Billy: SLAMANJE POVRŠINE

 

Na početku je bila samo maternica, Edenski vrt, kozmos.

Zlatna maternica podrške i hrane.

Bilo je to moje zlatno doba, raj koji nikad nisam zaboravio.

Potom se maternica zgrčila; nisam mogao disati, a kasnije sam imao migrene.

 

Što se dogodilo sa mojom majkom?

Jednom je rekla da joj je vodenjak pukao kod kuće.

Drugi put je rekla kako je ostala u drugoj sobi, sa kontrakcijama – 'da ne bi probudila oca'.

Odlagala je odlazak u bolnicu i rođen sam četrdeset pet minuta kasnije.

Dali su joj injekciju demerola.

Što god da se dogodilo, bilo je potpuno neodgovarajuće.

 

Gotovo sam siguran da sam u porođajnom kanalu dobio potres mozga.

Prvo je sve bilo tako glatko i ritmično, a onda tras! maternica se ukočila i udarila me u glavu.

Mislim da je scena rođenja bila prototip mog napadaja.

Kao prvi stupanj smrti, bila je posljedica bespomoćne anoksije.

 

Kao dijete, nisam smio zvati u pomoć, žaliti se, pokazati bilo kakve znakove nesavršenosti.

Kada mi je majka vrištala u lice, praktično, svaka reakcija bila je opasna.

Kada sam u sedmoj godin povrijedio lakat i nisam mogao dozvati u pomoć, dobio sam napadaj.

Kada su me pitali dali bi ja i brat otišli u sirotište, redovno sam dobivao napadaje.

Stotine napadaja koje sam imao u životu samo su nesvjesni pokušaji da kompletno reagiram na početni smrtni užas zbog gušenja prilikom rođenja.

Povoljne okolnosti spasile su me od saznanja nečega što je suviše teško znati i osjećati.

 

Proteklih par tjedana neprestano sam osjećao kako mi se vraća svijest – na pola puta u kanalu maternice, počinjem disati.

Osjećam kako je sve nasilno i neskladno.

Štucajući udišem.

Bacakam se i oslobađam ruke i glavu, ali uglavnom samo ležim i gutam zrak.

Moji krici izlaze nepravilno kao kašalj i jecaj.

Prilikom rođenja osjetio sam električno zujanje (vjerujem da je to bio moj prvi napadaj).

Dok sam udisao zrak tijelo mi je bridjelo (isto to osjećam i prilikom napadaja) a onda se spojilo u agoniju i osjećaj gušenja i potresa.

 

Cijelog života sam loše spavao.

Košmari su bili puni istih ranih osjećana gušenja (snovi da se davim i da mi ogromni valovi ne daju disati), i vidim kako su ti rani osjećaji uvijek pokušavali izaći i osloboditi se. 

 

Tema mog života je 'nema zraka'.

To sam rekao i svojim učiteljima i roditeljima; nisu mi dali da dođem do zraka, u ranim osjećanjima zijevao sam da uhvatim zraka, molio majku da me pusti izaći na verandu.

Htio sam da sjedi sa mnom na verandi, da se sunčam, da dišem svjež zrak.

 

Glavobolje su nestalu prilikom primalne terapije, kad sam prolazio kroz proces rođenja i osjećaj nedostatka kisika.

Mislim da nisam imao drugog načina da izbacim nakupine otrova.

 

Sada sam konačno živ u osjećanju.

Završio se život proveden u agoniji.

Hoću živjeti, disati, vidjeti ljepotu slobodnu od mračnih močvara koje su ispunjavale sve te godine.

Oslobodio sam se napadaja.

Već devetnaest godina.

Još uvijek, neredovno, imam primalne terapije, nekako sam sklon da ih izbjegavam jer nikada nije pravo vrijeme za to, ali ih pokušavam napraviti jednom u par mjeseci.

Više se brinem za podizanje vlastitog djeteta.

 

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...