Poglavlje  petnaesto

Zauzimanje obrambenog stava

Spas koji mi pripisujemo nebu Cesto u nama leži.

William Shakespeare, Sve je dobro što se dobro svrši

Pokušaji utjecaja, od najblažeg nagovaranja do najnasilnijeg ispiranja mozga, u jednakoj su mjeri dio ljudskoga života kao što su to svjetlost i propadanje. Kako bismo jedni s drugima živjeli, jedni druge moramo mijenjati. Od socijalizacije djece do kažnjavanja kriminalaca, ljudi i njihove kulture sadrže bezbroj izvora utjecaja koje je nemoguće izbjeći: u ljudskim glavama tkaju se ideje koje mijenjaju kognitivne mreže. Neke su bezopasne, neke su iritantne, neke su korisne. Neke od tih ideja, veličanstveno nadahnjujuće, bile su pokretač za stvaranje zadivljujućih čuda, od Bachove glazbe do opće teorije relativnosti. Neke druge, kao što je to san o kontroli uma, mogu biti pogubno zloćudne.

U ovom poglavlju govorit će se o tome kako možemo umanjiti opasnost koja prijeti od tog sna i drugih sličnih njemu. Prvo ćemo vidjeti kako pojedinci mogu pojačati svoju otpornost na metode ispiranja mozga, a zatim ćemo prijeći na pitanje kako društva mogu zaštititi sebe i svoje građane.

Neprestani  utjecaj

Čak i kada bismo htjeli izbjeći svaki pokušaj utjecaja, jednostavno nemamo dovoljno kognitivnih resursa da bismo mogli otkriti i djelovati protiv ama baš svakog od njih. Prije nekoliko godina procijenjeno je da "prosječni Amerikanac danas pogleda 254 različite reklamne poruke na dan";1 taj broj još uvijek raste, a pritom govorimo samo o rekla- mama. Dodamo li tome još vijesti, internet, knjige i časopise, obitelj i prijatelje te poruke, eksplicitne i implicitne, koje primamo gledajući televizijske emisije, steći ćemo približnu sliku o golemim količinama informacija koji bombardiraju mozak svakoga od nas - informacija čiji je cilj promijeniti naše mišljenje. Da bismo to bombardiranje sveli na razinu na kojoj bismo mogli pratiti pojedinačne pokušaje utjecaja, morali bismo se prvo povući iz društva (odreći se kontakta s drugim ljudima, računala, televizije, radija i tiskanih medija), što je nedostižno svima osim najodlučnijim tragačima za samoćom.

Vrlo je malo ljudi koji se odluče živjeti sasvim sami. Većina nas najčešće je izložena pokušajima utjecaja s dna spektra, za čije gene- riranje ne treba previše energije; tako su blagi - ili tako očiti - da se samo tu i tamo čini da im se isplati usprotiviti. Češće se jednostavno prepustimo struji, uvjereni da nemamo vremena, energije ili razloga postupiti drugačije. Ta ravnodušnost istodobno ide na ruku i predstavlja problem vršiteljima utjecaja. Ide na ruku onima koji žele neopaženo mijenjati mišljenja, služiti se polaganim i neprestanim ponavljanjem kako bi potvrdili implicitne pretpostavke ("konzumerizam je dobar", "vrijediš onoliko koliko posjeduješ" i tako dalje). Predstavlja problem onim vršiteljima utjecaja koji žele staviti naglasak na jednu poruku koja bi se trebala isticati medu svim ostalim, kada se cilja na nečiju sposobnost nadziranja i razmišljanja o informacijama, kako bi se po- ruka primila, razmotrila i inkorporirala u kognitivni krajolik onoga tko je meta utjecaja. U reklamnoj industriji, ta dva pristupa mogu biti prisutna u samo jednoj reklami: ušminkana površina privlači pažnju (služeći se dobrom pričom, humorom, izražajnom glazbom, bojama i slično), dok dublja struktura jača društvena uvjerenja ("žena kod kuće" promovira tradicionalne "obiteljske vrijednosti"; "muškarac u uredu" naglašava važnost plaćenog rada i tako dalje). Čak i ako površinski sjaj

ne uspije zaokupiti pažnju, ona dublja, obično konzervativna poruka će se potvrditi.

Ravnodušnost, neznanje i zaokupljenost drugim stvarima štiti nas od mnogih pokušaja promjene mišljenja. Usto, vršitelji utjecaja ne djeluju u društvenom vakuumu. Načelo podjele rada, čiju je važnost za kapitalističko društvo prije više od dvjesto godina opisao Adam Smith u Bogatstvima naroda, navodi nas na to da nadzor pokušaja utjecaja velikim dijelom prebacujemo na stručnjake. Očekujemo od novinara da razotkriju slučajeve vladinih manipulacija; očekujemo od televizijskih vijesti da izvijeste o nedjelima novinskih urednika (i obrnuto); imamo agencije čiji je zadatak da reguliraju ono što vidimo na televiziji; i tako dalje. Naša očekivanja od različitih stručnjaka temelj su našeg povjerenja u njih, i sve dok im vjerujemo nemamo potrebu njihovo zalaganje udvostručiti na osobnoj razini.2

No u mnogim slučajevima pokušaji utjecaja mogu izbjeći i Scilu stručnjaka i Haribdu zaokupljenih ili ravnodušnih mozgova. Neki od njih se potajno prikradaju kako bi zaobišli našu obranu; drugi pribje- gavaju sili. U budućnosti, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, tehnologija će možda proizvesti još jedno oružje utjecaja: izravnu interakciju s ciljnim mozgom. Dakako, nećemo se htjeti oduprijeti baš svakom obliku manipulacije. Nitko nije tako savršen da ne bi mogao profitirati od novih ideja i svi vršitelji utjecaja ne snuju (ili rade) zlo. Ali ima i takvih. Kako se, dakle, možemo zaštititi?

Memsko  cjepivo

Nam et ipsa scientia potestas est.

[Jer samo znanje je moć.]

Francis Bacon, Religious Meditations, "Of Heresis"

Jedan od načina da onesposobimo oružje vršitelja utjecaja jest da poduzmemo preventivne mjere. Ako Jane, predana kršćanka, vjeruje da određene rock-pjesme sadrže u sebi Sotonine poruke, ona će u svojoj želji da izbjegne utjecaj Princa tame možda isključiti radio svaki put kada se te pjesme emitiraju, uništiti njihove snimke ili čak sudjelovati u javnom prosvjedu kojim se traži zabrana njihovog izvođenja u javnosti.

Druga mogućnost je da će slušati te pjesme i pomno ih analizirati, smatrajući da je bolje upoznati Neprijatelja. Možda će više pažnje posvećivati vjerskim obredima, u nadi da će predanim štovanjem zadobiti Božju naklonost i zaštitu. Možda će potražiti druge ljude sa sličnim stajalištima i potražiti neki savjet o tome kako se zaštititi od utjecaja zla (iz rock-pjesama ili bilo kojeg drugog izvora). Možda će čak osnovati vlastitu grupu koja će izvoditi kršćanski rock.

Drugim riječima, Jane može poduzeti više različitih koraka kako bi što više umanjila djelovanje onoga što ona percipira kao malevolentno oružje utjecaja. Može izbjegavati situacije u kojima bi se mogla naći pod utjecajem; to podrazumijeva sklapanje meduvremenskog ugovora (vidi jedanaesto poglavlje) sa svojim budućim ja - prema tom ugovo- ru, "izbjegavanje rock-pjesama" smatralo bi se važnim ciljem. Može potražiti informacije kojima će obogatiti relevantna područja svog kognitivnog krajolika i pretvoriti sebe u krajnje motiviranog stručnjaka vještog u otkrivanju takvih pokušaja utjecaja. Ili se može početi još čvršće držati uvjerenja za koja zna da su u neskladu s porukom koju širi pokušaj utjecaja. Mijenjajući vlastito ponašanje, tražeći nove ideje ili društvenu potporu za uvjerenja koja su već njezina, Jane može iskoristiti svoja predvidanja o Sotoni, utemeljena na znanju, kako bi ga spriječila da utječe na nju. Ona se protiv ideja bori idejama, služi se odredenim uvjerenjima kako bi cijepila svoj mozak (a po mogućnosti i tude mozgove podložne utjecaju) protiv potencijalno invazivnih mema koje smatra štetnima.

Ako je Jane snažno motivirana da očuva svoju kršćansku vjeru i otkloni zlo, njezine kognitivne mreže "za zlo" i "za vjeru" bit će povezane sa snažnim emocijama koje aktiviraju automatske reakcije na određene podražaje. Njezina čvrsta uvjerenja kontrolirat će velik dio njezina ponašanja, baš kao što se misli i postupci osobe koja boluje od anoreksije vrte isključivo oko hrane. Nove ideje, osobito one proturječ- ne, teško će uhvatiti korijena u tom neprijateljskom krajoliku, u kojem energiju koja im je potrebna da ojačaju neprestano odvlače snažne kognitivne mreže koje služe kao "obrana vlastite zadrtosti". Unatoč svojim strahovima, Jane je vjerojatno sigurna od utjecaja rock-pjesama; lako je moguće da je više zabrinuta za druge ljude nego za sebe. Trebalo bi uložiti velik napor - ili bi se Sotona morao doista svojski potruditi

-   da se slomi vjera koja je štiti od pokušaja utjecaja kad se oni pojave.

Kao što smo vidjeli u slučaju biskupa Hansa Barkera, snažna uvjerenja često se pokažu kao dobra obrana protiv ispiranja mozga.

No nismo svi tako čvrsti u svojim uvjerenjima kao Jane. Ne možemo se poslužiti obranom zadrtosti - ali to nas ne sprečava da poduzmemo druge mjere. Poput Jane, možemo predvidjeti vlastito i tude ponašanje. To znači da možemo iskoristiti znanje i/ili društvenu potporu kako bismo unaprijed umanjili djelovanje pokušaja utjecaja, ili kako bismo se zaštitili od njih kada se dogode. Ako Mary iz vlastitoga gorkog iskustva zna da nakon nekoliko čašica netragom nestaje njezina sposob- nost samokontrole, tada je želja da izbjegne (vjerojatno katastrofalne) posljedice može navesti na to da prestane piti alkohol. Ona predvida svoje ponašanje u odredenoj situaciji i mijenja sebe kako bi takve situacije izbjegla - suprotno od "biranja poraza" o kojem je bilo govora u devetom poglavlju. Njoj je pošlo za rukom da one signale koji su je ranije navodili da pije poveže s novom kognitivnom mrežom - onom koja priziva uspomene na prošle neugodne situacije - i tako primijeni reakciju "stani i promisli". Slično tome, kada priznamo mogućnost da manipuliranje postoji, napravili smo prvi korak prema predvidanju svoje vjerojatne reakcije, što nam pak omogućava da svoj mozak i ponašanje promijenimo u skladu s tim.

Stani  i  promisli:  protuotrov  za utjecaj

Kad se odupiremo pokušajima utjecaja, to često podrazumijeva ak- tiviranje reakcije "stani i promisli" (vidi deseto poglavlje). Kritičko razmišljanje, skepticizam i humor primjeri su takvih reakcija. Kritičko razmišljanje i skepticizam analiziraju poruku, provjeravaju logičnost njezinih argumenata, upotrebu emotivnog načina izražavanja, točnost činjeničnih izjava. Usto preispituju autoritet i motiv izvora poruke. 1 humor je način preispitivanja autoriteta, ali koji stavlja naglasak na emocije, a ne na argumente.

Reakcije "stani i promisli" ovise o našoj "prikovanosti za stvarnost", o činjenici da je svatko od nas u svakom trenutku života neodvojivo povezan s kontekstom svojih sjećanja i istodobno uronjen u neprekidno iskustvo onoga što George Steiner zove "konkretan, doslovan, zbiljski, svakodnevni svijet".3 Na koji način će se ta dva elementa međusobno izmiješati, to ovisi o trenutku. Dok ste u kinu i gledate neki zanimljiv

film, vaš vizualni korteks vjerojatno radi punom parom a podražaji imaju prednost nad razmišljanjem. Dok u ljetni petak popodne sjedite na dosadnom sastanku u uredu, taj će se odnos vjerojatno preokrenuti, a vi ćete mislima odlutati u sanjarije. Ako mozak ne dobije dovoljno informacija koje će ga zaokupiti, okrenut će se svojim unutarnjim resursima pamćenja i refleksije. Ako su vam sjećanja lijepa, sve će biti dobro, ali ako ste u nekoj nesigurnoj i neugodnoj situaciji, recimo u zatvorskoj ćeliji, teško da će vam razmišljanje o vlastitim jadima podići moral. Jedno od rješenja je jačanje dotoka dolaznih signala. Ljudski mozak to radi automatski - zato čovjek kad je zaposlen ne opaža otkucaje sata, osim možda kada zapne na dosadnom sastanku. Ali traženje nečeg zanimljivog u svojoj okolini može poslužiti i kao eksplicitna strategija.

U svojoj knjizi Brainwashing Edward Hunter opisuje kako su se američki ratni zarobljenici u Koreji služili svim tim metodama da bi se oduprli komunističkim ispiračima mozga. Neki zatvorenici, koji su mjesecima bili izolirani i lišeni svega što bi ih moglo zaokupiti, smišljali su i napamet učili pjesme - često duhovite - o svojoj situaciji, analizirajući zašto se s njima tako postupa i što njihovi tamničari nastoje postići. Neki su se služili maštom kako bi smislili uvjerljive laži za svoje ispitivače, pa se visokorizična strategija varanja neprijatelja pretvarala u igru u kojoj je cilj bio slagati a ne biti uhvaćen u laži. Svaki put kad bi uspjeli u tome, jačalo je njihovo samopouzdanje i odlučnost. Kako bi odagnali dosadu, neki su čak proučavali aeronautiku muha koje su oblijetale oko njih.

Prepoznavanje  i odupiranje

Koliko je vjerojatno da će društvo budućnosti inkorporirati znanost kontrole uma u politiku vladanja? Odgovor na to pitanje, vjerujemo, uvelike će ovisiti o odlukama koje ljudi donose danas.

Scheflin i Opton, The Mind Manipulators

Nasilne metode, prikrivene metode i tehnologija tri su načina na koje vršitelji utjecaja mogu pokušati mijenjati tude mišljenje. Onaj tko se nade na meti trebao bi, kao prvo, uvidjeti da je izložen potencijalno

opasnom pokušaju utjecaja; time se aktivira dostatna reaktancija koja će potaknuti reakciju "stani i promisli". Ako se utjecaj vrši prisilnim metodama ili putem današnjih tehnologija, obično ga nije teško pre- poznati. Kad je riječ o prikrivenim metodama, meta koja ima pristup zaštitnim idejama - čvrstim alternativnim uvjerenjima, skeptičnim, kritičnim stavovima ili ima iskustvo sličnih pokušaja utjecaja - može razviti način kako da ih prepozna, kao što je ranije opisano. No naša sposobnost da prepoznamo prijevaru ni u kom slučaju nije savršena.4 Osobito su problematični pokušaji utjecaja koji se dogadaju postupno, tijekom dugog vremenskog razdoblja, kao u slučajevima nasilja u obitelji o kojemu je bilo riječi u petom poglavlju; događa se da žrtva ne pre- poznaje pokušaj utjecaja kao takav, osobito ako je snažno motivirana u tom smislu. No svoju imunost možemo pojačati na razne načine: možemo objaviti i kazniti primjere prijetvornog utjecaja; naučiti kako kritično razmišljati; možemo sudjelovati u javnim debatama ili učiti iz iskustva drugih ljudi. Pobrinemo li se za to da budemo načisto s vlastitim uvjerenjima, smanjujemo izglede da se ona modificiraju - sa ili bez našeg znanja.

Pouka jedanaestog poglavlja bila je ta da ne postoji ništa, čak ni u doktrini znanstvenog determinizma, što nas sprečava da poduzmemo bilo koju od tih preventivnih mjera, jednom kad nam takva ideja padne na pamet. Mi smo činitelji, a ne pasivni primatelji, i svakako možemo promijeniti svoj mozak - ako radije ne bismo da nam ga promijene drugi. Isto tako možemo više naučiti o svom ponašanju i ojačati svoju odlučnost. Ako razumijemo vlastitu podložnost društvenim faktorima, privlačnost klasificiranja na vlastitu i vanjsku grupu, ako znamo da stresne reakcije jačaju stereotipe i tome slično, možemo postati svjesniji toga kako utjecaji djeluju na nas.

Jednom kada smo prepoznali pokušaj utjecaja, drugi izazov je odu- prijeti mu se. Uspjeh kradomičnog manipuliranja ovisi o njegovoj prikrivenosti. U slučaju da bude prepoznat, takav pokušaj utjecaja ne samo da će propasti, nego se može i obiti o glavu. Dok Jane opre- zno čita pjesme na novom rock-albumu, prijateljica joj može reći da nema razloga za zabrinutost jer je istraga pokazala kako te sumnjive pjesme ne sadrže sotonske poruke. Ovisno o tome kakvo mišljenje ima Jane o svojoj prijateljici, ona to može jednostavno prihvatiti. No ako zastane i promisli, možda će zaključiti da je prijateljica samo želi

umiriti, te je upitati odakle joj ta informacija ili tko je proveo istragu. Ako izvor informacije ima legitiman autoritet (primjerice, ako je riječ o Janeinom mjesnom svećeniku), pokušaj utjecaja još uvijek se može pokazati uspješnim. No ako se ispostavi da je informacija došla od znanstvenika koji je poznat po svojim ateističkim stavovima, Jane je neće samo odbaciti: zbog toga što ne vjeruje izvoru informacije znači da bi se mogla još čvršće  uvjeriti u opasnost rock-glazbe.

Kao što je ranije rečeno, mnoge klasične situacije ispiranja mozga uključuju prisilu ili pravo pravcato mučenje. Prisila, koja se ne nastoji skrivati, izaziva reaktanciju i otpor koji se zatim mora nadvladati. Dovoljno motivirana žrtva može odoljeti čak i mučenju, bilo tako da se psihološki povuče iz situacije (disocijacija), ili tako da se drži jedne moćne misli ili slike (poput vjerskih mučenika koji meditiraju o Bogu kako bi izdržali bol). Jedna od alternativnih taktika može biti kratkoročno pokoravanje, kao što pokazuje primjer američkih ratnih zarobljenika u Koreji, koji su se naizgled preobratili na komunizam, da bi se nakon oslobađanja vratili svojim prijašnjim stavovima. Štoviše, ideolozi koji se služe prisilnim metodama često se nadu u nevolji jer je teško razlikovati pokoravanje od preobraćenja.

U prethodnom poglavlju govorila sam o potencijalnoj ulozi novih tehnologija u ostvarivanju sna o kontroli uma. No tehnologija se često može upotrebljavati u više od jedne svrhe; osim toga, oni koji stvaraju i služe se tehnologijom nisu svi odreda željni vlasti nad drugima. Mnogi primjeri napretka u tehnologiji ljudskih sukoba slijede obrazac tipičan za evoluciju - obrazac utrke u naoružavanju u kojem svako novo oružje (ili način obrane) koji jedna strana razvije, druga strana ubrzo sustigne tako da razvije svoje oružje (ili način obrane). Manipulacija umom, koja je u biti sukob između mete i napadača, mogla bi nastaviti tu tradiciju. Možda će se obje strane nadmetati dok im ne ponestane resursa, ili će se možda političke okolnosti promijeniti kako ljudska bića budu prerastala san o ispiranju mozga (kao što se, na kraju krajeva, trudimo prerasti druge maštarije, poput ideje o rasnoj superiornosti koja je služila kao opravdanje za institucije ropstva). U međuvremenu, na području obrane mozga mogla bi se proizvesti svakakva čudesa, od antiindoktrinacijskih lijekova do "elektromagnetskih štitova" koji bi branih naš mozak od elektromagnetskih utjecaja.

Izobličenja  uma

Sada s pitanja samozaštite prelazimo na povezano pitanje o tome kako neutralizirati djelovanje ispiranja mozga u drugih ljudi. Ideje, kao i virusi, često se javljaju u nekoliko oblika različite jačine. One najmoćnije - odredene eterične ideje - tako su opasne da mogu zavla- dati, ili čak uništiti, zaraženi mozak. Poput virusa ebole, mogu svojim žrtvama prouzročiti golemu patnju - kako samim zaraženim osobama, tako i nevinim ljudima kojima te osobe nanose zlo. Za razliku od većine virusa, eterične ideje mogu biti rado prihvaćene, a čovjek koji ih prihvati može se svim silama opirati nastojanjima da se infekcija izliječi. Reakcije na kultove katkada znaju biti izraženo neprijateljske, a pritom se potcjenjuje činjenica da takve reakcije zapravo u velikoj mjeri ispunjavaju potrebe njihovih pripadnika, pobuđujući u njima istinsku, dobrovoljnu privrženost kultu.

Osoba zaražena nekom eteričnom idejom pretvara se, u ekstremnom slučaju, u najfascinantniju od svih ljudskih deformacija - specijaliziranog fanatika. Dominantna kognitivna mreža crpi energiju iz suprotstavljenih mišljenja i postupno sužava horizonte te osobe. Kognitivni krajolik se iskrivljuje a vidokrug sužava. Sve se interpretira u odnosu na domi- nantnu ideju, što rezultira stvaranjem "mračne, ograničene Ličnosti".5 Tako, na primjer, tinejdžerka koja pati od anoreksije vjeruje da je dobro biti mršav. Mnogi od nas na suvremenom Zapadu vjerujemo u to, tko više, tko manje. No anoreksičarka je tako čvrsto uvjerena da njoj kontroliranje vlastitog tijela može postati važnije od zdravlja, pa čak i od života. Njezina usredotočenost na hranu i kontrolu unosa hrane, ispočetka opsesija u koju ulaže mnogo truda, s vremenom se pretvara u naviku koja je tako duboko ukorijenjena da praktički postaje sastavni dio njezine ličnosti. Reći da osoba koja pati od kronične anoreksije gotovo cijelo vrijeme razmišlja o hrani znači ne reći da za um takve osobe zapravo ništa nije važnije od kontrole unosa hrane. Kao i u slučajevima poremećaja ličnosti, postaje sve teže zamisliti kakva bi ta osoba bila kad ne bi imala taj problem.

Jedna od najotrovnijih eteričnih ideja u ljudskoj povijesti jest koncept apsolutnog autoriteta koji ima prvenstvo nad svim drugim moralnim ili pravnim pitanjima. Bilo da je riječ o Bogu ili Partiji, Znanosti, Istini ili Državi, ta je ideja služila, i još uvijek služi, kao opravdanje za neka

istinski grozna nedjela. Prema toj ideji, koja ljude smatra sredstvom, a ne ciljem samim po sebi, ljudski život i kvaliteta života smatraju se manje vrijednima od nekog apstraktnog cilja. Bez obzira na to je li povezana s nekim eksplicitno totalitarnim režimom, to je jasan primjer totalističkog razmišljanja.

Baš kao što osoba zaražena HIV-om može podleći upali pluća koja inače nije smrtonosna, tako su i eterične ideje osobito opasne u kombinaciji. Autoritet sam po sebi je ideja kojom se cijelo vrijeme služimo bez štetnih posljedica. No ako se ojača do razine apsolutnog autoriteta i združi s nekom totalitarističkom vizijom boljeg svijeta, rezultat može biti poguban: a rezultat je pojedinac koji vjeruje da je pozvan pretvoriti tu viziju u stvarnost, koji praktički ne razmišlja ni o čemu drugome i čiji su motivi, proizašli iz te vizije, jači čak i od instinkta za preživljavanjem. I neka ide dovraga svatko (kad je riječ o vjerskim autoritetima, i doslovno) tko mu se nade na putu. U najboljem slučaju, to je glasni, iritantni, nedokazani ekstremist koji kaže da bismo trebali ubiti znanstvenika da spasimo štene, ubiti pisca da obranimo vjeru ili ubiti milijune ljudi kako bismo uveli novi svjetski poredak. U najgorem slučaju, to je križar, militant, bombaš-samoubojica koji ne rasipa svoj bijes i frustraciju na dizanje galame, nego ih koristi kao gorivo za terorističko nasilje.

Kako možemo smanjiti opasnost koja prijeti od tih iskrivljenih umova? Na to pitanje nema kratkog i jednostavnog odgovora, zato što sve eterične ideje nisu jednako smrtonosne i zato što energiju crpe iz različitih izvora. No to ne znači da smo pred njima bespomoćni. Eterične ideje su moćne zahvaljući dijelom svojoj apstraktnoj, neospo- rivoj jednostvnosti, dijelom tome što se uklapaju u druga, već prisutna uvjerenja a dijelom zato što su povezane sa snažnim emocijama. Kako bismo ih neutralizirali (barem dok nam tehnologija ne omogući izrav- nije metode mijenjanja mozga), možemo ih pokušati izravno osporiti, oslabiti povezana uvjerenja koja ih podupiru ili emocije koje im daju snagu, ili možemo pokušati spriječiti da uopće uhvate korijena.

Oslobađanje od  stiska

Zamislimo jednog mladog muškarca po imenu Sam, koji je opsjednut idejom da je ubijanje pripadnika susjednog plemena najbolji način da se ostvari sloboda za njegov narod. On je predan borac za slobodu i spreman je za nju umrijeti; sukob između dvije zajednice je dubok i traje već odavno. Stoga odlazimo k Samu (ili, ako smo pažljivi, šaljemo svoje predstavnike) i razgovaramo s njim o njegovim idejama. Slušamo ga dok iznosi svoja stajališta a zatim ukazujemo na neke teškoće koje smo uočili. Sto točno podrazumijeva pod "slobodom"? Sto misli, koliko bi ljudi trebalo ubiti i je li to praktično? Zar ne shvaća da bi pripadnici drugog plemena nakon toga samo postali tvrdoglaviji i agresivniji, i da bi obje strane ostale zarobljene u začaranom krugu nasilja? Ne čini li mu se da bi bolje bilo razumno pregovarati - i možemo li se mi ponuditi kao posrednici? Hoće li nas Sam pristojno saslušati, a onda zanemariti ono što smo rekli, ili će izravnije izraziti svoje mišljenje, to će vjerojatno ovisiti o njegovoj procjeni naše važnosti. Najmanje su šanse da će reći: "Hej, imate pravo, nikada nisam tako gledao na stvar; pođite što prije k momcima preko puta, prenesite im moje isprike i odmah ćemo započeti pregovore."

Naravno, mi nismo članovi Samove vlastite grupe, a nismo ni vođe koji su planirali kampanju nasilja u kojoj sudjeluje Sam. Zato zamisli- mo da nam nekako pođe za rukom nagovoriti jednoga od tih voda, gospodina X, krajnje utjecajnog mislioca kojeg Sam obožava, da uvidi svoju zabludu i to kaže Samu. Hoće li se Sam u tom slučaju pokajati i odreći se nasilja?

Vjerojatno neće. Uvjerenja koja su Sama učinila ubojicom eterične su ideje, čvrsto povezane s totalističkim načinom razmišljanja. Da bi uopće naveo Sama da ih prihvati kao svoje, gospodin X je te ideje morao prenijeti naglašavajući njihovu jednostavnost i apsolutni auto- ritet, čiji je on predstavnik. Ne može sada promijeniti mišljenje a da potpuno ne potkopa taj autoritet, prisiljavajući Sama da bira hoće li napustiti uvjerenja do kojih veoma drži, u koja je uložio toliko napora i energije, ili da zaključi kako je gospodin X smekšao, izgubio razum ili prešao na protivničku stranu. Lako je moguće da je Sam previše toga uložio u svoja načela da bi ih se odrekao uime složenosti, promjena i nesavršenosti stvarnoga života. Možda su upravo to i razlozi zbog

kojih je prihvatio ta načela; jedna od radosti eteričnih ideja u tome je što naizgled mogu sve objasniti i pojednostavniti. Ako netko podijeli svijet na jasno odredene "nas" i "njih", njegovi kognitivni resursi bit će pod mnogo manjim pritiskom nego ako prizna da se ljudi razlikuju u bezbroj detalja.

Direktan izazov, bilo da dolazi od pripadnika vlastite ili vanjske grupe, možda i nije najbolji način da se neutraliziraju eterične ideje. Poput prisile, nailazi ravno na prepreku reaktancije. Potreban je sup- tilniji pristup u dužem vremenskom razdoblju. Jedan od načina je da se Samove eterične ideje tretiraju kao niz isprepletenih kognitivnih mreža u kojima odredena temeljna načela dijelom crpe snagu iz potpore drugih uvjerenja. Možda bi se ta potpora mogla oslabiti. Sam možda jednostavno nije sreo mnogo pripadnika neprijateljskog plemena, a u tom slučaju moglo bi biti korisno javno isticati njihovu čovječnost. Koristilo bi i ako bi se njegova agresija usmjerila prema manje štetnim ventilima (jedna od popularnih metoda u Britaniji zove se "nogomet"). Obrazovne i političke inicijative možda bi proširile njegove kognitivne horizonte, ponudile alternativu njegovom sadašnjem, ograničenom svijetu i dale mu poticaj da odabere miroljubiviji put.

Takvo sporo i postupno djelovanje ne može samo od sebe postići rezultate. Kako bi funkcioniralo, treba pomoć drugog pristupa: treba pokušati ublažiti emocije koje Samovim eteričnim idejama daju snagu. To je vjerojatno najmanje popularna metoda, zato što je najteža. Pod- razumijeva pokretanje otvorene javne rasprave kako bi se analizirali problemi (što znači da treba doista poslušati i Sama i njegove neprija- telje), a nakon toga bi uslijedile detaljne, često dugoročne i nedvojbeno skupe političke intervencije za rješavanje problema. Nikome se ne dogada da se jednog jutra probudi i pomisli: "U redu, danas ću biti svadljivi, zadrti fanatik." Ljudi prihvaćaju eterične ideje zato što su natjerani na to, zato što sile koje su izvan njihove kontrole izazivaju stresove i snažne emocije koje zahtijevaju simplicističku reakciju. Te ideje se nude i plasiraju u javnost, a ljudi ih prihvaćaju, doživljavajući ih kao rješenje svih problema ("kad bismo samo ostvarili slobodu, sve bi bilo u redu"). Sam želi bolji život za sebe i svoju djecu, želi ga toliko snažno da je spreman boriti se, upravo zato što je njegov sadašnji život tako beznadan. Ako se taj život poboljša - ako prestane ugnjetavanje susjednog plemena, ako se inzistira na tome da Samova prava treba

poštovati, ako se provedu demokratski izbori (i poštuju rezultati tih izbora) i osigura nezavisnost medija, ako se reformira agrarno zako- nodavstvo i ako se općenito povećaju Samove slobode kao pojedinca

-    mnogo je vjerojatnije da će njegova uvjerenja oslabiti nego ako ga se pokuša silom ili nagovaranjem navesti na to.

A što je s prevencijom? Jedan od načina da se smanji utjecaj eteričnih ideja jest da se ponudi mnogo drugih ideja koje će im konkurirati i da se inicira široka javna rasprava. Kada je riječ o situacijama koje uključuju ispiranje mozga, bilo da je riječ o terorističkim kampovima za obuku, kultovima ili nasilju u obitelji, njihova zajednička značajka nije samo usadivanje (najčešće malobrojnih) čvrstih uvjerenja, nego sužavanje horizonata koje prati taj proces. U osmom poglavlju vidjeli smo da postojanje većeg broja kognitivnih mreža obično slabi jačinu svake pojedine mreže. Mi na to možemo utjecati na razne načine. Omogućimo li širenje novih ideja i raspravu o njima, omogućimo li svakom građaninu školovanje i pristup neovisnim medijima, budemo li poučavali povijest, kritičko razmišljanje i socijalnu psihologiju - i to ne samo metodom zasipanja činjenicama, budemo li se informirali o drugim kulturama, poticali satiru, komentar i kritiku... stvorit ćemo bogatiji kognitivni okoliš koji može pomoći da oslabi privlačnost totalističkih shema.

Dosad smo govorili o tome kako se pojedinci mogu oduprijeti zlo- ćudnim idejama i onima koji ih žele prodati. Naglasila sam da možemo mnogo toga učiniti kako bismo se zaštitili. Kažemo li za neku misao ili ponašanje da su emotivni, to ne znači da ih je nemoguće kontrolirati; ako je ljudska spoznaja prožeta emocijama, kao što se tvrdi u devetom poglavlju, vrijedi i suprotno. Mi možemo promijeniti i svoje ciljeve i motivaciju koja nas tjera na ostvarenje tih ciljeva.

Otpor  širokih  razmjera:  od  pojedinca do društva

Individualizam ima svoje granice. Katkada, primjerice, pojedinci mogu usvojiti i držati se uvjerenja koja su za njih štetna, ali sami ih se nisu u stanju otresti. Za njih ta uvjerenja imaju pozitivnu vrijednost (kog- nitivne mreže koje ih tvore povezane s pozitivnim emocijama kao što je osjećaj prijateljske bliskosti ili zadovoljstva). Drugim riječima,

emocija povezana s nekim uvjerenjem ne mora odražavati dugoročni interes osobe čije je to uvjerenje. Jedan od već spomenutih primjera je anoreksija. Tinejdžerka koja pati od anoreksije (najčešće je riječ 0 tinejdžerkama) može svoju vjeru u mršavost smatrati pozitivnom; gledajući sa strane, drugi je smatraju krajnje opasnom. Utoliko što bo- lesnici od anoreksije obično umiru mladi, imaju ozbiljnih zdravstvenih problema i vode ograničen, često nesretan život, oni imaju pravo. Sto god anoreksičarka govorila, ona nije u pravu; njezino uvjerenje štetno je za nju. To je dio onoga što mislimo kad anoreksiju opisujemo kao mentalnu bolest: ljudi s anoreksijom nisu više u stanju djelovati u korist svojih objektivnih interesa (zdravlja, slobode, sreće...), zato što subjektivni interesi (mršavost i kontrola unosa hrane) u tolikoj mjeri dominiraju njihovim kognitivnim krajolikom da su sada to ciljevi koji upravljaju razmišljanjem i ponašanjem.

Drugim riječima, kao što smo vidjeli u četvrtom poglavlju, etiketa mentalne bolesti djelomično je društvena prosudba. Kad zagusti, objek- tivno stajalište većine o tome što je za nekoga dobro a što loše jače je od subjektivne percepcije pojedinca o tome što je za njega dobro ili loše. U većini slučajeva te se dvije prosudbe (o objektivnim, odnosno subjektivnim interesima) poklapaju. Mi dajemo svoj glas za sreću, slobodu i samoostvarenje i očekujemo od drugih da učine isto.