Što je ludilo?

 

Neurotičar može povremeno biti zabrinut i osjećati se depresivno, ali se uglavnom smatra da on u svijetu funkcionira manje-više 'normalno'.

Njegov problem nije tipično označen njegovom individualnom poviješću, već tekućim činiocima u njegovom okruženju i odnosima.

Ako ide na tretman, njegovi simptomi se uzimaju onako kako izgledaju, i liječe se lijekovima, 'terapijom razgovora', tehnikom za smanjenje stresa, i tako dalje.

Obično se zanemaruje ono što ih stvara.

 

Psihoza kao nedostatna neuroza

 

Kada neuroza ne uspije, može doći do psihoze.

Psihoza se događa ako kapije represije stalno cure.

Psihotičar izgleda kao da je 'van dodira sa stvarnošću' ili je 'lud'.

Psihotičari imaju čudne ideje i pokazuju neuobičajeno ponašanje jer unutra imaju suviše stvarnosti.

To je očajnički posljednji pokušaj da se potisne prekomjerna bol.

Pogledajte dvije takozvane psihotičke deluzije kod dva moja pacijenta:

 

'Izazvala sam rat.

Zbog mene se ubijaju.'

,Koji rat?' pitam.

Ona odgovara: 'Taj rat'.

ili

U Engleskoj postoji dama koja mi preko televizije šalje poruke da trebam odsječi svoje grudi.'

Oba iskaza su psihotična.

Nijedan nije samo iskrivljenje stvarnosti; oba su totalne fabrikacije.

Kada se bol približi, mnogi ljudi prihvaćaju društveno sankcionirano nestvarno vjerovanje:

'Spašen sam.

Bog me promatra.'

Ponekad je to više idiosinkretska vjera, čovjek sebe vidi kao posljednju inkarnaciju Isusa Krista ili otkriva kako može komunicirati sa vanzemaljcima.

Što je ideja čudnija, to je veća vrijednost neintegrirane boli iz djetinjstva.

Stupanj nestvarnosti uglavnom odgovara sili utisnute stvarnosti koja udara svjesnu svijest.

Ranu traumu obično izaziva velika nesreća ili niz složenih gubitaka.

Po konvencionalnim standardima, dva pacijenta koji su izrekli gore spomenute deluzije, jesu 'luđaci'- Moglo bi se reći da su 'izgubili kontakt sa stvarnošću'.

Njihovo razmišljanje je 'skrenulo'.

Ali misli ne 'skreću'.

Misli slijede vodstvo osjećanja i biološka izopačenja na svim razinama svijesti.

 

Što onda znači biti 'lud'?

'Ludilo' je dislokacija funkcije.

To je kvantni skok iznad puke neuroze.

To je razlika između mišljenja da vas vrijeđa osoba koja vam ustvari pomaže, nagovještavajući da ste bespomoćni, i mišljenja da ste vi izazvali neki rat.

 

Osoba obično 'poludi' jer je jedina druga alternativa osjećanje katastrofalne traume koja kulja ka trećoj liniji.

Psihoza je posljednja stanica, vrhovni sud, prije nego što se gola bol probije do svijesti.

Pošto smo vidjeli što znači reakcija na umjerenu bol, znamo da kompletna reakcija na vrstu boli koja počiva u psihotičaru može biti opasna po život.

Nesumnjivo je bila opasna po život u trenutku kada se odigrala, i zbog toga je zatvorena.

Kasnije je postala opasna po svijest.

Korteks je prisiljen da služi za odbijanje totalne svijesti.

U tom smislu, psihoza je često odbrana od smrti, alternativa za smrt.

Sistem kao da kaže: 'bolje lud nego mrtav!'

 

Mi smo zatočenici naše stanične biologije, a ne njezini gospodari.

Ne možete iz psihotičara razgovorom izbaciti zabludne ideje.

Pokušaj da psihotičare 'suočimo sa stvarnošću' je contradictio in adiecto.

On je lud jer se ne može suočiti.

On je lud jer stvarnost ga sve vrijeme gurka.

 

I na prvoj ili na drugoj liniji možemo također biti 'ludi'.

Možemo hodati ulicom pričajući sa sobom, stalno praviti čudne pokrete (druga linija), ili možemo biti potpuno nepokretni, kao kod katatonije (prva linija).

Osoba je poludjela bez pomoći ideja, povukla se iz svijeta i živi potpuno u sebi.

Sve ovisi od prethodne strukture ličnosti.

Povučeni, neverbalni parasimpata može za vrijeme psihotičnog napada biti potpuno nepokretan.

Prije više godina svirao sam u bendu u Brentwoodskoj neuropsihijatrijskoj bolnici; bend se zvao Psihopatski sinkopatori.

Jedan od pacijenata (svi članovi su bili pacijenti) imao je takozvanu voštanu fleksibilnost.

Ako mu ruke podignete u vertikalan položaj, one tako i ostaju, kao da su napravljene od voska.

To je parasimpatička psihoza prve linije.

Bio je uglavnom neverbalan, ali mogao je svirati.

Ostali psihotični pacijenti druge linije svakih petnaest minuta padali su u lažni bijes, udarali su u zidove, vrištali, a onda prestajali.

On nije imao nikakve posebne deluzije ni halucinacije; to je nekontrolirana emocija.

Da bi netko poludio, nisu mu potrebne emocije.

 

'Ludilo' treće linije može obuhvatiti ideje kao što su one koje nalazimo kod žene koja je vjerovala da joj TV prenosi poruku kako treba odsječi svoje grudi.

Sadašnja bol je ponekad tako velika da je ideje ne mogu apsorbirati.

Recimo da je osoba izgubila posao, izgubila muža, materijalno propala, ili joj je kuću oduzela banka.

Potresni događaji u sadašnjosti, u kombinaciji sa starom boli, pretjerani su za treću linju, i dolazi do ozbiljnog izigravanja.

Njene emocije mogu nekontrolirano prodrijeti, i ona kreće u serijsko ubijanje, ili jednostavno grdi sve ljude na ulici.

 

Koliko je ljudi, toliko je i načina da se poludi, i isto toliko načina da budemo neurotični.

Način na koji poludimo je uglavnom određen prototipom, inicijalno utisnutom reakcijom opstanka pred poražavajućom traumom.

Ako je netko sklon da pred stresom doživi 'imploziju', psihoza će biti više shizoidno-povučenog tipa.

Emocija je ravna, nema 'kontakta', nema direktnog pogleda u oči, i jedva da se izražava riječima.

Osjećaj je kao da osoba nije tu: nema nikoga kod kuće.

Ako se bijesno branimo od boli, psihoza će vjerovatno biti manične vrste: hiperaktivnost, nekontrolirano ponašanje, sa eksplozivnošću i nepostojanošću.

 

Problem je kada niste u stanju razmišljati o svojim mislima.

To znači da je sveukupnost vašeg misaonog procesa zatočenik zakopanih osjećanja, i da nema neovisnosti od misli.

Niste svjesni da je ideja kako vas Marsovci prate u stopu – luđačka.

Uvjereni ste da je to istina, i stalno radite nešto da bi ste im izbjegli.

Freud je to stanje opisao riječima: nije preostalo dovoljno ega.

 

Pacijentkinja koja je primala poruke iz Europe bila je u stanju  procijeniti da je njena ideacija luđačka, ali samo u vrijeme kada je bol bolje potisnuta.

U svojoj neurotsko-opsesivnoj fazi, znala je, ako ne zadrži svoje kompulzije, deluzije će ući i mučiti je.

Objasnila je: 'Deluzije su slijedile iza opsesija, kao da su opsesije zadržavale deluzije'.

Cijeli opsesivni aparat ju je zadržavao od saznanja da se ona bavi bolom iz prošlosti.

To je funkcija nestvarnih vjerovanja: ona apsorbira bol tako da ona ostaje nesvjesna.

 

Jedna pacijentkinja je rekla svojoj terapeutkinji (koja je toga dana obukla crnu haljinu) da je to ona napravila jer zna da dolazi sudnji dan – i da je time njoj (pacijentkinji) htjela dati do znanja da dolazi katastrofa.

Katastrofa je zaista dolazila; osjećanja pacijentkine da se približava totalna propast izvedena su iz toga što je u petoj godini bila poslata u dom za usvajanje.

Drugi pacijent je vjerovao da je treapeut premjestio jastuk u ugao kako bi mu prenio poruku da je beznadežan. To je trik da me namamite da napustim terapiju', objasno je.

Beskonačna su razna nestvarna vjerovanja.

 

Kada naš misaoni proces nije pod utjecajem bilo kakvog pojma o stvarnosti, to se uglavnom naziva misaoni poremećaj.

Mnoge psihoze potpadaju pod pvu rubriku.

Ali one nikad nisu samo misaoni poremećaj.

Unutar deluzija nalazimo stvarna osjećanja, kao što unutar izopačenog sna leže stvarna osjećanjekoja su ga i izazvala.

Mi loše snove ne pripisujemo 'poremećaju slike'.

Slike pristaju osjećanjima.

'Ludilo' nije samo 'mentalna' bolest.

To je sveukupno stanje, bolest sa mentalnim ili ideacionim manifestacijama.

Ideje nisu bolest.

Ideje su ono što osoba učini s imprintom.

Ne postoji misaoni poremećaj, već mi misli koje su poremećene kada osjećanja krenu da ih dohvate.

A droge koje se koriste za liječenje psihoza ne djeluju samo na misoani proces.

Droga djeluje na niže centre i time pomaže represiju.

 

Kod psihoze je problem u tome što je srušen obrambeni sustav.

Nije slučajno što, u primalnoj terapiji , pacijenti sa teškim oboljenjima neminovno proživljavaju u prva tri tjedna terapije.

Bol je na samom vrhu.

Obično, u početku, dok ne nestane bol, koristimo lijekove za smirenje.

Droge ovdje nisu lijek; one se koriste da bi moglo doći do izliječenja.

 

Halucinogene droge kao što je LSD može slomiti obrambene sustave i odvesti  do psihoze.

Ponekad poslije LSD 'tripa' događa se da osoba razvije nešto što nazivam dobročudnom psihozom.

Postaje mistična, može povjerovati u NLO, ili u 'kanaliziranje energije', ili hinduističko božanstvo.

Uglavnom uspijeva da nekako živi i da izgleda racionalno.

Jednostavno, ima iracionalne ideje koje se s vremena na vrijeme pojavljuju.

Ti džepovi ludila i ljušture vjerovanja usmjereni su na to da ostane 'mentalno normalan', to je benigna psihoza koja održava zdravlje.

Halucinogene droge koje daju trenutni, duboki pristup jesu najopasnije jer je njihovo djelovanje doživotno, posebno kod osoba koje su imale više od petnaest-dvadeset LSD tripova.

Osoba koja uzme previše halucinogenih droga slabije spava, ne može se usredotočiti ili koncentrirati, uznemirena je i nestabilna.

Zašto?

Jer droga je izazvala protočnu kapiju i nedostatan sistem serotonina.

 

Ne smijemo zanemariti ni incest, naročito kod žena, jer on pokreće psihozu.

Trauma rođenja plus incest, kod žene predstavljaju skoro siguran recept za psihozu.

Jedna od mojih pacijentkinja gotovo svuda je vidjela opasne oči: na lutkama u izlozima, zurili su u nju iz automobila, i tako dalje.

Poslije više godina, za vrijeme proživljavanja incesta, pokazalo se da su to bile oči njenog oca, koje noću, dok ona leži, vrebaju nad njom, i užasavaju je.

 

Postoji izvjesna kontroverza o tome da li je, pored poremećaja smanjene pažnje, manične depresije i raka, psihoza genetskog porijekla.

Moguće je da u tim i ostalim bolestima djeluje genetski faktor.

Ali, potrebna je interakcija s okolinom, kako bi traume od vremena začeća omogučile da se ispolje genetski potencijali.

Psihoze su često bile genetski determinirane biokemijskim faktorima jer polje psihologije je zanemarivalo rođenje i događaje prije rođenja: devet mjeseci traume kroz koje prolazi krhki i ranjivi nervni sustav, koji još nije razvio obrambene sisteme da smanje utjecaj boli.

 

Naš uspjeh u pomaganju izliječenja psihotičara primalnom terapijom predstavlja još jednu indikaciju moći osjećanja.

Kada se ne osjete traumatska osjećanja, ona mogu transformirati našu neurozu u psihozu.

Kada ih osjetimo, psihotičara možemo transformirati u običnog neurotičara.

Otkanjanje boli sistematski smanjuje sihozu i neurozu.

 

 

Dr Arthur Janov

nastavlja se...