocima koji su dobro ovladali budističkim vrlinama. Ali, ovo nije značilo više do da su predviđena za zrelije ljude, kad su već uvježbali obične društvene i moralne običaje i stoga nisu u opasnosti da iskoriste budizam kao izgovor za bunt protiv općih pravila pristojnosti.

S druge strane, moglo bi se tvrditi da je kritici podvrgnuta ona vrsta za-zena koja se uvježbava da se „dokuči" Budastvo, umjesto „sjedenja radi sjedenja". Ovo bi se podudaralo sa zamjerkama koje Soto upućuje školi Rinzai i njenom načinu njegovanja „velike sumnje" pomoću koana.

Dok se ne bi moglo reći da je Soto sasvim nepristran u ovom pogledu, to bi sigurno moglo biti vjerodostojno tumačenje doktrine prvih majstora. Opet, više puta se napominje da produženo sjedenje nije mnogo bolje od smrti. I sjedenje, naravno, ima svoju određenu ulogu — uz stajanje, kretanje, i ležanje — ali, uvrtiti u glavu da sjedenje predstavlja neku naročitu vrli­nu znači „privrženost formi". Prema tome, Hui-neng izražava svoje mišljenje u Tan-čingu:

Živ čovjek koji sjedi, a ne leži;

Mrtvac koji leži, a ne sjedi!

Sve u svemu, oni su samo gadni skeleti.

Čak se i u japanskom zenu nailazi povremeno na praksu zena gdje se ne pridaje posebna važnost za-zena, već se daleko više naglašava korist od obavljanja svakodnevnih poslova kao načina meditiranja. Ovo svakako važi za Bankeia, a ovaj princip podržava opće korištenje takvih umjetnosti, kao što su „ceremonija čaja", sviranje flaute, slikanje, stre­ličarstvo, mačevanje, i ju-jutsu, kao načina prakticiranja zena.

Prema tome, moguće da je preuveličavanje značaja za-zena nastupilo kasnije, kao posljedica preobraćanja zen samostana u škole za poduku dječaka. Prisiliti ih da sjede satima mirno, pod budnim okom redara sa štapovima, svakako je bio način da se obuzdaju njihovi nestašluci.

Međutim, ma koliko se, možda, pretjerivalo sa za-zenom na Dalekom istoku, izvjesno breme „sjediti da bi se sjedilo" može biti najbolji mogući način i rješenje za nervozne umove i uzbuđena tijela Europljana i Amerikanaca — pod uslovom da to ne koristite kao način da se preobratite u Bude.