NEUROTIČNO PONAŠANJE – IGRANJE POTISNUTIH OSJEĆANJA

Jedna moja pacijentkinja izgubila je majku još veoma mala.

Nije stigla 'ni da kaže zbogom'.

Taj gubitak je ostavio duboku ranu.

 Tokom cijelog života visila je na telefonu jer nije znala reći zbogom.

Iz istog razloga podnosila je loš brak.

 

Mnogi ljudi na početku života ostavljeni, na kratko ali u ključnom periodu, kao što je stavljanje u inkubator poslije rođenja, ili na duže, kao što je slanje u usvojenu obitelj, kasnije ne vole ostati sami.

Nesvjesna osjećanja boje cijeli njihov život, tjerajući ih da rade sve kako bi imali društvo.

Takva osoba, na primjer, neće odlučiti da postane pisac, koji po cijeli dan sjedi sam i radi.

Ona više voli raditi sa drugima.

Umjesto da se opusti čitajući knjigu, svo vrijeme izlazi sa prijateljima.

Kad god netko ode, osjeti se anksiozno, iako ne zna zašto.

 

Majka često udari malo dijete.

Fizička povreda nije velika; sama povreda ne izaziva primalnu bol.

Ali značenje udarca može postati bol.

Dijete osjeća da roditelj ustvari misli: 'Ja te ne volim'.

To značenje ono ne može podnijeti i zatvara se.

Otada, svojim se ponašanjem dijete bori da bude voljeno.

Može biti uključeno u niz ljubavnih odnosa ili postati promiskuitetno.

Njegova ga bol može dovesti do mističkih vjerovanja, ili do posvećivanja Bogu – tražeći ispunjenje pod okriljem voljenog božanstva.

 

Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, neuroza nije uvijek očigledna.

Suptilne stvari – kao dugi razgovori telefonom, nesposobnost da se prekine razgovor i kaže zbogom, ne moraju biti neurotični, ali su često vođeni bolom.

Kada trauma ugrize krhki sustav ličnosti, ona poprima oblike ponašanja koji su napravljani tako da je zaklone od istine.

Osoba počinje 'izigravati' (acting out), pokušavajući simbolički ispuniti nezadovoljene potrebe.

To je način ponašanja kojim pokušavamo negirati svoja istinska osjećanja.

Izigravanje je uvijek simboličko jer je pokušaj da se sadašnjost ispuni djetinjim potrebama.

Izigravanje je voljna radnja i razlikuje se od 'u-igravanja' (act in), koje je automatska radnja.

Energija starih potreba i traume kreće protiv organskih sustava, izazivajući astmu, čir, migrenu ili kolitis.

Potreba da izigravamo prenosi se u život odrasle osobe i, kada dovoljno duboko začeprkamo u izigravanje uvijek nailazimo na stara osjećanja.

 

Kada ne bismo mogli izigravati, bili bismo suočeni sa primalnim osjećanjem i agonijom boli.

Izigravanje je dio obrambenog sustava.

Može biti jednostavno.

Kao kod osobe koja neprekidno priča da bi privukla pažnju.

Jer kada je bila mala roditelji je nisu slušali.

Ili može biti složenije; na primjer, osoba je neprekdno u poslu i rokovnik joj je preoun sastanaka.

To može poticati od djetinjeg osjećanja iz doma punog nasilja: 'Ako se ne krećem, osjećam se potpuno beznadžno i umirem'.

Osoba koja se osjeti bespomoćnom kod kuće, kasnije u životu neumorno teži da stekne moć nad drugima.

U drugom primjeru, majka zanemaruje djetetove žalbe na incest oca, jer bi njihovo priznavanje značilo da će je muž napustiti.

I majka je u djetinjstvu bila ostavljena.

Točno je i da majke koje poriču incest iz vlastitog djetinjstva, neće biti u stanju suočiti se sa incestom svoje djece.

Tako, ako je netko bio napušten kao dijete, može biti tip odrasle osobe koja se drži partnera koga u stvari ne voli, čak i ako time pozlijeđuje svoje dijete.

 

Svaki neurotičar po definiciji je dijete – ne stvarno dijete, već osoba sa djetinjim potrebama.

Za neurotičara, život je zamjena za djetinjstvo, beskonačan sklop ponašanja gonjen potrebom za ljubavlju, pažnjom, prihvaćanjem, sigurnošću, osjećaj da pripada i da je važan, i tako dalje.

Dobar primjer za to je bespomoćnost i u tridesetoj ili četrdesetoj godini i nalaženje nekoga tko će se brinuti o vama.

Isto važi i za ponašanje kao da vam nitko nije potreban, pretvaranje da ste sami sebi potpuno dovoljni i bez ikakvih potreba.

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...