ŽELJA

Kad bih mogao,

čvrsto držeć' tvoju ruku,

odvesti te pred Gospoda

Da izmolim za te,

ljubav njegovu,

milost njegovu,

da napuni srce tvoje,

mirom svojim,

blagošću svojom.

Kad bih mogao,

dajući te Njemu,

nikad da te ne izgubim,

u Njemu da te nađem,

jednom kad Mu dođem.

V. M.

UVOD

 

Početak je dvadeset prvog stoljeća. Čovjek se osjeća pomalo ponosan na sav napredak koji je  postignut u ovom zadnjem stoljeću, zar ne ?  Ako vratimo pogled, za samo jedan ljudski vijek unatrag, možemo zaista vidjeti da je tehnički napredak imao veliki skok u odnosu na prošla stoljeća.

 

Razvili su se moderni gradovi, vozimo se brzinama o kojima prije sto godina nismo mogli ni sanjati, standard života je viši nego ranije, većina kuća ima kućanske aparate koji olakšavaju život, u većini europskih zemalja hrane ima u izobilju, čovjek je svemir oko nas ispunio komunikacijskim i „raznim drugim” satelitima i svemirskim stanicama. I mogli bi još puno tako nabrajati.

No, nameće se nekoliko pitanja:

 

Prvo je, koliku cijenu plaćamo za sve to?

 

Da li se nivo naše svijesti digao na jednu višu razinu, da li smo u stanju izraziti više ljubavi i razumijevanja prema drugima, ili smo postali bezosjećajniji ?

I najvažnije, da li smo zbog tog napretka zdraviji i sretniji od generacija prije nas?

 

Okrenite se oko sebe, razmislite i sami ćete doći do pravilnog zaključka.

Zbog bezobzirnog eksploatiranja prirode, došlo je do zagađenja koja svakim danom uzimaju svoj danak u životima. Mnoge životinjske i biljne vrste zauvijek nestaju.

Klima se mijenja, ozonski omotač se razgrađuje, čiste pitke vode sve je manje, zdrave hrane, koja je jedina u stanju održavati nas zdravima, skoro više i nema. Stanujemo u betonskim kockama, a uz sav napredak medicine, broj bolesti se nije smanjio, nego su se javile i nove. Kao da to nije dovoljno, i dalje se izmišljaju nova oružja za ubijanje ljudi. Pošto uz razvoj tehnike, svijest i moral nisu rasli istim tempom, tehnički razvoj nije donio blagostanje svijetu. Jer da jest, uz sve tehničko znanje koje imamo, gladnih i bolesnih na ovom svijetu više ne bi smjelo biti. Na žalost, uz sve mogućnosti, ljudi još uvijek umiru od gladi, a zagađenja i uništavanja prirode, radi gomilanja materijalne dobiti pojedinaca, prelaze sve granice zdravog razuma. Jedanput sam pročitao dobru usporedbu o našem odnosu prema prirodi. Ona kaže da se današnji čovjek prema prirodi odnosi kao sin, koji majci krade penziju, da bi ju potrošio u javnoj kući. Vjerujte, nije ni malo pretjerana !

 

Čovjek još nije shvatio da je gost na ovoj planeti i da je velikodušni Gospodar ostavio sve njemu na korištenje, ali kakav je to gost koji uništava sve oko sebe, ne misleći na one koji će doći poslije njega?

 

Pitanje je, ne bi li moglo biti drugačije, bolje?

 

Što su uzroci takve bezobzirnosti prema prirodi (i čovjeku) sa svim lošim posljedicama? Odgovor je jednostavan. Prvi i najvažniji je, pomanjkanje stvarnog znanja, a drugi - profit ! Želja pojedinaca da se ima više, čak i onda kad više ne postoji stvarna potreba za tim. Priroda  se iskorištava, bez trunke stvarne želje da ju se štiti, a „običan čovjek" pretvoren je u potrošača svega i svačega. Naftne kompanije, tvornice herbicida i pesticida, automobilska industrija i mnoge druge i dalje su u punom zamahu. Usprkos tome što su već dugo godina poznata nova goriva, čijom proizvodnjom i potrošnjom ne bi nastajale štete, ta se goriva ne koriste, jer bi prelazak na njih značio veliki financijski gubitak za mnoge. Za one kojima je financijski dobitak važniji od svega. Ljudski životi i čista priroda nisu im važni, glavno je da je njihov račun u banci pun.

 

I tako smo došli do drugog pitanja, o nivou naše svijesti. Da li je tehnički napredak pratio i napredak svjesnosti??  Očito da nije. Jer da je, stvari o kojima je gore riječ, ne bi se mogle događati. Ratovi su, bez obzira na bol i tugu koju nose sa sobom, postali okrutniji i bezobzirniji nego u srednjem vijeku, a sam taj podatak govori nam o tome kakvo je stanje naše svijesti.

 

I zadnje pitanje, koje nakon svega gotovo i ne moram postaviti.

 

Da li nam je način kojim živimo donio stvarnu sreću? Odgovor je, naravno da nije. Jer sreća ne može nastati tamo gdje je bilo koji oblik povrede nas samih, drugih ljudi ili prirode prisutan. Povrjeđujući druge, povređujemo sebe. Sreća, trajna sreća, ne nastaje trkom za raznim vanjskim zadovoljstvima; na taj način možemo doći samo do blagih nagovještaja sreće. Trčeći za srećom, uvijek ćemo joj vidjeti samo leđa. Jer, sreća je kao plaha srna. Što više trčimo za njom, to će ona dalje bježati od nas. Kad bi se probali zaustaviti, umiriti, sama bi vam prišla i spustila svoju nježnu glavu u krilo da ju pomilujete. Pretjerane želje su te koje nas prisiljavaju da uvijek „vozimo pod punim gasom" i ne dozvoljavaju nam da si uzmemo vremena za pravi odmor. Sjetite se, koliko dugo ste bili sretni zbog nove haljine, odijela, ili čak novog automobila ?

Čim zadovoljimo jednu našu želju, javljaju se nove želje koje je još teže zadovoljiti. To je kao gasiti vatru benzinom. Zadovoljili smo jednu želju i vrlo brzo javile su se tri nove. Sa gomilanjem materijalnog, raste strah da to što smo stekli ne izgubimo. Iz straha nastaje agresivnost. Iz agresivnosti ratovi. A koji rat je ikad ikog usrećio?

 

Iz gore iznesenog, moglo bi se doći do zaključka da sam veliki pesimista. No, zaista nije tako. Baš suprotno! Uvjeren sam, da koliko god ljudski rod u jednom momentu ode u krivom smjeru, da uvijek postoji način da se njihalo vrati ponovo na drugu stranu. Čovjek je ljubljeno dijete Božje, i sav potencijal Božanskog strukturiran je u ljudskoj svijesti. Često je dovoljan samo mali napor da bi taj potencijal izbio na svjetlo dana, a onda sve kreče u drugom, pozitivnom smjeru.  U ovom dobu, jedino što nedostaje da bi se to desilo je pravo znanje, ili znanje o pravim, moralnim vrijednostima ljudskog života. Ili, drugačije rečeno, o svrsi ljudskog života. Prava, trajna sreća dolazi iznutra, kao rezultat čistog, moralnog života. Prava sreća nastaje iz čiste ljubavi koja ne očekuje ništa za uzvrat.

Nisu vas valjda uspjeli uvjeriti da ste došli na ovaj svijet, samo zato da bi rasli, završili neku školu, osnovali obitelj i onda radili u nekoj firmi do mirovine, boreći se sa kolegama za položaj i prestiž, a uz to trošili sve ono sa čime vas bombardiraju reklame zatrpavajući se izvana i iznutra sa onim što vam treba i ne treba? Ne mislite li, da ljudski život vrijedi mnogo više, da mora imati neki dublji smisao?

Bez sklada između materijalnog i duhovnog, nema unutarnjeg mira iz kojeg nastaje prava sreća. Isto koliko je materijalno znanje potrebno da bi se održavao život, potrebno je i duhovno znanje da bi čovjek mogao ispuniti svrhu svojeg postojanja, i postao ispunjen srećom. Krist to objašnjava u svojoj izreci: „Daj caru carevo, a Bogu božje". Bez ravnoteže, nema ni prave sreće, ni cjelovitog zdravlja.

 

Svrha života je razviti svijest do njenog maksimuma. Iz toga se rađa potpuna spoznaja, u kojoj shvatimo da smo nerazdvojivi dio svega, a iz te spoznaje nastaje sveopća, nesebična ljubav. U takvoj ljubavi je želja da pomažemo drugima, spremnost da smo tu za druge i da pomognemo uvijek i svugdje gdje je pomoć potrebna. Sebičnost nestaje i mi više ne brinemo da samo nama bude dobro, nego nam je jednako stalo i do dobra drugih. Jer ako znamo  da smo svi dio jedne cjeline, kako da budemo ravnodušni na patnje drugih? To bi bilo isto kao kad bi prst koji smo radeći uprljali, jednostavno odrezali. Mi to ne radimo jer znamo da je taj prst dio naše cjeline, i da ga trebamo.

 

Negativne misli više nemaju mjesta u našoj svijesti, protjerane su zauvijek. U drugima tražimo samo dobro i potičemo ih na dobro. Mi smo u stanju potpune i trajne srče, u stanju blaženstva koje nikakva vanjska situacija ne može pomutiti.

 

Sigurno vam je poznat podatak da čovjek koristi svega 5-15% svojeg umnog potencijala a za ostalih 85-95% ne zna se točno zašto su tu. Svrha je probuditi našu svjesnost da funkcionira 100% ! Pa probajte zamisliti, ako je sve to što je postignuto, postignuto sa nekih 5-15%, kakva čuda može činiti onaj čija svijest funkcionira sa punih 100%!  Duhovni trening nas vodi, korak po korak, prema punoj svijesti. Prema savršenom funkcioniranju, prema životu bez povrjeđivanja sebe ili drugih, prema životu dostojnom čovjeka.

 

Pod duhovnim treningom, ne misli se na neka velika odricanja praćena mučenjem samog sebe ili odlaskom u osamu. Sve to nije potrebno. Obiteljski čovjek ima potpuno iste izglede kao i monah ili pustinjak. Potrebno je samo malo promijeniti svoje životne navike, uskladiti ih sa ritmovima prirode, umjesto da se borimo protiv njih, u svoju dnevnu rutinu ubaciti koju zdravu životnu naviku i, vjerujte, s vremenom će vam to postati potpuno prirodno i rado ćete provoditi te svoje nove navike koje vas vode k boljem zdravlju, ispunjenju i sretnijem životu. Vrijeme koje utrošite u to, bit će vrijeme koje ste potrošili za svoju maksimalnu dobrobit. U poglavlju koje slijedi, opisat ću vam jedan dan sa svim radnjama kojima je svrha poboljšanje zdravlja, eliminacija stresa i proširenje svijesti.