Cung-mi (779-841) bio je u isto vrijeme i majstor zena i Peti Patrijarh Hua-jen škole, zastupajući filozofiju Avatamsaka Sutre.

Ovaj izuzetno tanan i zreo oblik mahajanske filozofi­je upotrebio je Tung-šan (807-869) i razvio doktrinu Pet Po­ložaja (wu-wei), u vezi sa petostrukim odnosom između ap­solutnog (cheng) i relativnog (p'ien), a nju je njegov učenik Cao-šan (840-901) doveo u vezu sa filozofijom I Chinga, Knjige promjena.

Fa-jen (885-958) i Fen-jang (947-1024) bili su utjecajni majstori koji su veoma proučavali hua-jen, a on je do danas ostao kao intelektualni aspekt zena.

S druge strane, majstori kao Te-čao (891-972) i Jen-šou (904-975) održavali su bliske veze sa Tien-tai i školom Čiste zemlje.

Kratko ali oštro progonstvo budizma dogodilo se 845., pod taoističkim carem Wu-cungom. Hramovi i samostani bi­li su rušeni, njihova zemljišta konfiscirana, a monasi primorani da se vrate svjetovnom životu.

Srećom, pošto je bio entuzijast u vezi s taoističkom alkemijom, uskoro je oba­vio eksperiment s „Eliksirom besmrtnosti", a ispivši taj napitak ubrzo je umro.

Zen je preživio progonstvo bolje nego bilo koja druga škola i tada je započela duga era carske i narodne blagonaklonosti. Stotine monaha vratilo se u bogate samostane, a bogatstvo škole toliko je naraslo i broj sljedbenika toliko porastao da je očuvanje duha zena postalo vrlo ozbiljno pitanje.

Popularnost po pravilu vodi umanjenju kvalitete i, kako je zen postajao sve manje neformalni duhovni pokret a sve više institucija, prošao je kroz čudnu promjenu karaktera. Postalo je neophodno „standardizirati" metode i iznaći sredstva kojima će majstori upravljati velikim brojem uče­nika. Postoje, također, posebni problemi koji se javljaju u samostanskim zajednicama kad se članstvo povećava, tradi­cija okoštava, a iskušenici su sve više mladići bez životnog poziva koje njihove pobožne porodice šalju na obuku.

Utje­caj ovog posljednjeg faktora na razvitak institucionaliziranog zena ne smije se podcijeniti, jer je zajednica zena postala manje društvo zrelih ljudi sa zajedničkim duhovnim interesom, a više duhovnički internat za adolescentne dječa­ke.

Pod takvim okolnostima problem discipline postao je od najveće važnosti. Majstori zena morali su se baviti ne samo načinom oslobođenja od konvencije, već i usađivanjem konvencija, svakodnevnog vladanja i morala, u glave sirovih momaka.

Odrastao zapadnjak koji u sebi otkrije interes za zen kao filozofiju ili put oslobođenja mora pripazi­ti da drži ovo na umu, inače se može neprijatno iznenaditi samostanskim zenom kakav postoji danas u Japanu.

Otkriće da se disciplina utuvljuje velikim štapom. Otkriće da, iako je to još uvijek djelotvoran način oslobođenja na „gornjem kraju", osnovna preokupacija u zenu je disciplinarni režim koji „trenira karakter" na isti način kako se to radi u staromodnim britanskim javnim školama ili jezuitskim iskuše­ničkim ustanovama.

Ali zen obavlja taj posao izuzetno do­bro. „Zen tip" jedan je vanredno fini tip — uzda se u sebe, ima humora, besprijekorno je čist, energičan ali ne u žurbi, „bez osjećanja" ali mu ne nedostaje vrlo razvijen osjećaj za lijepo. Opći utisak koji ovi ljudi ostavljaju jeste da posjeduju onu vrstu ravnoteže kao one lutke s olovom u postolju: ni­su ukrućeni, ali ih čovjek ne može oboriti.

Još jedan krucijalan problem javlja se kad duhovna insti­tucija prosperira i dođe do vlasti — sam ljudski problem konkurencije za položaj i, u vezi toga, tko ima pravo da bu­de majstor. Briga oko ovog problema očituje se u djelu Ch'uan Teng Lu, „Zapis o predaji Luče" od Tao-juana, pisano oko 1004.

Jedan od glavnih ciljeva ovog djela bio je da uspostavi pravilan „apostolski red" kao tradicionalan u zenu, tako da nitko ne može da polaže pravo na vlast ako njegov satori prethodno ne potvrdi neko tko je već potvrđen... sve do vremena Bude osobno.

Međutim, ništa nije teže nego ustanoviti pravu sposob­nost u neizmjernom prostranstvu duhovnog uvida. Kad se radi o nekolicini kandidata problem i nije toliko ozbiljan, ali kada je jedan majstor odgovoran za nekoliko stotina učenika proces podučavanja i provjere zahtjeva standardiza­ciju.

Zen je ovaj problem riješio prilično genijalno, koristeći ne samo sredstva koja su omogućila provjeru sposobnosti već i — što je mnogo značajnije — sredstvo da prenese iskustvo zena uz minimum izvrtanja.

Izvanredan pronalazak bio je sistem kung-an (japanski, koan), ili „zen problem". Doslovno, termin znači „javni do­kument" ili „slučaj" u smislu odluke koja stvara pravni pre­sedan.

Koan sistem uključuje „polaganje" serije testova zasnovanih na mondu, anegdotama starih majstora. Jedan od početnih koana Čao-čouov je odgovor, ,,Wu", ili „Ne", na pitanje da li pas posjeduje Budinu prirodu. Od učenika se očekuje da pokaže da je iskusio značenje koana putem po­sebne i obično neverbalne demonstracije do koje mora doći intuitivnim putem.

Nastavlja se…