ALIJETA: OSLOBAĐANJE OSJEĆANJA

Danas kao da se spora smrt spušta na mene.

 Smrt.

Uvijek sam bila opsjednuta smrću.

Još uvijek postoji strah – ostavit će me samu u mraku.

Sama sam, uvijek sam bila sama, nikada neću uspjeti sama, treba mi pomoć.

Tako se bojim.

Kao da ću umrijeti ako netko ne dođe.

Potpuno sam mirna, ne smijem se pomaknuti, i polako osjećam kako nezaustavljivo padam u duboku pospanost.

Dio mene posve je obuzet panikom.

Ali ja ne mrdam.

Moje tijelo odbija učiniti i najmanji pokret.

Pokušava duboko udahnuti zrak i otkrivam – ne mogu disati.

Raste panika i moja potreba za disanjem.

Dok pokušavam otvoriti usta, osjećam kako se usta krive u tihi vrisak.

Gušim se, i gušim, dok ne osjetim kako padam u crnu rupu.

'Gdje si mama? Treba mi tvoja pomoć, umirem.'

Nemam pojma koliko traje to narkoleptičko stanje.

Kao vječnost.

 

Odjednom, odnekud duboko u meni, osjećam neodoljivu potrebu da se pomaknem, i strah od toga, i potrebu da vrištim, da stresem sa sebe smrt.

Nešto u meni odbija umrijeti.

Dio mene, još uvijek živ, raste.

Moram prikupiti volju.

To je fizička potreba.

Moram se pomaknuti, moram izaći odatle.

Moram izaći.

 

Kada se prisilim na pokret da otresem sa sebe tu užasnu moćnu letargiju, vrisnem neljudskim krikom, i tijelo se počinje nekontrolirano pokretati.

Počinjem se ritati, leđa se snažno izvijaju, sve me boli dok se tijelo napinje da pogurnem, da puzim čudnim pokretima koje ne shvaćam i koji su potpuno van moje kontrole.

To radim iz sve snage.

Krajnje je teško, ali moram.

Uporno guram, izvijam se, gušim.

Ne mogu disati.

Ponovo umirem.

Ponovo padam u komatozno stanje, i ponovo me izvalači plamičak.

Guram i pokušavam disati, i odjednom osjećam kako mi to uspijeva.

Mogu disati.

Otvaram oči.

Iz moje dubine, eksplozija zapanjujuće snage obuzima me i prerasta u neočekivano blaženstvo.

Uspjela sam.

Živa sam.

Odjednom mi sine: rođena sam!

 

Sjećam se radosti koju sam osjetila.

Smijala sam se.

Osjećala sam kako mi krv kipti.

Svaki dio tijela htio se pokretati, da se protegne, da skače, da izrazi nevjerovatnu radost koju sada osjećam.

Postalo je čista ekstaza, ekstaza jednostavnog življenja.

Smijala sam se sama u mračnoj sobi, nikada se nisam tako osjećala.

Da li se tako osjeća život?

Fenomenalno.

Uvijek sam osjećala samo bol, nikada radost, ali sada je tu i hoću još više.

Počinje nova ovisnost o životu.

Fantastično.

Iscrpljena sam, a ipak hoću skakati, osjećati kako mi se tijelo pokreće i igra.

Konačno sam rođena.

Uvidi se počinju izlijevati.

Da, rođenje, nesumnjivo.

 

Agonija smrti, borba da se rodim, i konačno izlazim u ovaj svijet potpuno sama, bez ičije pomoći, jer sam odlučila ne umrijeti.

Ista ta odlučnost me je održala u životu u najtežim trenucima i gonila me da tragam za spasenjem.

To me je dovelo do terapije, i ovdje sam opet ja ta koja mogu sama to učiniti, da se spasim.

Sada znam da ću uspjeti.

Morala sam izači iz majčine utrobe u kojoj sam bila zarobljena i polako se gušila.

Morala sam da se otmem kontroli njezinog tijela.

Morala sam otići od kuće jer nisam podnosila neprekidnu kontrolu kojoj sam bila podvrgnuta, krutost katoličkog buržoaskog odgoja.

Da nisam učinila ono što sam htjela, umrla bih.

A dijete koje sam bila umiralo je polako, u godinama represije i nedostataka ljubavi.

Ali sada ću je povratiti, i Alijeta će ponovno živjeti.

 

Kasnije sam pitala majku, što se dogodilo kada sam se rađala.

Najprije se nije mogla sjetiti, a onda je priznala kao su je morali opiti da bi se dovoljno opustila, jer nisam mogla izaći.

  

Učiniti nesvjesno svjesnim

 

Da bismo ozdravili, moramo najprije utvrditi  zašto smo bolesni.

Neurotičar nosi sa sobom ogromno breme potisnutih osjećanja.

Osoba je nesvjesna tog zatvora boli, a ipak on usmjerava svaki trenutak njenog budnog života.

Ograničava njene misaone procese, opažanja, imaginaciju i odluke; usmjerava njene snove, želje, vrijednosti i zanimanja; sprječava prirodnu seksualnu reaktivnost i koči sposobnost potpunog doživljaja sebe kao ljudskog bića koje osjeća: i skriva se kanaliziranjem u organe koje kasnije tretiramo kao entitete što pogrešno funkcioniraju, ili se kanalizira u sisteme vjerovanja koji služe za odbranu osobe od onih istih osjećanja koja su podstakla ta vjerovanja.

Ukratko, neuroza je đavolja.

Svi smo ličnosti iz komada Eugene O'Neill-a, ali nismo svjesni maski koje nosimo.

A pošto nismo svjesni bolesti niti zašto smo bolesni, ne znamo kako ozdraviti.

 

Što je još gore, ne znamo niti da trebamo ozdraviti.

Naša neuroza je izvršila svoju funkciju – život nam je učinila udobnim.

Idemo ka preranoj srčanoj krizi ili nekoj sličnoj katastrofalnoj bolesti, ali zadovoljno nastavljamo, nesvjesni tempirane bombe u nama.

 

Ta bomba jen ispunjena užasnim kricima i vrištanjem.

Buka se neprestano podiže ka površini, sprječava koncentraciju i jasno razmišljanje, i zato je stalno potiskujemo. Ako nastavimo s prigušivanjem te eksplozije, pritisak se podiže i mi konačno pucamo.

 

Da bismo ozdravili moramo se vratiti u vrijeme kada smo doživjeli čistu sirovu patnju, bez ičega što bi oslabilo udarac.

 

Povratak u vlastitom vremenu omogućava nam da zavirimo u povijest ljudske vrste.

Evolucija je ponudila oruđe neuroze da bismo preživjeli, i kada pacijenti padaju u agoniju i bacakaju se po podu, nesposobni da pokrenu ruke i šake, znamo da tu još uvijek boravi predljudska povijest.

 

U primalu, kada je pacijent zahvatio područje sjećanja koje se ne može uhvatiti riječima, on se izvija i guši, ali bez riječi.

 

Sada je potpuno u rukama primitivnog mozga , i reagira na njegove komande.

 

On je preko sto milijuna godina udaljen u evolutivnom vremenu, i iscjeljuje se u tom mozgu a ne u nekom drugom, jer to je mozak koji je bio traumatiziran.

 

 Vitalni znaci, moždani valovi sistematski prate ovo stanje.

 

Tada možemo razlučiti neke od velikih misterija svih vremena;

Što je ljudsko biće?

Što je neuroza?

Zašto su ljudi anksiozni i depresivni? Što se dogodilo u djetinjstvu?

Zašto sam se razboolio?

Kako da ozdravim?

 

Traganje za odgovorima odvlači istraživače od pravih rješenja.

 

 Podrobnom amnalizom ljudskog života, raščlanjivanjem stanice po stanicu, mjerenjem one ili ove krvne stanice, ili onog hormona, zanemarili smo cijelo ljudsko biće, izbjegavajući da nađemo jedinstvenu kvalitetu onoga što jesmo i zašto smo takvi.

 

A filozofirajući o tome što je osnovna priroda čovjeka dospjeli smo 'u glavu'; daleko od osjećanja i od sile koja bi pružila odgovore za kojima tragamo.

 

 Neuroza se ne može 'shvatiti'; ona se mora osjetiti.

Osjećanja imaju vlastitu logiku.

 

 

dr Arthur Janov

 

Nastavlja se...