Što je dobro ređenje?

 

Ako je trauma rođenja toliko značajna za formiranje ličnosti, isto je toliko značajno i dobro rođenje.

Idealno rođenje, kao što je pokazao dr Frederick Leboyer pretpostavlja krepki napor fetusa, okrunjeno uspjehom, poslije čega slijedi dojenje.

Ovakvo rođenje znači, prije svega, da se majci ne daju anestetici, ukoliko je to moguće izbjeći.

Takvom rođenju poslije napora slijedi uspjeh, što vodi do optimističkih nadanja.

Taj imprint rođenja stvara psihologiju optimizma.

Oko devete godine, 'leboyevske bebe' su dobro prilagođene i uglavnom ambidekstrozne.

 

Naravno, ne potjeću svi prototipovi iz rođenja.

Mogu se uspostaviti i prije i poslije rođenja.

Ali obavezno u ranom djetinjstvu, kada su uspostavljene tendencije reagiranja.

Beba čije iskustvo nije traumatsko, ali je naglo odvojena od majke i danima ostavljena u inkubatoru, bez dodira, može se cijeloga života bojati da će ostati sama.

Kasnije, tokom života, svaka situacija u kojoj je sama, pokreće rani prototipski događaj.

 

Ako vam zvučim kao postolar koji na cijelom svijetu samo vidi cipele, razmislite o tome da ličnost nastaje u izvjesnoj točki.

Naravno, postoji nasljedna komponenta, koja doprinosi stvaranju ubrzanog ili uspavanog nervnog sistema, na primjer.

Zatim, postoji hrana dobivena u maternici: da li je majka bila anoreksična, da li je pušila, da li je pila alkohol u trudnoći?

Ti činioci znatno utječu na razvoj fetusa.

 

Da li to znači da se, poslije rođenja, ljudi do kraja života ne mijenjaju?

Mijenjaju se, ali ne dubinski.

Sazrijevaju, razvijaju um i intelekt, stječu profesije i tako dalje, ali mirna beba će vjerojatno postati povučeni odrasli čovjek, a hiperaktivna beba agresivan čovjek.

Osnovne tendencije opisane su imprintom, a taj imprint određen je 'vlakom traume'.

Da je Patricija, predusretljivo, podatno dijete, dobila dosta ljubavi i podrške i da su je hrabrili da postane žilava, njezin imprint bi bio zauzdan, ali ne bi nestao.

Njena osnovna sklonost ka pokoravanju i dalje bi postojala.

Njen imprint nesposobnosti da se izbori za život bio bi i dalje prisutan, i bio bi konceptualiziran kao beznadežnost i bespomoćnost.

 

Značaj simpatičko/parasimpatičke paradigme leži u tome što daje biološku osnovu za shvaćanje ličnosti i našeg psihofiziološkog razvoja.

Ona nam omogućava da se oslobodimo apstrakcije i metafore, i da spekulaciju zamijenimo preciznošću i provjerenim hipotezama.

Više ne treba govoriti o volji, Edipovom kompleksu, idu i ostalim pojmovima odvojenim od biologije; možemo govoriti o jedinstvenoj ličnosti i biologiji.

Možemo razmatrati način na koji nervni sistem reagira na događaje iz djetinjstva, i kako se ti digađaji prevode u fizička i psihološka oboljenja.

Simpatičko/parasimpatička paradigma povezuje fiziologiju i psihologiju, podstičući provjerljive hipoteze i krčeći put psihologiji kao znanosti.

 

 Dr Arthur Janov

Nastavlja se...