ZEMLJA

GLINA - BLATO - PIJESAK

»Ne možemo pogriješiti ako slijedimo Prirodu;
Svevišnje pravilo je uskladiti se s njom; u tome je
cijelo umijeće življenja.«
(Montaigne)

VIŠESTRUKO LJEKOVITO SREDSTVO

Zemlja iz koje smo došli i u koju ćemo se vratiti,zemlja iz koje dolazi sve što živi i u koju se vraća sve što umire; zemlja koja prima smrt i daje život. Glina, koja se danas primjenjuje u različitim industrijama, bila je glavni izvor bogatstva ljudske vrste od davnina. Počevši od gradnje zemunica a poslije izrade kuhinjskog posuda, ćupova za skladištenje, visokih peći, ukrasnih predmeta i ploča za pisanje ili risanje, glina je stalno bila vezana uz čovjeka, prateći
njegov razvoj, uvijek prisutna.

Uz sunce, zrak i vodu, čije vitalne praizvore sadrži, glina je najmoćnije sredstvo fizičkog obnavljanja. Može se činiti čudnim da su njezine iscjeliteljske sposobnosti bile tako dugo neotkrivene, ali to zapravo i nije uvijek bilo tako. Mnoge generacije prije nas vjerovale su u moć gline. Egipatska farmakopeja, iz faraonskih vremena, koristila je nubijsku glinu za mumificiranje tijela jer su Egipćani poznavali njezinu sposobnost čišćenja, a bilo je očito i da to svojstvo gline nije bilo rezervirano samo za mrtve.

Iz zemljinih minerala liječnici drevnog Egipta posudili su alaun, zlatni pigment i nubijsku glinu (»Kulturna povijest bolesti«). Drevni su Grci za liječenje prijeloma upotrebljavali gipsane trake ojačane namazom glinenog blata. Nakon početka naše ere, postoje i drugi dokazi o upotrebi gline u obliku »lemnoske zemlje« (Lemnosotok u Grčkoj). Tadašnji liječnici nisu smatrali da će im biti ispod časti ako će kad je to potrebno koristiti njezina ljekovita svojstva, a neki od njih kao Grk Dioscorid, smatrao je da glina posjeduje iznimne moći. Arapin Avicena, »princ medu liječnicima«, i proslavljeni grčki anatom Galen o njoj su govorili pohvalno a davno prije njih rimski prirodnjak Plinije Stariji posvetio je glini cijelo poglavlje svoje »Prirodne povijesti«.

Sve je to'bilo vrlo davno i moglo bi" se pomisliti da su stari narodi koristili glinu više od bilo kojega drugog lijeka ili sredstva. Ali kad je javnost postala vrlo nezadovoljna kemijskim lijekovima, značajke gline ponovno su otkrivene. Veliki njemački naturopati Kneipp, Kuhn, Just, Felke i dr. znatno su pridonijeli preporodu u upotrebi gline u prirodnoj medicini (i Mahatma Gandi uvijek je bio njezin odan pristaša).

Kneippovo liječenje preporučivalo je upotrebu mješavine gline i prirodnog octa za gips i obloge. Ova je metoda i danas u primjeni u nekim ruralnim francuskim područjima, većinom na životinjama. Kad neka životinja teško oboli, cijelo joj tijelo premazu pastom od gline i octa. Na kraju svog života Kneipp je svoja dragocjena znanja prenio drugom naturopatu, prodavaču knjiga Adolfu Justu. Slijedeći njegov polet, liječenje glinom začas je raširio i Justova zemlja nazvana »Luvos « uskoro je postala vrlo poznata i cijenjena. Početkom 20. stoljeća berlinski liječnik profesor Julius Stumpf korisno je glinu protiv
azijske kolere, i to vrlo uspješno.

Za Prvoga svjetskog rata ruski vojnici dobivali su po 200 g gline od svojih pretpostavljenih (prema Wackeru), a dodavana je bila i slačici u nekim francuskim pukovima kako bi ih zaštitila od dizenrerije, koja je uzrokovala pustoš u susjednim pukovima. Vojska je koristila glinu i u veterinarske svrhe u doba konjice. Konji koji su patili od rožnate gangrene bili su smještani u staje u kojima je zemlja bila preorana i održavana vlažnom, kako bi se stvorilo blato u
koje bi se konji uvaljali. Nagonski, u potrazi za izlječenjem bolnih ozljeda, životinju bi privuklo glineno blato, što su potvrdili mnogi promatrači. Liječnik Em Grommier isticao je priču o Filu, slonu koji se kao i drugi njegove vrste čistio silikonsko-magnezijskim laporom i potom mazao blatom.

Otkrića radioaktivnih glina možemo zahvaliti i životinjama koje ih koriste u slučaju nužde. U ljekovitom kupalištu u sibirskoj šumi Oussouri, na primjer, promatrači su ljekovita svojstva ilovače otkrili promatrajući bolesne srne, jelene i divlje svinje, koji su se ondje dolazili kupati u ljekovitom blatu. (Svi oni koji vole i promatraju prirodu svjedoci su ili će biti svjedoci takvih događaja
jednog dana.) tkrili promatrajući bolesne srne, jelene i divlje svinje, koji su se ondje dolazili kupati u ljekovitom blatu. (Svi oni koji vole i promatraju prirodu svjedoci su ili će biti svjedoci takvih događaja jednog dana.)

Upotreba gline uobičajena je navika ljudi koje smatramo »primitivnima
« zato što žive u bliskom dodiru s Prirodom. Zapravo, u cijelom je svijetu mnogo geofagista (ljudi koji jedu zemlju). U Meksiku, Indiji, Sudanu i Južnoj Americi, plemena s Orinoka, Casiquaire, Meta i Rio Negra ljudi oblikuju glinu u male okrugle kolačiće, suše ih i peku prije jela. Ghandi ih je uvijek svesrdno preporučivao.

Ipak, u većini slučajeva geofagija je rezultat svojevrsne prehrambene
perverzije, ili je posljedica stanja latentne gladi, što može biti uzrokovano
prehrambenim navikama koje ne bi trebalo ni oponašati niti ohrabrivati.

Jestiva glina bila je poznata i na Antilima, a nađena je i u ostalim dijelovima svijeta, gdje su je djeca i buduće majke pohlepno jeli. Na taj fenomen nailazimo posvuda, osobito u Maleziji, gdje se glina za jelo naziva »ampo«, u Španjolskoj i Portugalu žuta glina naziva se »bucaro« a njezin okus poboljšava se začinima i čilijem. U Indiji, u Kalkuti i Bengalu, pak, prodaju se male glinene šalice koje se jedu zajedno sa svojim sadržajem.

Claude Levi-Strauss spominje određene vrste amazonskih pčela, uključujući i pčele mandassala (Melipona quadrifasciata) koje skupljaju glinu, oblikujući je zajedno s voskom u male okrugle lončiće volumena između 3 i 15 cm3 , i to u dovoljnom broju da sadrže berbu koja se koji put penje i na nekoliko litara iznimno ukusnoga aromatičnog meda. (»Od meda do pepela«).

U SAD-u, u blizini Saint Louisa, u zaljevu Missourija, ljudi skupljaju bjelkastu glinu i spremaju je u vreće, a pritom odmah i malo pojedu. U Gani, općenito širom istočne Afrike, poznate su mnoge vrste gline (Ewole, Hyerw, Hyire, Ayelo, Wo). Skupljaju ih sa sprudova potočnih korita ili nalaze u dubini tla nedaleko od brežuljaka. Mokra, ova je glina masna, a suha - bilo u grudama ili u obliku sivkastobijela praha, bez okusa je i mirisa. Njezina ljekovita vrijednost
poznata je i često se koristi u prirodnom liječenju.

Određene gline sa Sumatre služe kao lijek kod nekih vrsta jakih proljeva, a druge vrste gline, na Javi, služe kao sredstvo za čišćenje. Zemlja »mravljih gnijezda« siguran je lijek za sve crijevne infekcije na Filipinima, a u Sudanu se vjeruje da je djelotvorna u liječenju sifilisa. Trudne žene čučnu na zemlju kako bi olakšale svoje potrebe,

jer vjeruju tla će'tako ublažiti mučninu, pomoći si u porodu te dati snagu svome djetetu. (Lyall Watson »Majmun svejed«). U sjevernoj se Africi glina, koju nazivaju Chassoul, koristi za higijenske potrebe i kao kozmetički pripravak.
U Švicarskoj i Njemačkoj, pak, liječnici ne oklijevaju u upotrebi gline. U Davosu, važnom švicarskom središtu za liječenje tuberkuloze, pacijente vrlo često liječe glinom. Cijelo poprsje premazu glinenom pastom prilično visoke temperature, i taj oblog ostave preko noći. Ovaj način liječenja često prate čudotvorna izlječenja. Pod nazivom »Blato Coutelier« upotrebljava se u nekim dijelovima
Francuske, vjerojatno još uvijek kao sredstvo za dezinfekciju i opekline prvog i trećeg stupnja. Još uvijek je dobro poznata pod nazivima Luvos, aluminijski silikat, koloidni kaolin, balus itd.

Tijekom nekoliko proteklih godina upotreba gline u terapeutske svrhe vrlo je raširena i u Francuskoj, tako da se danas može raspravljati o njezinim svojstvima. Možemo spomenuti eksperimentalno liječenje rana aluminijem - glina je uglavnom sastavljena od aluminijeva silikata. Njezino djelovanje kod zacjeljivanja ožiljaka, zahvaljujući aluminiju, još je povećano zbog činjenice da njezini sastavni dijelovi ostaju na razini prirodnog doziranja.