Napadaji anksioznosti i panike

 

Neki tvrde da živimo u doba napetosti i da sveopće postojanje anksioznosti nastaje uslijed pritisaka svijeta oko nas: kriminal, opasnosti, problemi na poslu, ekonomska nesigurnost, ali ovo je i doba boli.

 

Sjećanja koja izazivaju sustav represije, teže da se nametnu svijesti kako bi se osoba osjećala nelagodno.

Na primjer, mnogi od nas se ujutro bude sa osjećanjem depresije, bez oduševljenja za dolazeći dan, sa udarima straha, praznine ili usamljenosti.

Tipično, uzrok misterije smo mi sami.

Ali možda smo, na izlasku iz nižih razina svijesti, bliski svojoj boli koja počiva na drugoj liniji.

U stvari se budimo u početnom primalu, a da to i ne znamo.

Pijemo kavu, pušimo, zavaravamo se, ili uzimamo lijek za smirenje da bismo potisnuli osjećanje.

Kada bismo znali da smo u zagrljaju osjećanja zasnovanih u nesvjesnom, i kada bismo mogli leći i dopustiti im da preuzmu stvar, ti jutarnji napadi mogli bi konačno prestati.

 

Isto važi i za anksioznost.

Kada patnja prijeti da postane specifična i da eksplodira u svjesnu svijest, doživljava se kao strah od osjećanja koje je još uvijek nepoznato.

I predstavlja dio naše reakcije na izvornu traumu (visceralni strah i panika) i prijeteča je nailazeće boli.

Anksioznost je reakcija na patnju: blaga mučnina u želucu, gušenje, možda osjećanje prijeteće opasnosti.

Anksioznost je difuzni sistem, koja dovodi do izmijenjenog stanja organizma u odnosu na ogromnu patnju koja se podiže ka svijesti.

 

U toj dvojnoj ulozi, anksioznost je fragment naše reakcije na izvornu traumu, upozorenje da nešto u sadašnjosti odjekuje od prošle uspomene.

Upravo taj mehanizam opstanka održava nas budnima kako bismo smanjili patnju i održali treću liniju.

Sa implicitnim osjećajem opasnosti, anksioznost je nalog za akciju: 'Moram nešto učiniti, bilo što, da okončam ovu patnju, sada!' anksioznost kaže da je vrijeme da popijemo piće, da se nadrogiramo, da prihvatimo misticizam, ili bilo što, samo da bol ne dopre do svijesti.

 

Postoje ljudi koji se neprekidno žale na svoj posao: 'Tu nema mjesta za mene.

Pritisak je prevelik.

Guši me taj posao'.

To sve može biti točno, ali može odražavati i rani utisak gdje se osoba zaista gušila i bila gnječena pri rođenju.

Samo nam primnal može to kazati.

Zapamtite, neokorteks utisnutu energiju nižih razina, koja gura svijest, prevodi u nešto sa čime može da se pozabavi.

Kada se treća linija mora baviti masivnom i opasnom gomilom informacija – kao što je sjećanje na lišenost kisika – ona nema druge alternative od racionalizacije osjećanja.

Tako osoba vjeruje da je posao guši.

Kapije su blokirale kontekst rane traume, ali ne dovoljno – ne mogu spriječiti da uđe u svjesnu svijest.

 

Većina nas je pritisnuta vezom događaja od prije četrdesetak godina i negativnog stava prema poslu u sadašnjosti.

Isti imprint može pokrenuti i suprug koji 'mi neda disati', reakciju 'uhvaćenosti' uveličanu preko svake mjere u odnosu na sam bračni problem.

Takva osoba će, možda, zbog osjećanja od prije više decenija, zatražiti razvod.

 

Kapije pod neprekidnim napadom ponekad dovode do panike.

Panika je znak da svijest prve linije samo što nije provalila u svjesnu svijest i signal je iznenadnog sloma obrambenog sistema.

Osoba koja je imala izvorni imprint rođenja tipa 'moram izaći da bih spasio svoj život', ima utisnuto očajanje.

Dok se ono penje ka svjesnoj svijesti, samo aspekt panike, fiziološkog ludila, postaje očigledan.

Osjeća se kao iznenadan užas, što i jest.

 

Napadi panike su vidljivi i izlječivi.

Čim dođe do tišine, nedostatka kretanja ili nedostatka napretka, nastaje panika.

Tako, sve vrijeme nastavljamo putovati, možda nalazeći posao koji nas održava u pokretu.

Takva osoba pati ako ne može putovati.

Ali, bez pristupa prošlosti, mora se usredotočiti na to da je patnja u sadašnjosti: 'Nervira me kada sam suviše dugo kod kuće'.

Stvarno osjećanje iz traume može biti: 'Užasnuta sam kada sam bespomoćna, jer se ne mogu kretati!'

Pošto je prošli događaj sveprisutan, jer je potreban korteks da bismo bili svjesni vremena, događaj izgleda kao propast koja stalno vreba iza horizonta.

 

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...