Kad god je pokušao nešto da ga upita Haung-po bi ga tresnuo, sve dok ovaj u očajanju nije napustio manastir i potražio savjet drugog majstora, Ta-jua, koji ga je prekorio što je nezahvalan za Huang - poovu "rodbinsku pažnju".

Ovo je probudilo Lin-čia, pa se ponovo po­javio pred Huang-poom. Ovog puta je, međutim, Lin-či dijelio udarce, govoreći: „Huang-poov budizam i nije neki."

Zapisi o Lin-čiovom naučavanju, Lin-di Lu (japanski, Rinzai Roku), vrlo su životvorni i originalni, obraćajući se učeniku ponekad neformalnim i „zbrzanim" jezikom. Lin-či je upotrebljavao cjelokupnu snagu svoje ličnosti da bi učenika naveo na trenutno buđenje.

Svoje učenike stalno je kudio što nemaju dovoljno vjere u sebe, što dopuštaju svom umu da „galopira unaokolo" tražeći nešto što nikad nije ni izgu­bio, što je „tu pred nosom u ovom trenutku".

Buđenje je za Lin-čia prvenstveno stvar „petlje" — hrabrost da se „opusti" bez oklijevanja, sa nepokolebljivom vjerom da je prirodno, spontano djelovanje Budnim umom. Njegov stav prema konceptu­alnom budizmu, prema učenikovoj opsjednutosti fazama koje treba preći, i ciljevima koje treba dostići, nemilosrdno je ikonoklastičan:

Zašto vam ja ovo govorim? Samo zato što vi, sljedbenici taoa, trčkarate unaokolo tražeći um, i ne znate da se zausta­vite. Nasuprot tome, ljudi su se u stara vremena ponašali ko­motno, u skladu s okolnostima (kako su se javljale).

O vi sljedbenici taoa — kad budete usvojili moje gledište, sjedit ćete povrh... glava svih Buda. Oni koji su prešli deset stupnje­va izgledat će kao vaše sluge, a oni koji su postigli Vrhunsko Buđenje izgledat će kao da nose omču oko vrata. Svi sveti ljudi su kao pogani. Bodhi i nirvana su kolac za koji se maga­rac vezuje.

Naročito je naglašavao važnost „prirodnog" i „neusilje­nog" (wu-shih) života:

U budizmu nema mjesta trudu. Budite najobičniji, ne tru­dite se da budete nešto posebno. Praznite crijeva i mjehur, oblačite se, jedite. Kad se zamorite, lezite i spavajte. Nezna­lice će mi se smijati, ali će mudri shvatiti.

... Kako idete od mjesta do mjesta, ako svako prihvatite kao svoj dom, svako mjesto biće ono pravo, jer događaje koji slijede jedan za drugim ne smijete pokušati da izmijenite. Onda će vaša uobičajena osjećanja, koja stvaraju karmu Pa­kla, postati Veliki ocean Oslobođenja.

O stvaranju karme putem traganja za oslobođenjem — Izvan uma ne postoji Dharma, a ni unutra se nema što ugrabiti. Za čim tragate? Govorite na sve strane da tao treba vježbati i dokazati. Ne griješite! Ako postoji uopće netko da ga vježba, to je u potpunosti karma koja radi za rođenje-i-smrt. Govorite da ste vi savršeno discipliniranih šest čula i desetina hiljada načina ophođenja, ali ja vidim da je sve to karma. Tragati za Budom i Dharmom upravo je stvarati karmu pakla.

Kod Ma-cua, Nan-čuana, Čao-čoua, Huang-poa, i Lin ­čia možemo naći poseban „šmek" zena u najboljem izdanju.

Taoistički i budistički po prvobitnoj inspiraciji, zen je i nešto više. On je tako „na zemlji", tako trezven, direktan. Te­škoća koja se javlja pri prevođenju zapisa ovih majstora proizlazi iz stila kineskog jezika koji nije ni klasični ni moderni, već kolokvijalni govor T'ang dinastije. Njegova „pri­rodnost" manje je profinjena, manje nametljivo lijepa od jezika taoističkih mudraca i pjesnika; on je skoro grub i prost. Kažem „skoro", jer izrazi nisu zapravo ispravni. Ne postoji paralela u drugim kulturama kojom bi došli do poređenja, ali se ta atmosfera najbolje može doživjeti u umjetničkim djelima koja je on kasnije inspirirao.

Najbolja slika jeste baš ta u kojoj nema ničeg do izgrabuljanog pijeska kao podloge za nekoliko neklesanih stijena prekrivenih lišajem i mahovinom, kao što se to može vidjeti i danas u hramovima zena u Kyotu. Sredstva su najjednostavnija moguća; utisak je da tu čovjek nije ništa ni pipnuo, kao da je sve preneseno nepromijenjeno sa morske obale; ali, u stvarnosti, to može postići samo du­boko osjećajan i iskusan umjetnik.

Ovo, naravno, zvuči kao da je taj „šmek" prostudirani i usiljeni primitivizam. Ponekad i jeste. Ali se prava stvar dobiva kada je čovjek skoro ču­desno prirodan, ne trudeći se da bude takav. Život zena nije sebe načiniti takvim, već rasti na taj način.

Trebalo bi da bude jasno da ovu „prirodnost" T'ang majstora ne treba shvatiti doslovno, kao da je zen tek dičiti se time što smo potpuno obični ljudi, prostaci koji ideale bacaju u vjetar i ponašaju se kako im drago — jer to bi, već po sebi, bila usiljenost.

„Prirodnost" zena buja tek kad čovjek izgubi usiljenost i samosvijest svakog opisa. A takav duh javlja se i prolazi kao vjetar, njega je nemoguće institucionalizirati i konzervirati.

Već u kasnoj T'ang dinastiji genije i vitalnost zena doveli su do toga da je postajao dominantan oblik budizma u Kini, mada su bliske veze sa drugim školama često bile čvrste.

nastavlja se...