Spavanje i snovi

Dok spavamo, bol se ne pretvara u nešto drugo.

 

Svake noći, dok spavamo, obrnutim redom posjećujemo svoju dnevnu povijest, posjećujemo razine svijesti koje danju, obično, izbjegavamo.

 

Kada zaspemo, potiskuje se treća linija, te počinjemo postojati na nižim razinama.

 

I obrnuto, da bismo počeli spavati, moramo prvo početi potiskivati svijest treće linije.

 

Skliznemo u snove (druga linija), a onda u duboki san (prva linija), udaljavajući se sve više od svijesti.

 

Putujemo kroz vrijeme do samih početaka, do osvita vrste, do instinktivnog mozga gmizavca na prvoj liniji.

 

Vraćamo se u vrstu kome, u kojoj funkcioniraju samo vitalne funkcije.

 

Vraćajući se iz dubokog sna, pratimo svoj evolutivni razvoj, putujemo kroz razine sna do svijesti treće linije i budnog stanja.

Zašto sanjamo?

 

Jer, kao i sve ostalo u ljudskom životu, naše misli i ponašanje služe opstanku.

 

Onda nije ni čudo što je serotonin jedan od agensa za omogućavanje sna.

 

Ovaj neurotransmiter potiskuje razine svijesti i pomaže da postanemo nesvjesni; isto se događa i s bolom.

 

Najnoviji lijekovi za spavanje su podstrekači melatonina, koji također podižu razinu serotonina. 

 

Snovi sprječavaju podizanje boli, obavijajući je pričom, tako da možemo nastaviti sanjati, da se iscijelimo i da se obnovimo.

Kada snovi više ne mogu zadržati primalnu plimu, imamo košmare – psihoze sna.

 

Duboki utisci se kreću nagore i pritišću slikovnu (drugolinijsku) i misaonu (trećelinijsku) razinu.

 

Priča nije dovoljna da zadrži ludovanje i paniku, i one probijaju.

 

'Pritišće me i guši ogromna crna ruka; monstrum sa maskom smrti cijedi me do smrti.'

 

Noćne more imajuntu bizarnu kvalitetu koju karakteriziraju budne psihoze, sa 'luđačkim' idejama.

Priča o košmaru je uglavnom posebno složena.

 

Ona je direktan proizvod ranih osjećanja: 'Gušim se...ne mogu disati...umirem'.

 

'Netko me progoni...pokušavaju me uhvatiti...hoće me ubiti.'

 

U prvom košmaru bruji nedostatak kisika.

 

U drugom, taj 'netko' može biti roditelj.

 

Od pacijenta do pacijenta, u noćnim morama sam viđao kako je direktna i nekomplicirana ideacija.

I u košmarima i u budnoj psihozi, bol direktno raste i previše je moćna da bi dopustila drugoj i trećoj liniji da formiraju kompliciranu priču.

 

'Oni mi preko TV-a šalju poruke koje me ubijaju' – to je jednostavan, direktan i očigledan simbol vrlo stvarnog unutrašnjeg događaja.

 

U stvarnosti, osjećanja vas progone, i ako ih osjetite, umrijet ćete.

 

Ideacija za osjećanje 'mogao bih umrijeti' postaje 'oni me progone da me ubiju'.

 

Ideacija je samo korak udaljena od stvarnosti.

 

U našim košmarima ulazimo u nešto primitivno, tako uništavajuće da izgleda kao da dolazi s druge planete.

 

Zbog toga često nismo u stanju da ih shvatimo.

Najdublji san se događa na razini gdje leže traume prve linije i traume tipa život-ili smrt.

 

U dubokom snu, dugi, duboki moždani valovi pomažu represiju na toj razini.

 

Iz košmara se budimo jer sustav neće riskirati da se demoni podignu iz mraka i opčine nas.

 

Iz noćne more budimo se u svjesnu svijest da bismo ostali nesvjesni; to je razlika između svijesti i svjesnosti.

 

Možemo biti prilično svjesni i prilično nesvjesni.

 

Sada funkcionira korteks.

 

Sada smo svjesni vanjske stvarnosti da ne bismo znali unutrašnju stvarnost.

 

Zar to ne važi za mnoge intelektualce?

 

Oni razvijaju svjesnost o mnogim stvarima da ne bi o sebi saznali ništa.

 

 

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...