Zdenac u klaustru samostana Maulbronn

Nakon dvadeset i dvije godine prvi put ponovno sam se provezao malim
vlakom pokraj ljetnih šumovitih brežuljaka maul-bronnskoga kraja,
sišao na smrznutoj željezničkoj postaji, pa se kroz vlažnu šumu
zaputio prema Maulbronnu17. U zraku se osjećao gorak miris lišća,
kroz bukovo granje iznad vinograda
vidio sam Elfingerov brijeg i obli Eichenhiigel i igrališta iz
đačkoga doba, u toplome isparavanju doline iznad vrhova lipa stršili
su šiljati vršci tornjeva i komadić dugoga crkvenoga krova, a iz
stotina iznenada napuklih brana k meni najednom poteče neizreciv
osjećaj ponovnoga viđenja, sjećanja, opomene, kajanja. Tjeskoba
ostarjela čovjeka, duboka ljubav i poplašena čežnja omamljeno lepeću
krilima. Oj, dolino, šumo, igralište pokraj hrasta!
Spuštajući se po omarnoj vrućini obuzdavao sam srce i stupao čvrstim
korakom, prošao kraj stare pošte, ušao kroz velika vrata, i prešavši
samostanski trg krenuo prema lipama, zdencu i "Raju", vidio trg i
zgrade kako stoje u blaženoj poluzbilji, upravo kao u mome sjećanju,
slušao kako toplo i potmulo u rascvjeta-lim lipama zuje rojevi pčela,
ispod visokih oblih lukova zašao u "Raj", iznenađen stao okružen
nepomičnom kamenom hladnoćom, dubokim gutljajima pio ozbiljni
milozvuk prozorskih lukova i vitkih živahnih stupova, upio u se
hladan samostanski zrak i najednom ponovno znao sve, svaku stubu i
vrata, svaki prozor i svaku izbu, svaki krevet u spavaonici, miris
vrta i miris samostanske kuhinje i zvuk jutarnjega zvona!
Sve je opet bilo tu, ništa nije nedostajalo, mogao sam produžiti
naslijepo i u mraku pronaći svaki put, baš kao prije dvadeset i dvije
godine. Udisao sam, oslobođen, tu slatku neobičnost - zavičajni zrak,
meni putniku bez zavičaja tako rijedak, tako posve nov! Kao daje neka
davno razbijena i postrance ostavljena dragocjenost preko noći
ponovno postala cijela i lijepa i moja. Kao da dragi pokojnici stoje
kraj mene, gledaju me u oči i smiješe se jer sam ih držao mrtvima.
Kao da je opet ovdje sve ono što je mladost, sada već daleku i
bajkovitu, nekoć činilo tako punom povjerenja i utješnom i bogatom:
očinski dom, majka, drugovi, fantastično izazovna budućnost.
Preboljevši prvu opojnost nastavio sam hodati, amo, tamo, bez žurbe,
malim dobro znanim hodnicima u miru te prisne mi blizine. Posvuda
živa sjećanja, a iza njih, poput ostataka starih slika ispod kasnije
žbuke, ponegdje bijesnu ostaci nekih dubljih uspomena, krhotine
ondašnjega nesvjesna duševna života; zarasli u prošlost potmulo
odzvanjaju najdublji doživljaji iz čarobna djetinjstva kada je tek
trebalo nečuveno doživjeti i mnoštvo stvari iskušati. A kamo je sve
to otišlo? Što je od toga nastalo? Malo, vrlo malo.
No nešto sam bio zaboravio i to je izronilo tek poslije, u svoje
vrijeme.
Zatim sam, u vrijeme kada inače nitko ne smije ulaziti u zatvorene
dijelove samostana, tiho okrenuo debeli ključ u teškim vratima i
oprezno otvorio vrata klaustra. Ni tu nije bilo ničega što u sjećanju
ne bi imalo svoju sliku: gotički svod i nizovi prozora, crvenkaste i
sive kamene pločice s uklesanim nadgrobnim kamenjem između njih,
grbovi i pastirski štapovi, zagonetno isprane mrlje od boje u staroj
žbuci, između kamenih prozorskih križeva u smirenom svjetlu zasićeno
zelenilo grmova između kojih nježno i tužno svjetlucaju dvije, tri
ruže.
No sada, približivši se uglu, do mene dopre blaženo neobična glazba,
lagani, zanosni zvuči, višeglasni u potonuloj monotoniji, ni daleki
ni bliski, čudesni, a opet tako normalni, kao da sklad ove građevine
sam u sebi odjekuje ozbiljno i milo.
Učinio sam još korak, dva prije negoli mi zvuk dopre do svijesti.
Tada stadoh skamenjen, srce mi zatitra, i sjećanje ponovno otvori
svečane dveri, više i svetije nego prije, i ponovno znah! O, pjesmo
moje mladosti! Nikakav zvuk na svijetu, ni crkvena zvona moga
zavičaja i nijedan ljudski glas od onih još živih, ne govori mi tako
kao ti, pjesmo moje mladosti, a kako sam te samo zaboravio! Zbunjen i
posramljen približio sam se tom čudu, stao na ulaz kapele sa zdencem
i u jasnoj sjeni nadsvođene prostorije gledao gdje tri zdjele lebde
jedna nad drugom dok se raspjevana voda u osam tankih mlazova slijeva iz prve zdjele u drugu, i u osam tankih zvonkih mlazova iz druge u ogromnu treću, a svod se u vječno ljupkoj igri poigrava tim živahnim
zvucima, danas kao i jučer, danas kao tada, i stoji predivno u sebi
skladan i savršen kao slika vječne ljepote.
Mnogo mije plemenitih svodova pružilo sjenovito utočište, mnoge su me
lijepe pjesme uzbuđivale i tješile, mnogi su zdenci meni putniku
žuborili. No ovaj je zdenac više od toga, beskrajno više, on poje
pjesmu moje mladosti, on je imao moju ljubav i vladao mojim snovima u
doba kada je svaka ljubav još bila duboka i žarka, a svaki san
zvjezdano nebo puno budućnosti. Sve čemu sam se u životu nadao, sve
što sam kanio biti i stvoriti i trpjeti, sve junaštvo i slava i
svetost umjetnosti što su do bola ispunjali moje prve životne snove,
sve mije to ovaj zdenac pjevao, sve to osluškivao i štitio. A ja sam
ga zaboravio! Ne kapelu sa zvjezdanim svodom i odveć vitkim
prozorskim potpornjima, niti zdjele zdenca ni mali, svijetli zeleni
vrt usred muklih zidina. Ali pjesmu zdenca, taj čarobni ravnomjerni
poj vode što se meko ruši, to utočište i blago moje najranije i
najčistije mladalačke čežnje, njega sam zaboravio. Stajao sam tih i
nujan u toj prisnoj svetinji i ćutio u sebi, duboko i neizbrisivo,
svaki grijeh i opačinu i nisam stekao ni junaštva ni umjetničke
vještine koji bi se s tim snovima mjeriti mogli, i nisam se usudio
nagnuti preko ruba i u mračnoj vodi potražiti svoju sliku. Samo
uronih ruku u hladnu vodu sve dok ne poče mrznuti se od hladnoće, i
slušah kako pjesma zdenca struji u vrtnu tišinu i u duge, mrtve
kamene dvorane, ljupka kao nekoć, no za me puna duboke gorčine.
"Mora daje za tebe bio predivan osjećaj", reći će mi poslije
prijatelj, "obilaziti ova mjesta i sjećati se onog doba. Tada si bio
pun čežnje za svijetom i umjetnošću, i pun sumnja jer nisi znao kako
će se sve ostvariti. A sada se vraćaš iz daleka svijeta, sa svoga
posla, iz umjetničkog života s putovanjima, zabavama i prijateljima
..."
"Da, divno je", mogao sam jedino reći.
A onda sam još jednom sjeo pod visoke lipe, još jednom se uspeo do
staroga igrališta gore kod hrasta, još jednom proplivao u dubokome
jezeru, a zatim otputovao. Otada, kada pomislim na Maulbronn, ponovno
dobro vidim Faustov toranj i "Raj", trg sa starim hrastom i šiljati
zvonik crkve, no to su samo slike i ne mogu biti tako sjajne i žive
dok im u pozadini odzvanja meki zvuk zdenca u kapeli klaustra, a
sjećanjima se nataložila ispod drugih sjećanja poput ostatka starih
svetih slika ispod razrijeđena vapna na crkvenome zidu.
(1914.)