Period prosperiteta koji je nastupio u desetom i jedanaestom vijeku bio je praćen izvjesnim „klonućem duha", a ovo je dovelo do obimnog proučavanja velikih T'ang majstora. Njihove anegdote kasnije su sakupili u antologije, kao što su Pi-yen Lu (1125) i Wu-men kuan (1229). Juan-wu (1063-1135) uveo je ovu metodu gdje anegdote služe kao koan, a njegov učenik Ta-hui (1089-1163) nastavio u desetoj, jeda­naestoj generaciji od Lin-čia.

Međutim, nešto slično kori­stio je još Huang-lung (1002-1069) da bi se nosio sa svojim brojnim sljedbenicima. On je smislio tri test pitanja, pozna­ta kao „Huang-lungove prepreke":

Pitanje: Svako ima svoje mjesto rođenja. Gdje je tvoje?

Odgovor. Rano jutros jeo sam rižinu kašu. Sad sam opet gladan.

Pitanje: Kako je to moja ruka kao Budina?

Odgovor: Dok svira lutnju na mjesečini.

Pitanje: Po čemu je moja noga kao magareća?

Odgovor: Kad bijela čaplja stoji u snijegu boja joj je drukčija.

Nema sumnje da su dati odgovori originalne replike na pitanja, ali kasnije problem postaje i pitanje i odgovor, jer se od učenika očekuje da shvati odnos između ta dva a koji, u najmanju ruku, nije baš očigledan.

Za sada će biti dovolj­no da kažemo da svaki koan ima neki „smisao" koji je jedan od aspekta zena, da je taj smisao često prikriven time što je čak mnogo očigledniji nego što bi se očekivalo, i da se koan bavi ne samo prvenstveno buđenjem u Praznini, već i kasni­jim izrazom u životu i mislima.

Sistem koana razvila je Lin-či (Rinzai) škola zena, ne bez otpora. Soto škola držala je da je to suviše veslačko sredstvo. Dok su zastupnici koana koristili tehniku kao sredstvo da pospješe prevladavajuće osjećanje „sumnje" (I ching) što su smatrali neophodnim preduslovom za satori, dotle je Sorto škola tvrdila da se on suviše lako posvećuje samom tom traganju za satorijem što ga onemogućuje, ili — što je gore — proizvodi vještački satori.

Sljedbenici škole Dinzi ponekad kažu da je intenzitet satorija proporcionalan intenzitetu osjećanja sumnje, slijepog traganja što mu prethodi, ali za Sorto to znači da je takav satori dualističkog karaktera i stoga ništa do vještačka emocionalna reakcija.

Stoga je Soto držao da ispravna dhyana leži u nepokretnoj akciji (wu-wei), u „sjedenju da bi se sjedilo" ili „hodalo radi hodanja". Ove Eve škole su se pročule kao k'an-hua zen (zen koji koristi anegdote) i mo-chao zen (zen obasjan u tišini).

Rinzai školu zena donio je u Japan 1191. godine monah Kalupe (1141-1215), koji je osnovao manastire u Kyotu i Ka­makuri pod carskom zaštitom.

Soto školu osnovao je izuzetni genije, Dogen (1200-1253), 1227. godine otvorivši samostan u Eiheiđiju, odbivši međutim, da prihvati carsko po­kroviteljstvo.

Treba zapaziti da je zen stigao u Japan nepo­sredno po početku ere Kamakura, kada su vojni diktator Jorimoto i njegovi samuraji prigrabili vlast iz ruku donekle dekadentnog plemstva. Ova historijska koincidencija obezbijedila je vojnoj klasi, samurajima, privlačan tip budizma zbog njegove praktičnosti i konkretnih kvaliteta, kao i zbog direktnosti i jednostavnosti prilaza. Iz toga se javio poseban način života bushido, tao ratnika, što je u suštini primjena zena na vojnu vještinu. Povezanost miroljubive doktrine budizma sa vojnom vještinom oduvijek je zbunjivala budiste drugih škola.

Izgleda kao da to u potpunosti razdvaja buđenje od etike. Ali se čovjek mora suočiti sa činjenicom da je, u suštini, budističko iskustvo oslobođenje od konvencija svih vrsta, uključujući i one etičke. S druge strane, budizam nije pobuna protiv konvencija, a u društvu gdje je vojna kasta in­tegralni dio konvencionalne strukture, a uloga ratnika pri­hvaćena kao neophodnost, budizam mu može omogućiti da tu ulogu ispuni kao budista. Srednjovjekovni kult viteštva ne bi trebalo ništa manje da zbunjuje miroljubivog kršćanina.

Doprinos zena japanskoj kulturi nikako nije ograničen samo na bushido. On je prodro skoro u svaku poru života — u japansku arhitekturu, poeziju, slikarstvo, vrtlarstvo, u njihov sport, zanatstvo i privredu; probio se u svakodnevni govor i misli običnog čovjeka. Zahvaljujući genijalnosti ta­kvih monaha zena kao što su Dogen, Hakuin, i Bankei, pjesnika kao Riokan i Bašo, i takvog slikara kakav je bio Sessi, zen je postao izuzetno pristupačan svijesti običnog čovjeka.

Posebno je neprocjenjiv Dogenov doprinos domovini. Njegovo kolosalno djelo Shobogenzo („Riznica dragulja pra­ve doktrine") napisano je običnim kolokvijalnim jezikom i obuhvaća sve aspekte budizma, od propisanih pravila do najdubljih shvaćanja. Njegova doktrina vremena, promjene i relativnosti objašnjena je najprovokativnijim poetskim pri­kazima i možemo samo žaliti da još nitko nije imao vremena i talenta da ovo djelo prevede na engleski jezik.

Hakuin (1685-1768) ponovo je uspostavio koan sistem i, kažu, obu­čio je ne manje od osamdeset sljedbenika. Bankei (1622-1693) našao je način da zen izloži tako lako i jednostavno da je izgledao gotovo suviše dobar da bi bio istinit. Držao je govore velikim masama zemljoradnika i seljaka, ali se nitko od „važnih", izgleda, nije usudilo da ga slijedi.

Nastavlja se…