ZBUNJIVANJE STADA

 

P: Uzmimo u obzir prosječnog Amerikanca koji informacije o cijelome svijetu dobiva putem, recimo, vijesti na televiziji, mrežnih usluga, izvješća iz dnevnih listova, ili ako se osoba osjeća iznimno poslušnom – sa CNN-a ili “Nightlinea”. Koliko istinitu sliku stvarnosti te osobe dobivaju?

O: Dobivaju onakvu sliku kakvu državno-korporacijska veza u SAD-u prikazuje… često i više od toga.

P: Često i više od toga?

O: Da. Ali ne u većini slučajeva. U većini slučajeva tisak je vrlo discipliniran.

P: Ukratko, zanima me koliko dobro mainstream mediji služe Amerikance?

O: Ako pažljivo i skeptično pratite te medije i pristupate im s pravilnim razumijevanjem djelovanja propagande, onda možete nešto naučiti. Obični gledatelj ili slušatelj povjeruje u propagandu.

P: Više puta ste izjavili da zapadni mediji tvore najzastrašujući sustav propagande koji je ikad viđen u svjetskoj praksi. U isto vrijeme, tisak nastoji njegovati mitologiju ili popularni imidž sebe kao neumornih, neustrašivih tragača za istinom. Vidjet ćete ih kako izazivaju političare na radiju, kao što je Dan Rather izazivao Georgea Busha, ili kako ih izbacuju iz ureda, kao što su Woodward i Bernstein navodno Nixona. To je javni imidž medija, i mislim da će se dosta ljudi iznenaditi kada čuju da je i to propaganda namijenjena njima.

O: Pa, sumnjam da bi se puno ljudi iznenadilo. Brojni upitnici ukazuju na to da većina populacije smatra medije preposlušnima prema moći. Ali istina je da bi ta činjenica iznenadila obrazovane ljude. Razlog tome je to što su oni najviše izvrgnuti propagandi. Oni su dio indoktrinacije, znači oni su najvjerniji sustavu. Spomenuli ste da mediji njeguju imidž zaštitnika boraca za pravdu. Pa to je prirodno. Kako bi razumna propagandna institucija sebe prikazala? Ako želite pronaći istinu morate pogledati posebne slučajeve. Jedan od najboljih zaključaka u sociološkim znanostima je taj da mediji služe funkciju propagande, to jest, oni oblikuju opažanja, izabiru događaje, nude interpretacije, itd. suglasno s potrebama središta moći u društvu, koji su u biti država i poslovni svijet.

P: Drugim riječima, suprotstavljeni tisak zapravo i ne postoji u ovoj zemlji.

O: Postoji na rubovima, a tu i tamo ćete naći nešto i u mainstreamu. Na primjer, slučajevi kada su novine stale protiv jednog dijela moći. Zapravo, oni koje ste vi spomenuli – Woodward i Bernstein koji su pridonjeli svrgavanju predsjednika – oni su primjer da mediji konstantno pokušavaju prikazati medije kao protivnike moći.

Taj slučaj je bio istaknut više puta i za njega se vežu ozbiljni problemi. Zapravo, taj primjer pokazuje koliko mediji ovise o moći. To je jasno vidljivo kroz aferu Watergate. Zbog čega je Richard Nixon bio okrivljen? Napao je moćne ljude – poslao je bandu malih kriminalaca iz još uvijek nejasnih razloga da provale u sjedište demokratske stranke. Znate, demokratska stranka predstavlja veliku polovicu poslovnog sustava. Ona je jedan od dva dijela poslovne stranke koja upravlja zemljom. I to je prava moć. Ne možeš napasti pravu moć zato što se moćni ljudi mogu braniti. Možemo vrlo jednostavno pokazati da se to desilo, zapravo, povijest je bila toliko dobra da nam je pripremila kontrolirani eksperiment. U trenutku Watergate otkrića postojala je još jedna kolekcija otkrića – FBI COINTELPRO operacije koje su bile otkrivene, uzimajući u obzir Zakon o slobodi informacija u isto vrijeme. To je bilo puno ozbiljnije nego Watergate. To nisu bile akcije grupice lopova koju su mobilizirali predsjednik ili njegov odbor nego nacionalna politička policija. I to nije bio samo Nixon, ticalo se to niza administracija. Otkrića su počela s Kennedyevom administracijom – zapravo ranije, ali primarno s Kennedyevom administracijom – i nastavila se sve do Nixona. Otkrića su bila izuzetno ozbiljna – puno gore od svega u Watergateu. Na primjer, sadržavala su političke atentate, poticanje nereda u getu, dugačak niz provala i uznemiravanja legalnih političkih stranaka – najviše Socijalističke radničke stranke koja je za razliku od demokrata bila nemoćna i nije imala mogućnost obrane. Taj aspekt samog COINTELPRO-a, koji je samo mala napomena svojim operacijama, puno je značajniji nego Watergate. Možemo promatrati kako su mediji reagirali na ta dva otkrića: jedno relativno neznatna Watergate zloća, i drugo važan vladin program uznemiravanja, nasilja, atentata, napada na legalne političke stranke i nastojanja da se unište građanske organizacije tijekom duljeg perioda. Afera Watergate postala je najveći problem koji je oslabljivao temelje republike. COINTELPRO otkrića poznata su neznatnom broju ljudi; novine se nisu interesirale. To pokazuje što je točno bilo umiješano u Watergate: moćni ljudi se mogu braniti, a mediji će podržavati moćne ljude. Ništa drugo.

P: To je zanimljivo, mediji pojačavaju lažnu sliku onoga što se tada događalo. Mislim, nisu…

O: Ovo što sam ja sad rekao je skoro poznata istina. Evo nečeg sličnog kontroliranom eksperimentu. Dva otkrića u isto vrijeme: jedno, otkriće nebitnog napada na moćne ljude; drugo, otkriće vrlo važnog napada koji je trajao dulje razdoblje i imao za posljedicu probleme za velik dio stanovništva, uključujući i političke stranke koje nemaju moć. I kako su mediji reagirali na ta dva slučaja? Pa, uglavnom, nisu marili za napad na ljude koji nemaju vlast, ali jako su se uznemirili zbog neznatnog napada na moćne ljude. Što jedna razumna osoba može zaključiti na temelju ovoga? Razumna osoba bi mogla zaključiti na danom primjeru, koji to ilustrira na vrlo dramatičan način, da mediji služe moći.

P: Mislim da je to iznimno opasno zato što je Watergate tada bio primjer valjanog sustava.

O: To samo pokazuje kako skladno sustav propagande djeluje. Uzme primjer koji dokazuje medijsku ovisnost o moći i preokrene ga u dokaz njihove neprijateljske uloge. To je briljantno.

P: Vi smatrate da je prava funkcija medija zataškavanje onog što se dešava u svijetu…

O: Zataškavanje… puno je složenije. Hoću reći, ipak mediji imaju složenu ulogu. Ne možete staviti medije u jednu kategoriju. Napravimo prvo grubu razliku. S jedne strane imate masovne medije – to uključuje sve od sporta i humorističnih serija do vijesti – i njihova uloga je zabavljanje populacije, osiguravanje da ona ne dođe do smiješnih ideja o sudjelovanju u javnoj politici. S druge strane tu su “elitni” mediji usmjereni prema tzv. “političkom sloju”: obrazovanima, bogatima, pismenom dijelu populacije, upraviteljima – kulturnim, političkim, ekonomskim. Tu mislim na NY Times i Washington Post. Ti mediji imaju malo kompliciraniji zadatak. Moraju ulijevati pravilne stavove koji služe kao mehanizam indoktrinacije koji je u interesu moći. Ali u isto vrijeme moraju prezentirati prilično realnu sliku svijeta jer njihove mete su ipak ljudi koji odlučuju, i za te ljude je bolje da shvaćaju stvarnost ako će njihova uloga pomoći onima koji drže vlast.

P: Ali vi mislite na posebnu vrstu stvarnosti.

O: Pa, morate imati nekakvo viđenje stvarnog svijeta, inače ste u neprilici. Uzmimo na primjer bankovne invenstitore ili državnog upravitelja – nekoga uključenog u vlast – ako ti ljudi nemaju viđenje stvarnosti, učinit će korake koji će biti vrlo štetni za ljude koji upravljaju. Znači, bolje je ipak malo razumijeti stvarnost. To mora biti u skladu s interesima moći, a to je vrlo osjetljiv zadatak. Sveučilišta imaju isti problem.

P: Prema tome se odnosite kao prema ideološkim profesijama. Ali njihova verzija stvarnosti ne mora biti moja ili vaša verzija.

O: Ne, zapravo, najčešće su nam verzije drugačije. I na to ćete naići u svakom sustavu – u totalitarnoj državi, demokratskoj, itd. Sasvim je normalno da će institucije sa određenim stupnjem centralizirane vlasti koristiti tu moć u vlastite svrhe. Mislim da u povijesti tome nema iznimke. Mi slučajno živimo u sustavu s velikim stupnjem centralizirane vlasti – primarno u poslovnom svijetu koji ima ogroman utjecaj na sve institucije, uključujući i vladu i očito medije, zapravo mediji su velike korporacije. Imaju svoje gledište, zajedničke interese i brige, naravno da među njima ima razlika i oni će pokušati osigurati da se sve njihove potrebe na političkom, kulturnom, i ideološkom području zadovolje. Bilo bi zapanjujuće da to nije tako, no prevladavaju dokazi koji pokazuju da je to tako.

P: Puno ljudi, W. Lance Bennett na primjer u svojoj knjizi “Vijesti: Politika Iluzije”, smatra da su mediji bolje tretirali Amerikance na počecima republike kada se tisak sastojao od brojnih malih časopisa i novina koje bi se danas smatralo pristranima i političkom sjekirom za mrvljenje. Što mislite o obožavanju ili kultu objektivnosti koji karakterizira mainstream vijesti danas?

O: Kao prvo, treba biti biti jako pažljiv pri uspoređivanju različitih povijesnih razdoblja; to je lukavo pitanje. Istina je da je u ranijim godinama bilo više raznolikosti, ne mora se ići daleko da se to potvrdi. S druge strane, tada su mediji također naginjali k vlasti. Na primjer Američka revolucija. Slavni američki osloboditelji kao što su Thomas Jefferson i osnivači smatrali su da ne treba tolerirati položaje neprijateljske njihovima. Granica diskusije koja je bila dozvoljena u Nikaragvi u zadnjih deset godina, kada ju je napadala strana sila bila je neusporedivo veća nego što bi Jefferson dopustio, ili što su SAD dopustile u manje prijetećim okolnostima. Što se tiče kulta objektivnosti, i tu moramo biti oprezni. Naravno da mediji sebe opisuju kao duboko vjerne i objektivne, ali koja propagandna institucija ne bi to isto radila? Ozbiljna osoba bi se pitala da li je to istina. Odgovor je da to nije istina – daleko je od istine.

P: Srodno pitanje bi bilo zašto se mediji konstantno koncentriraju na pojedince uključene u probleme umjesto da se koncentriraju na medijske glumce. To je nešto što vi pažljivo izbjegavate. Na primjer u skandalu protiv Irana mediji su se dobrovoljno prepustili Reaganovim nastojanjima da od Olivera Northa i Johna Poindextera napravi negativce.

O: Koncentrirali su se i na samog Reagana. Sjetite se, veliko pitanje je bilo da li je Reagan znao ili da li se sjećao politike svoje administracije. Razlog zašto se mediji koncentriraju na takve stvari je zato što su nebitne i beznačajne. Ono što one prikrivaju su institucijski faktori koji zapravo određuju politiku. U aferi protiv Irana je vrlo zapanjujuće bilo za vidjeti način na koji su najvažniji problemi skoro pa u potpunosti bili prikriveni. Uzmimo jedno od očitih pitanja: zašto to rade? To je u službi njihove propagandne funkcije. Jedan od najvažnijih ciljeva ideološkog sustava je skretanje pozornosti s pravih djelatnosti vlasti i fokusiranje na marginalne probleme. Pojedinci mogu biti zamijenjeni, a te institucije onda mogu nastaviti normalno funkcionirati. Ako pogledate aferu protiv Irana ponovo se nameću savršeno očita pitanja koja nikada nisu bila postavljena, a za to je potrebna izvanredna disciplina. Na primjer, afera protiv Irana se usredotočila na ono što se dogodilo od sredine 1980-ih, od 1985., 1986. pa nadalje, s posebim naglaskom na američku prodaju oružja Iranu. Nameće se pitanje: pa što se događalo prije 1985.? Postoji odgovor na to. Prije 1985. Amerika je ozakonila prodaju oružja Iranu putem Izraela, baš kao što su radili i nakon 1985. U to vrijeme, sjetimo se, nije bilo taoca. Pa što se onda događalo? Ako je cijela operacija trebala biti nagodba oružje za taoce, kako to da smo radili apsolutno istu stvar i prije nego što je bilo ikakvih taoca?

Pa, to je još jedno očito pitanje koje također ima odgovor. Nije tajna. Na primjer, ja sam o tome pisao 1982. i 1983. godine. Odgovor je taj da su SAD ozakonile prodaju oružja Iranu putem Izraela u nadi da će naći elemente unutar iranske vojske s kojima bi mogli uspostaviti kontakt i koji bi mogli izvesti vojni udar koji bi svrgnuo Homeinija. To su iskreno, otvoreno i javno priznali najznačajniji izraelski dužnosnici, uključujući i ljude na visokim pozicijama u Mossadu. Svi ljudi koji su kasnije bili otkriveni u aferi protiv Irana pričali su javno o tome u ranim osamdesetima. Jedan od njih, Uri Lubrani, rekao je da nađemo li nekoga tko je spreman i u mogućnosti ubiti 10 000 ljudi na ulici, mogli bi vratiti režim kakav želimo, što je značilo povratak Šaha. To je standardna politika kada je u pitanju nesklonost prema nekoj vladi: prekinimo pomoć toj vladi, ali naoružajmo vojsku u nadi da će elementi unutar nje izvesti udar. To se desilo u Čileu, Indoneziji, zapravo to je normalno. I desilo se u Iranu u ranim osamdesetima. Da li je bilo diskusija o ovome u saslušanjima o aferi protiv Irana? Ne, zato što, iako je pitanje “što se zbivalo prije 1985.?” bilo toliko očito da je teško zamisliti da se nije pojavilo u mislima nekoga tko je promatrao problem, jer problem u tome da ako vas zanima što se događalo dobit ćete krive odgovore. Bolje da ne pitate. I tako je to postao jedan od mnogih aspekata iranske afere koji je bio izbrisan u zataškanoj operaciji Kongresa i medija.

P: Kada pričate o američkoj vladi zapravo mislite na izvršnu vlast. Da li smatrate Kongres konfederacijom političkih eunuha?

O: Pa, raspravljam o Kongresu do neke mjere, ali Kongres puno ne varira. Hoću reći, u Kongresu ima malo raznolikosti. Ako se osvrnete na Predstavnički dom, naići ćete na razne ljude, kao što su Henry Gonzales iz Texasa, Ted Weiss iz New Yorka, ili Ron Dellums i razni ljudi iz Black Caucusa, koji će postaviti teška pitanja. Mnogo ljudi postavlja pitanja koja jedva dođu do medija. Ali uglavnom Kongres je ograničen istim ograničenim elitnim dogovorom.

P: Znam da ste unaprijedili ove argumente i velik broj drugih ljudi je isto unaprijedio te argumente – može ih naći bilo tko tko je voljan tražiti ih… ali u isto vrijeme, mislim da u medijima postoji veliko nastojanje da se ti dokazi prikažu kao teorija zavjere.

O: To je jedan od načina na koji se vlast brani – nazivajući bilo koju kritičku analizu institucija teorijom zavjere. Nazivamo li je tako, ne moramo obraćati pozornost na nju. Edward Herman i ja, u našoj nedavnoj knjizi “Manufacturing the consent”, idemo u taj pothvat. U toj knjizi raspravljamo o institucijskim faktorima koji uspostavljaju ograničenja za izvještavanje i interpretaciju u ideološkim institucijama. Nazivanje toga teorijom zavjere je kao da kažemo da General Motors sudjeluje u zavjeri kada pokušava povećati udio na tržištu. Dio strukture korporacijskog kapitalizma su igrači u igri koji pokušavaju povećati profit i udio na tržištu, zapravo, da to ne rade ne bi više bili u igri. Svaki ekonomist to zna. Istaknuti takvo nešto nije teorija zavjere; to je samo uzeto zdravo za gotovo. Da netko kaže: “Oh, ne, to je zavjera”, ljudi bi se smijali.

Pa upravo identična stvar se događa kada diskutiramo o kompleksnijem skupu institucijskih faktora koji odlučuju o stvarima koje se tiču medija. To je baš suprotno teoriji zavjere. Kao što ste maloprije spomenuli, ja pokušavam smanjiti ulogu pojedinaca – oni su nadomijestivi djelovi. To je suprotno teoriji zavjere, to je institucijska analiza – analiza koju činite automatski kada pokušavate shvatiti kako djeluje svijet. Nazvati to teorijom zavjere je jednostavno dio nastojanja da se spriječi viđenje svijeta kakav je.

P: Ali isto tako mislim da je termin dobio puno različitih značenja. Pogledajmo korijen same riječi – CONSPIRE, TO BREATHE TOGETHER, BREATHE THE SAME AIR – hoću reći, čini se da pomoću same riječi možemo naslutiti neku vrstu zajedničkog interesa ljudi koji “dišu zajedno”. Čini mi se da je riječ upotrebljena na drukčiji način.

O: Sigurno, ljudi smatraju da bi ta riječ trebala imati nekakvo opako značenje; grupa ljudi koja se sastaje na tajnim mjestima i odlučuje o sadržaju svih novina u zemlji. Ponekad to i je tako, ali uglavnom nije. Mi smo to opisali u “Manufacturing the consent”. Zapravo, model koji smo mi koristili i nazvali propagandni model je u biti nekontroverzno vođen model slobodnog tržišta.

P: Nekontroverzno…

O: Vođen model slobodnog tržišta – on je gotovo nekontroverzan.

P: Možete li mi reći kojim stvarima se mediji pouzdano ne bave?

O: Uzmite na primjer neke od problema koje smo mi spomenuli. Problem – bilo što se događa – će mediji oblikovati i izmijeniti na način da služi interesima utemeljene moći. Utemeljena moć se može sastojati od nekoliko dijelova, ti dijelovi čak mogu biti i u konfliktu tako da ćete dobiti razna taktička mišljenja. Na primjer, najveći politički problem osamdesetih: Nikaragva. Među elitom je postojala suglasnost da moramo svrgnuti sandiniste s vlasti i podržavati ubojstva i teror u Salvadoru i Gvatemali. Unutar tog dogovora bilo je par taktičkih varijacija. Na primjer, kako svrgnuti sandiniste? Terorom i nasiljem, kako su htjeli Reaganovci? Ili ekonomskim gušenjem i manjom dozom terora i pritisaka drugih vrsta, onako kako su to htjeli “galebovi”? To je bila cijela debata. Jedina debata. I mediji su se toga držali. Napravio sam detaljnu analizu tog problema. U izvješćima, uvodnicima i člancima koji bi trebali odražavati raznolikost mišljenja, predanost toj poziciji je bila skoro apsolutna. Pogledajte, recimo, članke u New York Timesu i Washington Postu, kao što sam ja učinio kada su debate bile u tijeku, i vidjet ćete skoro apsolutno slaganje sa stavom da sandiniste treba svrgnuti i kako taj cilj postići debatom. Takvu uniformnost nalazimo u totalitarnoj državi, a ista je stvar sa svim ostalim problemima na koje sam se usredoočio. Ed Herman, ja i drugi proučavali smo širok krug slučajeva, i svugdje je isto.

P: Za medije kažete da primijenjuju nešto što vi zovete izmišljeno razilaženje u mišljenju. Da li je to jedan primjer toga?

O: Da. Usredotočimo se na pitanje kako svrgnuti sandiniste. 1986. je upitnik otkrio da je oko 80% ljudi koje zovemo ‘vođe’ – što uključuje i šefove korporacija – bilo protiv kontraške vojske i smatralo da bi se sandinisti trebali uništiti drugim sredstvima koja bi istodobno uspostavili vođe po svojem izboru. Neke druge nasilne i nezakonite mjere, ali ne kontraška vojska. Razlog je bio novčana isplativost. Uvidjeli su da su vojnici, kako su to liberali rekli, “nedostatni instrument” za postizanje ciljeva. Da mediji jednostavno odražavaju poslovne interese onda bi oko 80% komentara bilo protiv kontraške vojske. Pravi broj je bio oko 50%, što znači da su mediji više podržavali vladinu poziciju nego što bi propagandni model pretpostavio. Pa naš model je ipak imao manu – podcijenili smo stupanj medijske ovisnosti o vlasti. Ali to je bila jedina mana.

P: Mislite li da nas sada mediji pokušavaju uvuči u rat u Perzijskom zaljevu?

O: Definitivno. To je komplicirana priča, ali opcije su ili rat ili nagodba putem pregovora. Da li ima prilika za nagodbu? Bilo je neistraženih prilika. Zanimljivo je vidjeti način na koji su ih mediji tretirali. Na primjer, 12. 8. Irak se očito ponudio povuči iz Kuvajta kao dio cjelokupnog povlačenja iz okupiranih arapskih zemalja. To bi značilo da bi oni uz povlačenje sirijskih vojnika iz Libanona, izraelskih iz Libanona i s ostalih okupiranih teritorija odustali i od Kuvajta. To nije nerazuman prijedlog; možete smisliti bazu za diskusiju. Prijedlog je bio odbijen. NY Times ga je odbio jednom rečenicom, i to u nekom drugom članku o nekoj drugoj temi. Televizijske vijesti su se samo smijale. 18. 9. Saddam Hussein je predložio opću nagodbu koja bi tretirala problem Kuvajta kao arapski problem koji trebaju riješiti arapske države, kao što je to Sirija rješila u Libanonu, Maroku i Zapadnoj Sahari. I to je bilo odbijeno od prve, ovog puta na temelju uvjerljivih razloga – na tom polju Irak ne bi mogao prevladati jer je najjača sila u tom dijelu svijeta. To je točno, ali izostavljena je jedna mala činjenica: Saddam nas je kopirao. Svaki put kada Amerika intervenira u zapadnoj hemisferi odmah upozorimo svijet da se kloni, obrazložavajući da je to pitanje hemisfere i drugi se ne bi smjeli miješati. Čak smo stavili i veto na odluke Vijeća sigurnosti UN-a koje osuđuju američku agresiju. Pa to mora biti pitanje hemisfere pošto smo mi u hemisferi toliko moćniji od drugih da očekujemo da ćemo prevladati. Ako to nije dopušteno Saddamu Husseinu, a nije, nije ni nama. Evo jednog još više zapanjujućeg slučaja: 23. 8. Irak je Washingtonu predložio ponudu putem bivšeg visokog američkog dužnosnika s bliskoistočnim vezama. Ponuda je bila zanimljiva. Prema bilješkama i svjedočenjima ljudi koji su bili upleteni u to i koje je administracija prihvatila, ponuda je sadržavala potpuno povlačenje iz Kuvajta i iračku kontrolu naftnog polja Rumailah koje se nalazi skoro sasvim u Iraku osim malog dijela u Kuvajtu. Irak tvrdi, možda točno, da je Kuvajt iskorištavao bogatstva naftnog polja i zato su htjeli nagodbu koja bi im garantirala kontrolu nad tim poljem – pregovori o pitanjima sigurnosti, itd. Nisu ni spomenuli američko povlačenje iz Saudijske Arabije. Zanimljiva ponuda. Koja je bila reakcija na nju? Kao prvo, nije bila objavljena. Šest dana kasnije, Newsday, koji ne spada u nacionalni tisak, objavio je ponudu kao glavnu priču i dao sve detalje. Sljedeći dan, New York Times, ugledne novine, spomenuli su je u malom odlomku u nastavku stranice na kojoj se nalazila priča o sasvim drugoj temi. The Times su započeli citiranjem vlade koja smatra da je ponuda glupost. Onda, nakon što su uobličili priču, drugim riječima ponuda je glupost, neprimjetno su zaključili da je priča u Newsdayu bila točna i da je The Times imao iste informacije tjedan dana ranije ali ih nisu objavili. I to je bio kraj te priče. To nam otkriva par stvari o medijima. Kao prvo, pokazuje da se izvan nacionalnog tiska odstupanja događaju slučajno. Na primjer, izvještaj Newsdaya je otkrio informacije, a to se nije sviđalo moćnicima koji pokušavaju izbjeći pregovore. Ta odstupanja se mogu dogoditi, i kada se dogode, sljedi faza kontroliranja štete. Tada se te informacije stavljaju na rub. Prvo se prikazuju kao glupost; nakon toga se neprimjetno zaključuje da su točne i da se to znalo cijelo vrijeme, ali da ih se zaustavljalo od objavljivanja. I to je kraj priče. Što vam to govori? Opet možete birati između rata i nagodbe koja bi se ostvarila putem pregovora. A vidimo kako se moć odnosi o mogućnosti pregovaranja. Taj problem je slučajno problem Washingtona, što znači i medija.

P: Prioritet Washingtona je rat?

O: Ne rat, već postizanje naših ciljeva prijetnjom i silom.

P: To upučuje na drugo pitanje: kolika je zapravo kriza u Perzijskom zaljevu?

O: Da preraste u rat, posljedice bi mogle biti katastrofalne.

P: Ne mislim na vrijeme nakon što je Bush poslao vojnike u Saudijsku Arabiju, već na vrijeme ranije.

O: Čak i tada je bilo ozbiljno. Invazija Iraka na Kuvajt je bila ozbiljna stvar i trebalo je biti učinjeno sve kako bi ih se maknulo od tamo. Na temelju principa i međunarodnog zakona ta invazija nije bitno drugačija od američke invazije na Panamu ili izraleskog napada na Libanon, ili od puno slučajeva kojih se možemo sjetiti jer nas nije bilo briga ili smo podržavali agresiju. Ali na temelju, recimo, ljudskih prava ne možemo taj napad uspoređivati s napadom Indonezije na Timor koji je vodio do skorog genocida i koji smo mirno podržavali. Jedini princip u ovom slučaju jest činjenica da sila ne poboljšava stvari osim ako mi to želimo, a u ostalim slučajevima mi smo htjeli. Ali ovo je važno jer uključuje energiju. Arapski poluotok je najveća rezerva energije u svijetu, i glavni zadatak SAD-a od Drugog svjetskog rata je bio da mi ili naši klijenti kontroliramo taj izvor energije te da se niti jednoj domaćoj nezavisnoj sili ne dopusti utjecaj. Davno, u vrijeme prve naftne krize, to sam smatrao “spoznajom broj jedan” međunarodnih odnosa. Ta prirodna bogatstva kontroliraju SAD, američke korporacije i američki klijenti kao što su Saudijska Arabija i neće tolerirati nikakvu domaću prijetnju. Veliki dio vanjske politike okreće se oko toga. I uopće nema sumnje u to da je Saddam Hussein čudovište i gangster. Ali, naravno, on je bio isto takvo čudovište prije šest dana kada je bio omiljeni američki klijent. Amerika mu je bila najveći trgovački partner i Bushova administracija je napravila više nego što je trebala kako bi mu ponudila najam, kredite, itd. Sve ovo su mediji doslovno tajili dulje vrijeme. I prije je bio čudovište. I još uvijek je čudovište. Samo ovog puta njegova strahovita djela su štetila američkim interesima pa je u medijima prikazan kao čudovište.

P: Imam osjećaj da su stavovi ljudi u zemlji uvjetovani demonizacijom Husseina u tisku. Ljudi bi se mogli pitati “zašto da prihvatimo ove prijedloge?”

O: Trebali bismo ih shvatiti ozbiljno jer je Hussein preplašen. Demonizacija je ovaj put točna; on je zlikovac isto kao što je bio i onda kada je tisak pisao drugačije. Ali činjenica je da se on uvalio preko glave i sada to očito shvaća. Mi, slučajno, ne znamo da li su te ponude istinite; postoji samo jedan način da saznamo – a taj je da prihvatimo ponude. Washington to ne želi. Ne možete ne primijetiti činjenicu da su SAD same u tom pogledu. Tko još ima vojsku u toj regiji?

P: Pa izgleda kao da SAD želi podmititi Egipat da pošalje svoje vojnike.

O: Mi pokušavamo nagovoriti ostale zemlje da sudjeluju, što je samo po sebi zapanjujuće. Upravo sada dok nas dvojica razgovaramo, američka vlada – Nicholas Brady i James Baker – putuju svijetom dajući sve od sebe kako bi nagovorili ljude da sudjeluju. Što to znači? Do sada su svi odbijali, ali ako ih mi moramo tjerati na suradnju to pokazuje našu osamljenost. Jučer, 6. 9., Njemačka je objavila da neće platiti ništa američkim snagama u Saudijskoj Arabiji – to je bio bilateralni dogovor SAD-a i Saudijske Arabije, i Njemačka nema s tim nikakve veze. Japan, još jedna od najvećih ekonomskih sila u svijetu, je rekao da će možda ponuditi nekakvu novčanu pomoć zemljama pogođenim embargom, ili će, znate, poslati nekoliko džipova. Egipat, velika, jako naseljena zemlja s velikom vojskom koja se sastoji od trećine milijuna ljudi, je poslao 2000 muškaraca naoružanih laganim oružjem i džipovima. Ja mogu skupiti više među ljudima koje znam. Što se tiče Saudijske Arabije, u današnjim jutarnjim novinama piše da je Saudijska Arabija odlučila platiti dio troškova američkih vojnika. Kako uzbudljivo. Hoću reći, tu su američki vojnici poslani kako bi očuvali Saudijsko-arabijsku monarhiju, a Arapi su voljni platiti dio troškova. Nije li to impresivno.

P: Pa, Amerika želi Egiptu oprostiti dug od 7 milijardi dolara i učiniti Sovjetski Savez najomiljenijim trgovačkim partnerom ako rade ono što im se kaže.

O: To, ustvari, znači davanje diplomatskog pokrića. Zašto je Amerika toliko očajna za diplomatskim pokrićem? Zapravo, zašto cijeli svijet odbija oružani sukob? To su stvari koje bi pravi objektivni mediji istraživali. A o tome nikakve diskusije. I onda naiđete na bijesan uvodnik u NY Timesu u kojem se autor pita “zašto svijet glumi negativca?”. Pokušajte pronači analizu istinitih stvari. Razlozi za to postoje i prilično su očiti. Znate, Amerika je dulje vrijeme bila dominantna svjetska sila – i ekonomski i vojno. Sve strane su se složile da je intervencija Amerike u zemljama trećeg svijeta bila politički slaba, ali ekonomski i vojno jaka. Obično je snaga ta pomoću koje prevladavaš. Mi smo imali vojnu i ekonomsku snagu. Sada smo mi samo jedni od troje. S ekonomskog stajališta, svijet je podijeljen na tri pola. Ali SAD su još uvijek jedinstvene po vojnoj snazi. Nitko nam nije ni blizu; mi smo vojna sila. Povlačenjem Sovjetskog Saveza sa svjetske pozornice postali smo slobodniji u korištenju vojne snage, s obzirom da je sovjetsko sredstvo zastrašivanja nestalo. Sa snagom, u našem slučaju vojnom, dolaze i razna normalna iskušenja. Njemačka i Japan imaju drugačije interese, interese koji ne uključuju rješenje problema korištenjem sile.

P: Da li postoji dobar razlog zašto je Bush poslao sve te vojnike u Saudijsku Arabiju?

O: Zapravo i ne. Hoću reći, svjetska zajednica je imala razloge za netoleriranje iračke agresije, zauzimanja Kuvajta te bilo kakve prijetnje Saudijskoj Arabiji. Razjašnjenje i pojašnjenje tih problema je bilo apsolutno opravdano i mislim da Bush zna da se svijet slaže u vezi toga. Pitanje je kako krenuti dalje?

P: Ali moje pitanje je da li postoji ikakav razlog za slanje vojnika tamo? I nije li to opasno povisilo uloge?

O: O tome bi se dalo raspravljati, nisam baš potpuno siguran da je postojao razlog. Ali vojno prisustvo je bilo neizbježno. Puno prihvatljivije bi bilo da se sve to odvijalo pod zaštitom UN-a. Ali ni to se nije dogodilo. Bolje rečeno, trebalo se dogoditi, ali UN to nije htio prihvatiti; to jest ostale svjetske sile nisu bile sasvim spremne staviti na snagu embargo. Nakon velikih napora, Vijeće sigurnosti UN-a je donijelo rezoluciju koja je bila puna opreza: odbili su odobriti i najmanju upotrebu sile. Još jednom, Amerika je ostala sama.

P: Zanimljivo je u medijima vidjeti drugačiju sliku. Na primjer, maloprije ste pričali koliko je sada zapravo Saddam Hussein slab i uplašen, u najmanju ruku uplašen.

O: Pa, tako izgleda. Ali s druge strane, nikad se ne zna da li je to gluma – samo pokušaj da dobijemo ono što možemo – ili je on uistinu preplašen. I kao što rekoh, samo je jedan način da saznamo, a to je kroz nagodbu.

P: Mislite li da je Hussein vojno moćan u onoj mjeri u kojoj to prikazuju mediji?

O: Kada se radi o tome, mislim da su mediji prilično točni. Pogledate li bolje vojnu analizu, vidjet ćete da je njegova vojna sila djelomično razvodnjena. Vojska ima slab moral, ograničene mogućnosti… Ali ovisi o standardima po kojima sudite. Po standardima Bliskog Istoka, to je jedna izrazito moćna vojska. Ali ako bi slučajno došlo do rata sa SAD-om, Irak bi izgubio. Da želimo, mogli bismo ih raznijeti van svemira.

P: Što je s novim medijskim poštovanjem prema UN-u, sada kada UN navodno glasa za nas?

O: To je zanimljiva priča. UN je dobio pohvale na koje nisu naviknuti. Članci i članci su pisali o tome kako sa završetkom Hladnog rata i Rusima skinutim s vrata, UN napokon može funkcionirati kako je od početka zamišljeno. Ipak, postoji mali problem. Zadnjih dvadeset godina UN nije mogao funkcionirati zbog SAD-a. Mi definitivno vodimo u vetoima Vijeću sigurnosti. U puno stvari, uključujući Bliski Istok, nadgledanje međunarodnog prava, razoružanje, okoliš, bilo što, SAD je stavio veto na odluke Vijeća sigurnosti više puta i glasao je sam ili s jednom ili dvije države koje su klijenti u Glavnoj skupštini. To se desilo mnogo puta. I što vam to onda govori? Pogledate li stav Amerike prema UN-u, vidjet ćete da je u kasnim 40-ima UN bio dosta preferiran. U to vrijeme, nakon završetka Drugog svjetskog rata, Amerika je bila gotovo najdominantnija u svijetu i UN je slijedio američke naredbe. Znači, tada je UN predstavljao dobru stvar, a Rusi, koji su bili nadglasani jer smo koristili UN protiv njih, bili su negativci. Kako se američka dominacija u svijetu smanjivala tako su se smanjivale simpatije prema UN-u. Pošto su zemlje Trećeg svijeta stekle neovisnost i otvorila im se mogućnost priključivanja UN-u, UN je pao u “tiraniju većine” inače znanu kao demokraciju jer nije slijedio američke naredbe. Tako smo postupno tijekom godina izgubili interes za UN. Oko 1970. situacija je došla do točke kada je Amerika postajala sve izoliranija. I tada su UN značili lošu stvar jer su bili puni iritantnog anti-amerikanizma.

Zanimljivo je vidjeti promjenu diskusije tijekom tih godina. U 50-ima se postavljalo pitanje zašto su Rusi tako grozni? Do 1985. već se pitalo zašto je svijet tako grozan? Dopisnik za NY Times Magazine iz UN-a se pitao kako to da se svijet ne slaže. Mislim, koji god problem bio u pitanju, oni glasaju protiv nas, pa što se događa sa svijetom? Dosta se razmišljalo o tome. U ovom primjeru, UN se više manje ponašao u skladu s američkim prohtjevima. Odjednom, UN je prekrasna institucija. Svatko tko pogleda taj problem smatrao bi ga komedijom. Svaka razborita osoba. UN se smatra pogodnim sve dok slijedi američke naredbe, kada nije tako smatra se beskorisnim. Nadalje, zadnjih dvadeset godina Sovjetski Savez je pretežno glasovao kao i većina, velika većina. To su činjenice. Pokušajte naći izvještaj u tisku koji to opisuje. Ovo još jednom pokazuje da su mediji jedinstvena institucija prijevare i izvrtanja.

P: Ne samo to nego… da li ste nedavno gledali “Nightline”?

O: Ne gledam ja to.

P: Pa, Barbara Walters je tiranizirala njemačkog novinara i predstavnika japanskog ministarstva gospodarstva pitanjima o tome da li će oni dati novac. Barbara Walters je skoro pričala u ime američkog naroda i pitala ih gdje je njihov prokleti novac.

O: Očito pitanje se nameće samo po sebi. Zašto… recimo je ona glas američke vlade, a ne američkog naroda… zašto ona mora tiranizirati njemačke i japanske predstavnike kako bi nam oni dali svoj novac? Zašto se moramo natezati s njima kako bi ih natjerali da plate? Ipak, oni su pouzdaniji po pitanju nafte s Bliskog Istoka nego mi. Pa, u čemu je onda problem? Možda to govori nešto o nama. Možda nešto ne valja u našoj politici, našoj predanosti… takva pitanja se ne postavljaju. Hoću reći, ipak je zakon logike takav da smo mi u pravu što god radili. Čak i ako se cijeli svijet ne slaže s nama, ne samo po pitanju ovog nego niza drugih stvari, svijet je u krivu. Ako se ne slaže s nama, svijet nije dio ekipe. I to uzimamo zdravo za gotovo.

P: Nije da je taj njemački novinar imao ključeve državne blagajne. To nisu bile vijesti, to nije bila analiza. To je bilo poziranje. To me navodi na moje sljedeće pitanje. Najviše se koncentrirate na tisak; postoji li razlog za to?

O: Nemam sredstva koja bi pokrivala televiziju. Ne zaboravite da s ove strane ograde nemamo puno sredstava. Sve što ja radim je pomoću mog vremena i pretežno mog novca. S druge se strane ograde nalazi pregršt sredstava. I ako stvarno ozbiljno želite pokriti televiziju trebali biste prolaziti kroz transkripte, što oduzima puno vremena. Nadalje, pretpostavimo da je bilo proučavanja televizije, bilo je nekih, slučaj je taj da je pripremanje vijesti na televiziji unutar granica određenih tiskom. Prilično točno možete pretpostaviti što će biti na televiziji određenu večer ako pogledate prednju stranicu NY Timesa ili Washington Posta.

P: Naravno, čak i ljudi s televizije to priznaju. Mislite li da postoji razlika u djelotvornosti indoktrinacije između televizije i tiska?

O: Da. Za većinu populacije, televizijsko viđenje stvari je vjerojatno puno utjecajnije.

P: Gore Vidal, između ostalih, smatra da je lakše manipulirati ljudima koji su poplavljeni televizijskim vijestima? Da li vjerujete tome?

O: Mislim da bi ponovo trebali napraviti razliku između političke klase – onih koji su aktivniji u političkom, ekonomskom, i kulturnom vođenju – i ostatka populacije koji imaju funkciju pasivnih promatrača. Za veliku većinu populacije glavni utjecaj ne dolazi kroz televizijske vijesti, već kroz mehanizme za odvraćanje njihove pozornosti. Mehanizmi uključuju različite programe, sve od sporta i humorističnih serija pa do otmjenih slika života kakav bi “trebao” biti. Sve što ima za svoj učinak izoliranje ljudi. Sve što ih drži udaljene jedne od drugih i fokusirane na televiziju napravit će od njih pasivne promatrače. Sjetite se da je ovo ipak osnovna teorija liberalne demokracije, ne izmišljam. Pročitate li, recimo, tekstove Waltera Lippmana, starješine američkog novinarstva koji se još smatra i vodećim progresivnim, demokratskim teoretičarem, vidjet ćete da za pravilno funkcioniranje demokracije postoje dvije različite uloge: jedna je uloga posebne klase odgovornih ljudi, male manjine, a druga je uloga javnosti koju je Lippman opisao kao “zbunjeno stado”. Javnost ima ulogu promatrača, a ne sudionika; njihova jedina uloga je promatranje i tu i tamo odobravanje nekakvih odluka. Donošenje odluka je u rukama elite. To se zove demokracija.

P: I to bi trebalo biti svjesno izvedeno.

O: Pa, ja citiram Lippmana i on smatra da bi trebalo biti svjesno. To možemo povezati s utemeljiteljima: šira javnost trebaju biti promatrači. Država je utemeljena na ideji… pa, John Jay (predsjednik Ustavne konvencije i prvi glavni sudac Vrhovnog suda) lijepo je to sročio: “Ljudi koji posjeduju zemlju trebaju vladati njome”. Na je taj način utemeljena zemlja i na taj je način ona vođena.

P: Da li stvari idu na bolje ili na gore što se tiče pristupa alternativnim izvorima informacija?

O: Stvari se poboljšavaju.

P: Kako to?

O: Kao prvo, mediji su bolji i otvoreniji nego što su bili prije dvadeset, dvadesetpet godina. Pričao sam o tome koliko su ograničeni, ali su puno bolji nego prije dvadesetpet do trideset godina.

P: Kako je došlo do promjene?

O: Najviše načinom kojim se sve mijenja – putem društvene promjene. Zašto imamo slobodu govora? Ne zato što je to netko napisao nego zbog stoljeća borbe – ljudske borbe. Svaka društvena promjena nastupi nakon duljeg razdoblja borbe – bio to mirovni pokret, pokret za ljudska prava, ženski pokret ili bilo što drugo. A u 1960-ima je došlo do velikog narodnog buđenja koje je poboljšalo kulturni i intelektualni nivo velikog dijela stanovništva. I to je imalo svoj učinak. Buđenje se pokušavalo spriječiti, ali mislim da od toga nije bilo ništa. Imalo je i svoj učinak na javno disidentstvo tijekom osamdesetih koje je bilo veće nego u našoj nedavnoj povijesti. Imalo je učinak i na medije i Kongres. Puno ljudi koji su prošli kroz to iskustvo ušlo je u sustav – i to je imalo učinak. Sada imate ljude u medijima čiji su se stavovi formirali tijekom šezdesetih, i ponekad ćete vidjeti njihov učinak. Ista stvar je i s Kongresom. Uzmite na primjer kampanju za ljudska prava koju je inicirao Kongres i koja se greškom pripisala Carterovoj administraciji. Velik dio inicijative za tu kampanju došao je od strane mladih ljudi koji su sazreli iz iskustva šezdesetih.

P: Znači mislite da ljudi postaju…

O: Mislim da se situacija malo popravila u mainstream institucijama. Osim toga, ima dosta alternativa. Uzmimo na primjer radio baziran na zajednici, koji je prilično proširen po cijeloj zemlji, to stvarno nudi alternativu. Zajednice koje imaju radio postaju baziranu u zajednici su bitno drukčije od drugih u smislu živahnosti i otvorenosti političke diskusije. Puno putujem po zemlji i za mene je razlika opipljiva.

P: Znači, ljudima se sve manje može manipulirati?

O: Pa da. Mogli ste to vidjeti u osamdesetima. Na primjer, od Reaganove administracije se očekivalo da intervenira diljem svijeta kao što je to činila Kennedyjeva administracija. Kennedy im je bio model. A Kennedyjeva administracija je bila vrlo jasna što se toga tiče, nešto što su radili je bilo tajno, ali većina je bila prilično otkrivena. Kada su počeli bombardirati Južni Vijetnam, sve je bilo na naslovnicama. Kada su poslali vojnike u Vijetnam, također je bilo jasno. Reagan to nije mogao raditi, odmah su se morali okrenuti tajnom ratovanju, zapravo vjerojatno su izvršili najveću akciju tajnog terora u modernoj povijesti. Opseg tajnih operacija je dobra mjera za javne disidente. Tajne operacije nisu skrivene od nikoga osim domaće populacije. I one su nedjelotvorne. Svaka država će upotrijebiti otvoreno nasilje ako se može izvući, nasilje će se pretvoriti u skriveno ako se ne može izvući.

P: Možete li nam ponuditi savjete kako izbjeći neprekidnu indoktrinaciju koju nam serviraju mediji?

O: Ljudi moraju shvatiti da se treba primiti nečega što bismo mogli nazvati tečajem samoobrane. Trebate razumjeti prirodu materijala koji vam se nameće i njegove institucijske izvore. Kada to napravite, možete početi ispravljati. Teže je ako ste izolirani pojedinac. Ali u solidarnosti i komunikaciji s drugima to može biti postignuto. Na primjer, Pokret solidarnosti Centralnoj Americi, koji je bio vrlo učinkovit tijekom 80-ih, anti-apartheid mreža, pokret zelenih, ženski pokret, itd. su uspjeli. Na taj se način bori. Izolirani pojedinac – osim ako nije iznimno hrabar – ne može pobijediti.