Mnogi se pitaju da li pokret Novog Doba zaista postoji. Možda je, u izvjesnom smislu, čak pogrešno nazvan, s obzirom na vrstu stvari u koje ljudi iz pokreta Novog Doba vjeruju i za koje su oduvijek bili zainteresirani. Međutim, mislim da se o genijalnosti ovog pokreta može govoriti unazad otprilike trideset godina. Pokret okuplja sve više i više ljudi, a vrlo značajan dio populacije počinje slijediti njihova uvjerenja i interese. Ne mislim da je to organizirana vrsta pokreta. Postoji mnogo kršćanskih fundamentalista koji se deklariraju kao satanisti, ne bi li tako minimizirali kršćansku doktrinu. Možda je to zbog vrste razmišljanja izraženog u knjizi Marilyn Fergusson, sada već klasičnog pisca pokreta Novog Doba, 'Zavjera u eri vodenjaka'. Ona u toj knjizi na vrlo jasan način ističe da nije u pitanju nikakva zavjera. Poput mnogih intelektualnih pokreta i pokret Novog Doba nastao je spontano, kao odgovor na potrebe i pritiske vremena. Dakle, radi se više o revolucionarnom nego o evolutivnom pokretu. Poput većine revolucionarnih pokreta, Novo Doba je prvenstveno pokret više srednje klase. Među siromašnima i u radničkoj klasi malo je cijenjen. To je, također, i internacionalni pokret, a ne samo američki ili sjevernoamerički fenomen. Zaživio je i u Njemačkoj i u Engleskoj, baš kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. I što je najvažnije, pokret Novog Doba je, po mom mišljenju, reakcija na institucionalne grijehove zapadne civilizacije. Grijesi stoje u određenim međusobnim odnosima, pa iako se mogu razmatrati pojedinačno, treba imati na umu da su u međusobnoj sprezi. Također, treba imati na umu da nisu svi institucionalni grijesi 'zapadni'. Institucionalni seksizam je čak više prisutan na Istoku nego na Zapadu. Između ostalog, pokret Novog Doba je reakcija protiv seksizma u industriji, crkvi, politici. Po svojoj prirodi, to je pokret prema feminizmu. Veći dio zapadnih 'grijehova' ogleda se u praznini duha, aroganciji, narcisoidnosti i blasfemiji kršćanske crkve. Pokret Novog Doba je, konzekventno, pokret udaljavanja od zapadne i približavanja istočnim religijama - budizmu, zenu, taoizmu, hinduizmu, primitivnim američkim religijama, ili većini feminističkih religija 'božanske majke'. I upravo zbog toga što su organizirane religije bile vrlo netolerantne prema vjerovanjima koja nisu 'njihova', pokret Novog Doba nastoji inkorporirati neobičnu mješavinu ideja, uključujući i mnoge ezoterijske teorije, od astrologije do astralne projekcije eteričnog tijela. Lista je gotovo beskrajna. Pokret Novog Doba je, također, reakcija protiv grijehova nauke, ili, u krajnjem slučaju, nauke koja je prevedena u tehnologiju. A ti grijesi su vrlo realni. Moderna nauka uvodi nas u vrstu izrazite specijalizacije koja, opet. teži tehnološkoj dehumanizaciji. Svaki hospitalizirani pacijent dobiva najbolji mogući tretman moderne medicinske tehnologije, ali zato istovremeno doživljava i dehumanizaciju u ime 'brige' i 'tretmana'. I tako - kao reakcija na takvu dehumanizaciju - pokret Novog Doba se udaljava od zapadne, ali se zato približava istočnoj medicini - akupunkturi, teoriji o čakrama, iscjeljujućim ritualima američkih domorodaca, pa i šamaizmu. Udaljavajući se od specijalizacije zapadne medicine i tehnologije, on također utire put ka holističkoj medicini i zdravlju kroz harmoniju i vježbu. Novi pokret priznaje herbalnu medicinu i humani odnos prema bolesniku. Pokret za osnivanje utočišta za oboljele, jedna je od tekovina pristalica Novog Doba koju treba pozdraviti. Na kraju, pokret Novog Doba je reakcija protiv grijehova kapitalizma, protiv grijehova imperijalizma i eksploatacije životne sredine i ljudi. Ponavljam, radi se o strahovito realnim grijesima. To je pokret koji se udaljava od eksploatacije, a okreće se pacifizmu, toleranciji različitosti, ekološkoj svjesnosti i harmoniji sa prirodom. Ako je išta karakteristično za pokret Novog Doba, onda je to otvorenost za nove ideje i nove načine na koje se neke stvari mogu napraviti. I sve je to zaista fantastično! Problem - jedini ali ogroman - je ono što psihijatri nazivaju 'reakciona formacija'. Nažalost, kada reagirate protiv nečega sto je grešno, često možete otići u krajnost i upasti u slične nevolje u kojima ste bili prije procesa reakcije. Može vam se dogoditi da 'zajedno sa prljavom vodom iz korita bacite i bebu'.

Dozvolite mi jedan primjer iz ličnog iskustva koji će vam pomoći da bolje shvatite što je to reakciona formacija. Moj otac bio je sudac. Imao je običaj da ponekad odlazi i na suđenja gdje je bio samo posmatrač. Tamo bi se često neprimjereno odnosio prema činovnicima ili sudskim poslužiteljima. Sjećam se kako sam, kao dvanaestogodišnjak, ostajao posramljen u restoranima ili hotelima dok je moj otac po petnaest, dvadeset minuta urlao na nekog jadnika, zbog više nego beznačajne greške. I sjećam se da sam se tada zaklinjao da kad odrastem neću biti takav 'magarac'. Kao odrastao čovjek nikada se nisam razbjesnio na javnom mjestu. Ali kako je vrijeme odmicalo, moji poznanici počeli su govoriti da sam hladan, distanciran, lišen ikakvih emocija. Konačno, shvatio sam da sam 'sa vodom iz korita bacio i bebu', da sam reagirajući na očev neprimjereni bijes i njegovu bolesnu revnost, dozvolio sebi da se odreknem iskazivanja ljutnje i bijesa. Zapravo, bilo je potrebno da se oslobodim svega što je prenaglašeno, a ne da potiskujem svako pokazivanje povišenih emocija. Jer, ima situacija kada je najnormalnije, i čak neophodno, da se pred svima razljutite. U svojoj krajnosti otišao sam predaleko, i trebalo mi je dosta truda da naučim kako da se ponovo naljutim, ovog puta primjereno situaciji.

Pokret Novog Doba također je otišao u krajnost. Na primjer, reagirajući protiv muškog seksizma, stvorio je vrstu radikalnog feminizma koji ne samo da je neprihvatljiv i neprijatan, već je grub i neciviliziran, a pomalo i nerazuman. Javno sam govorio da mora postojati primarno radikalni feminizam. To je bilo zaista teško, čak i kada sam pokušavao iskoristiti neseksualistički način izlaganja i boriti se protiv seksizma. Još jedan primjer. Reagirajući protiv judeo-kršćanskc tradicije, pokret Novog Doba stvorio je zapanjujuću količinu onoga što nazivam 'duhovnom konfuzijom'. U svakom velikom gradu širom Sjedinjenih Američkih Država pronaći ćete jednu ili više organizacija koje me podsjećaju na neku vrstu duhovnih supermarketa. Tu su različite vrste programa, bukvalno o svemu, od sufi plesa, do ji-jinga i dionizijskih obreda. Vidjet ćete sve, osim onoga što se odnosi na judaizam ili kršćanstvo. Neki ljudi su vrlo zbunjeni takvom mješavinom, dok drugi sve to koriste kao izgovor da pobjegnu od vlastite odgovornosti.

Nekoliko godina po objavljivanju 'Puta kojim se rjeđe ide' posjetio me čovjek koji je bio neka vrsta ostarjelog hipija. Bio je u ranim četrdesetima, zarastao u bradu, dugačke neuredne kose, s rancem na leđima. Do moje kuće u Connecticuttu došao je autostopom. Rekao je da mu je potrebno duhovno usmjeravanje. Osjećao je potpunu slobodu života, iako nije mogao odgovoriti zbog čega živi na taj način. Razmišljao je, kako mi je rekao, da se pridruži monasima jednog zen manastira u Vermontu. S druge strane, privlačila ga je komuna Novog Doba u Oregonu. Bio je tu i unutrašnji glas koji mu je govorio: 'Moraš posvetiti malo pažnje kršćanstvu!' A sa kršćanstvom je raskrstio davno, još u vrijeme kada je, u šesnaestoj, pobjegao od katoličke crkve i od svojih roditelja. Pitao me šta treba da uradi. 'Dakle,' rekao sam, 'morate mi reći mnogo više o sebi prije nego što vam kažem svoje mišljenje.' I tako mije ispričao kako se dva puta ženio, imao je dvoje djece iz prvog braka i jedno iz drugoga. Više od dvanaest godina nije posjetio djecu iz prvog braka, a ono iz drugog punih šest! Kada sam ga upitao zašto, odgovorio je: 'Bilo je puno buke u vrijeme razvoda i mislio sam da će biti zaista bolje za djecu ako se izgubim iz njihovih života'. Tada sam mu ispričao da sam postao kršćanin kada sam napisao knjigu 'Put kojim se rjeđe ide' i da sam to učinio dijelom zbog toga što sam postepeno došao do uvjerenja o uzvišenosti kršćanske doktrine. Objasnio sam da je njena suština vrlo čudan koncept žrtvovanja. Nisam mislio na mazohističko žrtvovanje u svakoj situaciji, ali govoreći kako zaista ne znam šta znači biti pravi kršćanin rekao sam: 'U krajnjem slučaju, kad god treba donijeti neku odluku, alternativa ne mora biti jednostavna. To je žrtvovanje.' Poslije tih mojih riječi, čovjek je doslovno počeo skakati i valjati se po podu. Pomislio sam da ima epileptički napad. Međutim, sav ozaren, rekao je: 'Ono što mi sad radite je najozbiljnija duhovna operacija.' 'Žao mi je ako vas boli,' iskreno sam uzvratio. Međutim, on je tvrdio da mu sve to neobično prija i da bi me želio ponovno posjetiti. Ugovorili smo tretman, ali me poslije dva dana nazvao i otkazao sastanak. Posumnjao sam da se, umjesto da razmotri mogućnost ponovnog uspostavljanja prekinutih odnosa sa svojom djecom, pridružio komuni Novog Doba u Oregonu.