Ali, pošto pamćenje može biti selektivno, kako ćemo znati da je vraćeno sjećanje stvarno?

Često je to veoma jednostavno.

Dat ću dva primjera iz vlastitog iskustva.

 Jedan od mojih pacijenata ponovno je proživljavao gladovanje jer ga je majka dojila po određenom rasporedu.

Nosila ga je, ali ga nije dojila.

Imao je šest mjeseci.

Kao odrastao čovjek sjećao se kako gleda naviše i vidi njezine naušnice i pita se zašto ga izgladnjuje.

Otišao je majci i opisao joj kakve je naušnice nosila; bila je preneražena.

Izgubila je naušnice kada je dijete imalo godinu dana, i nikada nije o njima govorila.

A on je točno opisao boju i oblik.

Jedan drugi pacijent je ponovno proživljavao teškoću sa kojom je izlazio poslije svoje sestre.

Majka mu je rekla da je to nemoguće; jer se prvi on rodio.

Pisao je u bolnicu – poslali su izvještaj – on je rođen drugi.

 

U Primalnom centru postupamo dijametralno suprotno konvencionalnim tretmanima.

Ljudska bića ne promatramo kao zbroj simptoma, ili organa, ili stanica, već kao cijele organizme.

Visok krvni tlak ne tretiramo kao specifičan i izoliran poremećaj.

Vidimo kako povijest ličnosti možda određuje razinu pritiska.

Ne želimo da patnja iz iskustva istiskujemo pomoću lijekova, ili razgovora, ili šokova; hoćemo ih dovesti u stvarno osjećanje ili traumu.

 

Primalna terapija ruši nevidljive zidove represije i ljudima omogučuje da prvi put potpuno reagiraju na traumatske aspekte svog djetinjstva.

Prema svim drugim terapijama  nesvjesno ne može i ne treba biti otključano.

Ali, ne postoji bezbolan izlaz iz neuroze.

U konvencionalnoj terapiji, pacijent koji obeća da će biti 'pošten' prema svom terapeutu i da će otkriti sve svoje 'tajne', ne može biti pošten jer ni sam ne zna svoje tajne; a mnoge od njih leže u njegovim stanicama.

To znamo jer se poslije primalne terapije smanjuje električni potencijal izvjesnih mišičnih stanica.

To znači da su u ti mišičnim stanicama dijelovi skrivenih istina koje treba objelodaniti.

 

U neurozi nema istine bez bola.

Svjesnost sebe bez osjećanja ne znači biti ono što jesmo.

To jednostavno znači da smo objektivni promatrači podijeljenog ja.

Sastavljanje dijelova sebe podrazumijeva patnju, jer je patnja ta koja ih je držala razdvojenima.

Aktivna patnja je prvi značajan stupanj ozdravljena.

Ma koliko to zastrašujuće zvučalo, naši pacijenti jedva čekaju da dođu na seanse, da im lakne.

Sa svakom seansom još jedan dio boli izlazi iz sistema, i više ga nikada neće osjetiti.

Ništa se ne može mjeriti sa tim olakšanjem.

 

Ne treba se bojati nesvjesnog.

Tamo ležite samo vi sami – zbunjeno, izgubljeno dijete; tužno, nevino dijete; ljuto, bijesno dijete.

Uvodeći pacijente u dubine njihovog nesvjesnog, moramo sagledavati tajne opisane u psihijatrijskoj literaturi.

Nije to svod danteovske fantazmagorije.

Nema tu demona iz osamnaestog vijeka, ni ida ni sjenovitih sila a la Freud, ni mističke svijesti kojoj težimo – nema tu ničega što bi ličilo na transcendentalni proces.

Nalazimo samo tužno preplašeno malo ja.

 

ALIJETA: PETNAEST GODINA KASNIJE

 

Uvidi postaju sve dublji i kompletniji.

 Poslije toliko vremena, još uvijek me zapanjuje moć primala.

Ne moram ga često proživljavati.

Samo kada život nanese neku staru nedovršenu bol, moram da je osjetim.

 Sada je to veoma rijetko.

Osjećanje uvijek donosi jasnoču i pojednostavljenje, i sada se odnosim prema stvarnosti i sadašnjosti, ne više prema prošlosti.

 

Život mi je sada prilično sređen.

Nisam više 'sin svoga oca'.

Nisam više surova poslovna žena.

Ne jurim više za uspjehom, već samo za ispunjenjem svog stvarnog ja.

Moje stvarno ja sada vlada; život mi je mnogo jednostavniji.

Konačno sam našla ljubav, i u stanju sam voljeti i biti budem voljena.

Sada sam umjetnica.

To sam trebala biti od samog početka, jer to mi je ugodno i smiruje me.

To sam stvarno ja.

Dobro spavam (ranije sam uvijek patila od nesanice), bolje jedem, ne pijem, nisam više ovisnica o drogi.

Uglavnom sam mnogo zdravija.

Ranije sam patila od infekcija i krvarenja, i često nešto nije bilo u redu sa mnom.

Vid mi je slabio.

Poslije terapije, provela sam dva tjedna bez naočala, tek onda sam primjetila da sam ih izgubila.

 

Prošle su godine i starija sam.

Mnogo sam mekša, ljudima je lakše sa mnom, mnogo sam otvorenija i toplija.

Idem čak i na zabave, iako to ni sada baš ne volim.

Ali više nisu neizdržljive kao ranije, i sada često uživam u njima.

Lakše je biti sa ljudima.

Ne bježim, ne pakujem svoje stvari.

Umjesto toga ostajem i osjećam osjećanja.

Volim slušati glazbu i uzgajati cvijeće.

Uživam u stabilnosti.

 

Seksualni život mi je normalan.

 Godinama sam morala doživljavati primale dok nisam doživjela orgazam, jer tijelo mi je bilo toliko blokirano procesom rođenja da je bol uvijek prethodila zadovoljstvu.

 Opuštenija sam jer je nestalo napetosti.

Snovi nisu više simbolički.

Ako su bolni, trebam se samo vratiti osjećanju koja oni sadrže i da se pozabavim njima.

 

Osjećam kako dobivam ono što očekujem od primalne terapije, i više od toga.

 Ovdje se ne dobiva samo terapija: ovo je darovanje života.

Znam tko sam i što sam. 

 Nisam više tajna samoj sebi.

U stvari nisam sigurna da imam nesvjesno.

Toliko toga je isplivalo na površinu i postalo svjesno.

To je veliko olakšanje.

Život mi je sređen.

Isplatile su se godine boli.

Konačno sam sretna.

 

 

Dr Arthur Janov

Natavlja se...