Zemlja ljubavi

Kada bismo zaista odbacili iluzije zbog onog što one u biti jesu, onoga što nam mogu dati ili onoga cega nas mogu lišiti, bili bismo na oprezu. Ako nismo na oprezu, posljedice mogu biti užasne i neizbježne. Gubimo svoju sposobnost da volimo. Ako želite voljeti, morate ponovno nauciti kako vidjeti. I ako želite vidjeti, morate nauciti kako da se oslobodite droge. I to je to. Oslobodite se svoje ovisnosti. Strgnite sa sebe krake društva koji su se obavili oko vas i ugušili vaše bivstvovanje. Morate ih se osloboditi. Izvana ce sve biti kao i prije, ali iako cete nastaviti živjeti u svijetu, više necete biti od svijeta. U svom srcu bit cete slobodni, iako potpuno sami. Vaša ovisnost o drogi ce nestati. Ne morate ici u pustinju; ostanite medu ljudima i maksimalno uživajte u njihovom društvu. Medutim, drugi više nece imati moc uciniti vas sretnima ili nesretnima. To je samotnost. U toj samoci vaša ce ovisnost nestati i rodit ce se sposobnost da volite. Na druge više ne gledate kao na sredstva za zadovoljenje svojih ovisnosti. Samo onaj tko je to pokušao zna kako je to užasno teško. To je kao da od sebe zahtijevate da umrete. To je kao da od jadnog ovisnika zahtijevate da se odrekne jedine srece koju poznaje. Kako se to može zamijeniti za okus kruha, voca, cistog jutarnjeg zraka, za slatki okus vode iz planinskog potoka? Dok se bori s simptomima odvikavanja i prazninom koju osjeca sada kada droge više nema, ništa ne može ispuniti tu prazninu osim droge. Možete li zamisliti život u kojem biste odbili uživati ili prihvatiti makar i jednu jedinu rijec odobravanja, ili da bilo kome naslonite glavu na rame tražeci podršku? Zamislite život u kojem ni o kome ne biste cuvstveno ovisili, tako da više nitko nema moc da vas ucini sretnima ili nesretnima. Odbijate potrebu za bilo kojom odredenom osobom, ili da vi sami budete nešto posebno za bilo koga, ili da bilo koga nazivate svojim. Ptice nebeske imaju svoja gnijezda i lisice svoje jame, ali vi necete imati gdje nasloniti svoju glavu na putu kroz život. Ako ikad postignete takvo stanje, konacno cete saznati što znaci imati pogled koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Tada cete vagati svaku rijec. KonaCno vidjeti pogledom koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Saznat cete što znaci voljeti. Ali da biste mogli stici u zemlju ljubavi morate proci kroz muke umiranja, jer voljeti ljude znaci umrijeti potrebi za ljudima i biti potpuno sam.

Kako uopce stici tamo? Neprekidnom svjesnošcu, neizmjernom strpljivošcu i suosjecanjem koje biste imali za ovisnika o drogi, te razvijanjem ukusa za dobre stvari u životu kojim cete se suprotstaviti žudnji za drogom. Kojim dobrim stvarima? Ljubav prema radu kojim se bavite zbog rada samoga, ljubav prema smijehu i bliskosti s ljudima na koje se ne lijepite i o kojima ne ovisite cuvstveno vec uživate u njihovom društvu. Takoder ce pomoci ako se pocnete baviti aktivnostima kojim se bavite cijelim svojim bicem, aktivnostima kojima se toliko volite baviti da, dok ste njima zaokupljeni, uspjeh, priznanje i odobravanje vam jednostavno ništa ne znace. Pomoci ce takoder ako se vratite prirodi. Otpustite ljude, otidite u planine i u tišini opcite s drvecem, cvijecem, životinjama, pticama, morem, oblacima, nebom i zvijezdama. Rekao sam vam kako je važna duhovna vježba promatranje stvari, biti svjestan stvari oko sebe. Rijeci i pojmovi ce, nadajmo se, nestati, i stupit cete u dodir s prirodom. To je lijek za usamljenost. Usamljenost obicno pokušavamo izlijeciti cuvstvenom ovisnošcu o ljudima, druženjem i bukom. To nije nikakav lijek. Vratite se stvarima, vratite se prirodi, idite u planine. Tada cete vidjeti da vas je srce dovelo u goleme pustinje samoce - nitko nece biti uz vas, apsolutno nitko.

U pocetku ce vam to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što ste niste navikli na samocu. Ako uspijete neko vrijeme ostati tamo, pustinja ce odjednom procvjetati u ljubav. Vaše ce se srce raspjevati i bit ce uvijek proljece. Oslobodit cete se droge i bit cete slobodni. Tada cete shvatiti što je sloboda, što je ljubav, što je sreca, što je stvarnost, što je

istina i što je Bog. Vidjet cete, doci cete do spoznaja koje se nalaze s onu stranu pojmova i uvjetovanosti, ovisnosti i navezanosti. Cini li vam se ovo smislenim?

Dopustite mi da ovo završimo s jednom zgodnom pricom. Jedan covjek izumio je nacin za dobivanje vatre. Uzeo je svoje alatke i otišao k plemenu na dalekom sjeveru gdje je bilo jako hladno. Ucio je tamošnje ljude kako mogu zapaliti vatru. Ljude je to jako zanimalo. Pokazao im je kako sve mogu koristiti vatru: za kuhanje, grijanje, itd. Bili su mu jako zahvalni što ih je naucio kako mogu zapaliti vatru, medutim, prije nego što su stigli izraziti svoju zahvalnost, covjek je nestao. Nisu ga zanimala njihova priznanja i zahvalnost

-   zanimala ga je samo njihova dobrobit. Otišao je u drugo pleme, gdje je opet poceo ljudima pokazivati svoj izum. I tamo je to ljude jako zanimalo. Njihovi svecenici mislili su da je zanimanje cak i preveliko jer su primijetili da je covjek poceo privlaciti mase, a oni sami poceli su gubiti na popularnosti, i zato su odlucili da ga ubiju. Otrovali su ga, razapeli - predstavite si to kako hocete. Bojali su se, medutim, da ce se sada ljudi okrenuti protiv njih. Ali bili su jako mudri, cak prepredeni. Znate li što su ucinili? Dali su napraviti covjekov portret i stavili su ga na glavni oltar u hramu. Alatke za paljenje vatre stavljene su ispred portreta, a ljudi su poucavali kako se trebaju klanjati portretu i alatkama, što su stoljecima revno cinili. Štovanje i cašcenje se nastavilo, ali vatre više nisu imali.

Gdje je vatra? Gdje je ljubav? Gdje je droga koju je društvo usadilo u vas? Gdje je sloboda? Upravo time se bavi duhovnost. Na žalost, mi to najcešce gubimo iz vida, zar ne? Upravo o tome je Isus govorio. Ali previše naglašavamo: “Gospodine, Gospodine”, zar ne? Gdje je vatra? I ako cašcenje ne vodi do vatre, ako bogoštovlje ne vodi do ljubavi, ako liturgija ne vodi do jasnijeg opažanja stvarnosti, ako Bog ne vodi u život, od kakve nam je koristi religija osim što uzrokuje još vece podjele, još više fanatizma, još više antagonizma? Svijet ne boluje od nedostatka religije kako je obicno shvacamo, nego boluje od nedostatka ljubavi, nedostatka svjesnosti. A ljubav se stvara svjesnošcu i nikako drugacije, nikako drugacije. Shvatite kakve zapreke sebi postavljate na putu do ljubavi, slobode, i srece i zapreke ce nestati. Ukljucite svjetlost svjesnosti i tama ce nestati. Sreca nije nešto što se može postici; ljubav nije nešto što možete proizvesti; ljubav je nešto što vas ima. Vi nemate vjetar, zvijezde i kišu. Ne posjedujete te stvari; predajete im se. A predat cete im se kada postanete svjesni iluzija, svojih ovisnosti, svojih žudnji i svojih strahova. Kao što sam vam ranije rekao, prvo: psihološki uvid je od velike pomoci, ali ne analiza - analiza je paraliza. Uvid nije nužno isto što i analiza. Jedan vaš americki terapeut jako je to dobro postavio: “Ono što je važno je ‘Aha’ iskustvo.” Sama analiza ne pomaže - daje nam jedino informacije. Ali kad biste mogli postici “Aha” iskustvo, to bi bio uvid. To je promjena. Drugo: važno je razumijevanje vaših ovisnosti. Treba vam vremena. Jao, koliko bi se vremena koje se posvecuje bogoštovlju, pjevanju hvalospjeva i pjesama, moglo plodonosno iskoristiti za shvacanje samoga sebe. Zajednica se ne stvara zajednickim liturgijskim slavljima. Duboko u svom srcu znate, i ja znam, da se takva slavlja pripremaju samo zato da se prikriju razlike. Zajednica se stvara razumijevanjem balvana koje stavljamo na put zajedništva, razumijevanjem sukoba koji se javljaju zbog naših strahova žudnji. Tako se dolazi do zajedništva. Moramo uvijek paziti da bogoštovlje ne postane samo još jedna prepreka za važan posao življenja. A živjeti ne znaci raditi za vladu, ili postati veliki poduzetnik, ili ciniti velika djela milosrda. To nije život. Živjeti znaci odbaciti sve prepreke i živjeti u svježini sadašnjeg trenutka. “Ptice nebeske… niti siju niti žanju” - to je život. Poceo sam rekavši vam da ljudi spavaju, da su mrtvi. Mrtvaci upravljaju vladama, mrtvaci vode velike poslove, mrtvaci se bave obrazovanjem; postanite živi! Bogoštovlje vam mora u tome pomoci, inace je beskorisno. I sve više i više - i vi i ja to znamo - posvuda gubimo mlade. Mrze nas; ne zanima ih nametanje još više strahova i krivnje. Ne zanimaju ih propovijedi i nagovori, ali žele nauciti što je ljubav; kako mogu biti sretan; kako mogu živjeti; kako mogu doživjeti sve one cudesne stvari o kojima mistici govore? To je dakle

druga stvar: razumijevanje. Trece: nemojte se poistovjecivati ni s cim. Kada sam danas dolazio ovamo netko me je pitao: “Osjecate li se ikad jadno?” Covjece, naravno da se ponekad osjecam jadno. Imam svoje napadaje. Ali ne traju, zaista ne traju. Što ucinim? Prvi korak: ne poistovjecujem se s tim osjecajem. Osjecam se jadno. Umjesto da zbog toga postanem napet, umjesto da se živciram zbog toga, shvacam da se osjecam potištenim, ili razocaranim, ili kako vec bilo. Drugi korak: priznajem da se taj osjecaj nalazi u meni, a ne u nekoj drugoj osobi, npr. osobi koja mi nije pisala, ili u izvanjskom svijetu; u meni je. Jer dokle god mislim da se nalazi izvan mene, uzimam za pravo da se držim tog osjecaja. Ne mogu reci da bi se svatko na mom mjestu tako osjecao; u stvari, tako bi se osjecale samo budale i ljudi koji spavaju. Treci korak: ne poistovjecujem se s tim osjecajem. “Ja” nije taj osjecaj. “Ja” nisam usamljen, “ja” nisam potišten, “ja” nisam razocaran. Razocaranje je tu, gledate ga. Bili biste iznenadeni da vidite kako brzo isparuje. Sve cega ste svjesni stalno se mijenja; oblaci stalno putuju. Dok to cinite, takoder cete dobiti razne uvide u to zašto su oblaci uopce došli.

Imam ovdje nekoliko citata, nekoliko recenica koje bih ja zapisao zlatnim slovima. Uzeo sam ih iz A. S. Neillove knjige Summerhill. Morao bih vam reci nešto i o pozadini ovoga. Vjerojatno znate da se Neill cetrdeset godina bavio obrazovanjem. Osnovao je jednu vrstu neovisne škole za otpadnike. Primao je djecake i djevojcice i jednostavno ih puštao slobodnima. Ako su htjeli nauciti citati i pisati, dobro. Ako nisu htjeli nauciti citati i pisati, opet dobro. Mogli su uciniti što god su željeli sa svojim životom, ali nisu smjeli ogranicavati slobodu drugih. Dokle god se ne miješaš u slobodu drugoga - slobodan si. Neill je rekao da mu najgora djeca dolaze iz samostanskih škola. Naravno, tako je to bilo nekad davno. Kaže da je toj djeci trebalo oko šest mjeseci da prebole svu srdžbu i odbojnost koju su bili potiskivali. Bunili bi se šest mjeseci, borili bi se protiv sustava. Najgora je bila djevojcica koja je cesto uzimala bicikl i odlazila u grad, izbjegavajuci nastavu, izbjegavajuci školu, izbjegavajuci sve. Ali cim su preboljeli odbojnost, svi su htjeli uciti, cak bi se i bunili: “Zašto danas nemamo nastave?” Treba dodati da su djeca pratila samo one predmete koji su ih zanimali. Nakon nekog vremena bi se preobrazili. U pocecima su se roditelji bojali poslati djecu u takvu školu. Govorili bi: “Kako cete ih obrazovati ako ih ne disciplinirate? Morate ih poucavati, voditi.” Koja je bila tajna Neilllovog uspjeha? Dobivao je najgoru djecu, onu od kojih su svi drugi digli ruke, a za šest mjeseci bila bi preobražena. Slušajte što je rekao - izvanredne rijeci, svete rijeci: “Svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da formiramo dijete pretvaraju Boga u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu su mali vragovi, mrze svijet, destruktivna su, bezobrazna, lažu, kradu, zlovoljna su. Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja ne rade ništa loše.” To su prekrasne rijeci koje dolaze od covjeka ciju školu redovito posjecuje inspekcija Britanskog ministarstva obrazovanja i svi ravnatelji i ravnateljice i drugi koji tamo žele doci. Divne rijeci. To je njegova karizma. Takve stvari ne možete isplanirati, za to morate biti posebna osoba. Na nekim od svojih predavanja za ravnatelje i ravnateljice govorio je: “Dodite u Summerhill i vidjet cete da su sve vocke pune plodova, nitko ih ne trga s vocki. Nema želje za napadanjem autoriteta. Dobro se hrane i nema zlovolje i srdžbe. Dodite u Summerhill i nigdje necete vidjeti hendikepirano dijete s nadimkom (znate kako djeca mogu biti okrutna prema nekome tko muca). Nikada necete vidjeti da se itko ruga djetetu koje muca, nikada. U toj djeci nema nasilja zato što nitko ne primjenjuje nasilje nad njima.” Slušajte te rijeci otkrivenja, te svete rijeci. Takvi ljudi postoje. Bez obzira na to što vam znanstvenici, svecenici i teolozi govore, postojali su, i sada ima ljudi koji se ne svadaju, nisu ljubomorni, ne izazivaju sukobe, ratove, neprijateljstva, ništa! Takvi ljudi postoje u mojoj zemlji, ili, tocnije receno, postojali su do nedavno. Poznavao sam isusovce koji su živjeli i radili s ljudima koji, kako su me uvjeravali, nisu bili sposobni krasti ili lagati. Jedna casna sestra rekla mi je da je išla raditi s plemenima na sjeveroistoku Indije gdje ljudi ništa nisu

zakljucavali. Nikada ništa nije ukradeno i nikada nisu lagali - sve dok se indijska vlada i misionari nisu tamo pojavili.

Svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit ce Boga u

vraga.

Gledao sam jedan zgodan film kojeg je režirao Federico Fellini, 8 1/2. U jednom prizoru neki casni brat odlazi na picnic ili izlet s grupom djecaka izmedu osam i deset godina. Bili su na plaži malo ispred brata koji je bio na zacelju okružen s njih trojicom ili cetvoricom. Naišli su na jednu stariju ženu koja je bila ulicarka i djecaci su je pozdravili: “Zdravo”, i ona uzvrati: “Zdravo." Upitaše je: “Tko si ti?” Ona odgovori: “Ja sam prostitutka." Nisu znali što je to, ali pravili su se da znaju. Jedan od djecaka koji je, cini se, znao malo više od drugih, rece: “Prostitutka je žena koja radi odredene stvari ako joj platiš.” Ostali ga upitaše: “Hoce li to uraditi ako joj platimo?” “Zašto ne?” odgovori ovaj. I tako su skupili novac i dali joj ga. “Hoceš li sada uciniti te odredene stvari pošto smo ti platili?” Ona odgovori: “Svakako, decki. Što biste htjeli da uradim?” Jedino što im je palo na pamet bilo je da joj kažu da se skine. Skinula se, i gledali su je. Nikada prije nisu vidjeli golu ženu. Nisu znali što bi drugo sada ucinili, pa su rekli: “Bi li htjela plesati?” Rekla je: “Svakako.” I tako su se svi skupili u krug pjevajuci i pljeskajuci. Ulicarka je njihala bokovima, a oni su se odlicno zabavljali. U meduvremenu je došao brat i sve vidio. Dotrcao je i poceo vikati na ženu. Prinudio ju je da se obuce, a narator rece: “U tom trenutku pokvario je djecu. Do tada su bila nevina, lijepa.”

To nije rijedak problem. Poznajem jednog prilicno konzervativnog misionara, isusovca koji radi u Indiji. Došao je na jedan moj tecaj. Govorio sam o ovoj temi dva dana, a on je patio. Došao je k meni druge veceri i rekao mi: “Tony, ne mogu ti opisati koliko patim dok te slušam.” Upitao sam ga: “Zašto, Stan?” Rekao je: “Oživljavaš jedno pitanje u meni kojeg sam potiskivao dvadeset i pet godina. Strašno pitanje. Opet i opet sam se pitao: nisam li pokvario svoj narod ucinivši ih kršcanima.” Taj isusovac nije bio jedan od vaših liberalnih, bio je ortodoksan, posvecen, pobožan, konzervativan covjek. Ali osjetio je da je pokvario sretne, prostodušne, jednostavne ljude pune ljubavi time što ih je ucinio kršcanima.

Americki misionari koji su došli na otoke u Južnom moru sa svojim suprugama bili su užasnuti kada su vidjeli da domorotkinje dolaze u crkvu obnaženih grudi. Njihove supruge zahtijevale su da se obuku pristojnije. I zato su im misionari dali majice. Slijedece nedjelje žene su došle u crkvu u majicama, ali imale su izrezane dvije velike rupe radi udobnosti i prozracivanja. Bile su u pravu; misionari su bili u krivu.

Vratimo se sada Neillu. On kaže: “Ja nisam nikakav genij, ja sam samo jedan covjek

koji odbija voditi djecje korake.” Medutim, što je onda s istocnim grijehom? Neill kaže da svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da ga formiramo pretvorit ce ga u vraga. On pušta djecu da sama odrede svoje vrijednosti, a vrijednosti su uvijek dobre i društvene. Možete li u to povjerovati? Kada se dijete osjeca voljenim (što znaci da dijete osjeca da ste na njegovoj strani), onda je u redu. Dijete više ne doživljuje nasilje. Nema straha, nema nasilja. Dijete pocinje postupati s drugima onako kako se s njime postupalo. To je zaista sveta knjiga. Procitajte je. Meni je do temelja promijenila život i nacin na koji postupam s ljudima. Poceo sam vidati cuda. Poceo sam prepoznavati nezadovoljstvo sa samim sobom koje je posijano u meni, natjecanje, usporedivanje, mišljenje “to nije dovoljno dobro”, itd. Možete prigovoriti da ne bih postao ono što jesam da me nisu gurali. Je li mi zaista bilo potrebno sve to guranje? I tko uopce želi biti ono što sam ja? Želim biti sretan, želim biti svet, želim biti pun ljubavi, želim imati mir, želim biti slobodan, želim biti covjecan.

Znate li zbog cega se dogadaju ratovi? Dogadaju se zato što svoje unutarnje sukobe projiciramo van. Pokažite mi covjeka u kojem nema unutarnjih sukoba i ja cu vam pokazati covjeka u kojem nema nasilja. U njemu ce biti djelotvorne, cak i grube akcije, ali ne iz

mržnje. Kada djeluje, djeluje kao kirurg, djeluje kao ucitelj pun ljubavi koji radi s duševno zaostalom djecom. Njih ne možete kriviti, ali morate ih razumjeti i krenuti u akciju. S druge strane, kada se bacite u akciju iz mržnje i nesvjesnog nasilja, cinite grešku. Pokušavate vatrom ugasiti vatru. Pokušavate se boriti protiv poplave dodajuci vodu. Ponavljam ono što je Neill rekao: “Svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit ce Boga u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu su mali vragovi, mrze svijet, destruktivna su, bezobrazna, lažu, kradu, zlovoljna su. Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja ni rade ništa loše. Nisam ja nikakav genije, ja sam samo jedan covjek koji odbija voditi djecje korake. Puštam ih da sama odrede svoje vrijednosti, a vrijednosti su uvijek dobre i društvene. Religija koja cini ljude boljima, cini ih gorima, ali religija poznata kao sloboda cini sve ljude dobrima jer uništava unutarnji sukob [ja sam dodao rijec “unutarnji ”] koji od ljudi stvara vragove.”

Neill takoder kaže: “Prva stvar koju ucinim kada dijete dode u Summerhill je da mu

uništim savjest.” Pretpostavljam da znate o cemu govori, jer ja znam o cemu govori. Ne treba vam savjest ako vec imate savjest; ne treba vam savjest ako imate osjetljivost. Niste nasilni, niste plašljivi. Vjerojatno mislite da je to jedan neostvariv ideal, ali procitajte Neillovu knjigu. Sretao sam ljude koji su se tu i tamo, iznenada spotakli o tu istinu: korijen zla nalazi se u vama. Kada to pocnete shvacati, prestat cete si nametati zahtjeve, prestat cete si nametati ocekivanja, prestat cete gurati sami sebe i razumjet cete. Hranite se zdravom hranom, dobrom zdravom hranom. Ne govorim o stvarnoj hrani, govorim o zalasku sunca, o prirodi, o dobrom filmu, o dobroj knjizi, o poslu u kojem uživate, o dobrom društvu. Tako cete, nadam se, osloboditi se ovisnosti o onim drugim osjecajima.

Kakvi vam se osjecaji javljaju kad ste u dodiru s prirodom ili kada ste uronjeni u

posao koji volite? Ili kada razgovarate s nekim u cijem društvu zaista uživate u otvorenosti i bliskosti bez navezivanja. Kakvi vam se osjecaji javljaju? Usporedite te osjecaje s osjecajima koji se javljaju u vama kada pobijedite u nekoj raspravi, ili kada pobijedite u nekoj utrci, ili kada postanete popularni, ili kada vam svi plješcu. Potonje osjecaje nazivam svjetovnim osjecajima, a one prve nazivam duhovnima. Mnogi ljudi osvajaju svijet i gube svoju dušu. Mnogi ljudi žive prazne živote, živote bez duše, zato što se hrane popularnošcu, odobravanjem, hvalama, s “ja sam O.K., ti si O.K.”, s “gledaj me”, “slušaj me”, “podupiri me”, “cijeni me”, time što su šefovi, time što imaju moc, pobjedivanjem na utrci. Hranite li se i vi time? Ako se time hranite, onda ste mrtvi. Izgubili ste svoju dušu. Hranite se drugacijom, hranjivom tvari. Tada cete vidjeti preobrazbu. Dao sam vam cjelokupan program za život, zar ne?