NEUROTIČNO PONAŠANJE – IGRANJE POTISNUTIH OSJEĆANJA (2)

 

Jedna moja pacijentica stara dvadeset i pet godina, imala je stalno isti odnos sa muškarcima.

Poslije niza svađa, razilazili bi se.

Dva mjeseca prije dolaska na terapiju, kod nje se uselio jedan momak, počeo joj plaćati stanarinu i veliki dio ostalih računa.

Bio je pažljiv i ljubazan, često joj je donosio doručak u krevet prije nego što bi krenuo na posao.

Popravio joj je auto i nosio prljavo rublje u perionicu.

Postala je agresivna prema njemu nalazeći mu mane i zapodijevajući svađu.

Konačno, on više nije mogao izdržati, odlučio se da je napusti.

To joj se treći put dogodilo u životu.

Ovo je primjer izigravanja koje se stalno ponavlja, naizgled izvan kontrole.

 

Na seansi terapije počela je pričati koliko je bila anksiozna i nervozna kada bi joj dečko donio doručak u krevet.

Polako bi uplivala u osjećanje koje leži ispod nelagodnosti što je netko pažljiv prema njoj.

Vratila se svojoj majci, u vrijeme kada joj je bilo potrebno da se netko o njoj brine.

Majka je to činila, ali nevoljko.

Na primjer, majka bi joj pomogla napisati domaću zadaću, ali je bila nervozna i nestrpljiva.

Djevojčica je uskoro naučila da ne traži pomoć.

Traženje pomoći značilo je opasnost od bijesa i odbacivanja i uskračivanja pažnje.

 

Veza je bila dvostruka: potreba da se netko o njoj brine vodila ju je do anksioznosti što se nitko o njoj ne brine, za čim slijedi odbacivanje potrebe i ponovno bježanje.

Djevojčica je nesvjesno zaključila da bi bilo bolje ako se sama o sebi brine, nego da riskira da se netko brine i da poslije toga to izgubi.

I to je bilo postavljeno preko sadašnjosti, u dugotrajnom sklopu ponašanja.

 

Nekoliko puta se na brzinu zaljubljivala u nekoga za koga je povjerovala da bi se mogao brinuti o njoj.

Ali, kada bi se jednom osoba zaista brinula o njoj, ona bi postajala nervozna, jer joj je prošlo iskustvo govorilo da ta pažnja neće potrajati, a ona je znala da ne može podnijeti bol odbačenosti.

U stvari ona je očekivala odbacivanje, i na kraju ga i izazvala.

 

Za razliku od majke, posljednjem momku nije smetalo da se brine o njoj.

Ali, ona je sadašnjost gledala kroz filter svoje nesvjesne potrebe.

U njenom umu, momak je bio isti kao njena majka.

Ona je bjesnila na njega čak kada bi joj pomagao da otvori teglu džema.

Nije bila svjesna otkud takve reakcije.

Samo bi naslutila blagu anksioznost.

Završila je zapodijevanjem svađe i uspijevala da on postane agresivan i ogorčen.

Onda je pomislila da time dokazuje svoj stav.

Sada je mogla kazati da on, kao i njezina majka, ne želi joj stvarno pomoći.

Uspjela je da je i on kobnačno odbaci.

 

Zašto je željela pobjeći čim bi počela osjećati kako se netko brine za nju?

Kada se netko brine za nju, to izaziva strah da mu ne bude na teretu i da će je odbaciti.

U njezinom životu, muškarci su bili simbol stvarnog konteksta.

Sa njima je neprestano igrala prošlost.

To je nesvjesno samo-ispunjavajuće proročanstvo koje neprekidno simbolično izigrava.

 

Pošto nije mogla osjetiti svoju prošlost ili znati da njezino ponašanje izvire iz prošlosti, usredotičila je osjećanja na sadašnjost.

Njezina osjećanja su bila stvarna, ali kontekst je bio pogrešan.

To je suština simboličkog izigravanja.

Prošlost je nedostupna i stoga je filtrirana u sadašnjost, gdje ponovo stvara prošlost.

Ona nije morala čak ni razmišljati o prenošenju majčinih osjećanja na momka.

Na terapiji pacijentica je stigla do osnovnog osjećanja, naime: 'Ako se bude dugo brinuo o meni, ja ću mu biti na teretu i on će biti ozlojeđen i onda će me napustiti!'

Tako je, zbog svojih konfliktnih potreba, uništavala odnose sa dobrim ljudima.

Na terapiji se osjećanja osvješćuju.

Sada, kada je osjetila i integrirala ono što je ležalo ispod njenog sklopa izigravanja, me mora više izigravati u sadašnjosti.  

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...