Represija čuva svijest

 

Koja nastaje opasnostod nadiranja osjećanja?

Odgovor je oštećena svijest, razvoj koji nas razlikuje od životinja.

Svijest obuhvaća ni više ni manje nego našu ljudskost.

Ona je gorovo isto toliko značajna koliko i život.

Ako je izgubimo, kao kod težih slučajeva Alzheimerove bolesti, svodimo se na biljke.

Više ne prepoznajemo prijatelje, ne možemo iskazati emocije kada nam umiru bliske osobe, ne pokazujemo radost.

 

Svijest izaziva kompletnu reaktivnost i njen je dio.

Ako je zaštitimo od prevelike boli, u igru ulazi represija.

Kada postoji bol, moramo uspomenama sa nižih razina ograničiti pristup, makar po cijenu djelomične nesvjesnosti.

Gotovo svaki obrambeni manevar koji izvršimo – kao kada se napijemo ili nadrogiramo, neprestano pričamo, kompulzivno kupujemo, kada smo opsjednuti nečim, ili se pretjerano posvećujemo radu – sve je to pokušaj da istrošimo preveliku energiju kako bi trećelinijska svijest mogla održati koheziju, makar to bila i neurotična kohezija.

 

Većina lijekova za smirenje osigurava dovoljno snabdijevanje serotoninom.

Što smirujemo?

Bol.

A ta utisnuta bol iscrpljuje unutrašnju količini represivnih kemikalija, zajtijevajući da osoba posegne za dodatkom.

Upravo rana trauma kronično troši  zalihe serotonina.

Majmuni koji dožive rano odvajanje od roditelja imaju nisku razinu serotonina.

 

Hipnoza se često oslanja na aktiviranje mehanizma represije; 'hipnotička sugestija' se koristi za kontrolu glavobolje, bola u leđima i nepodnošljive boli uslijed raka, a da ne spominjemo njenu upotrebu u psihotreapiji – sve u svrhu aktiviranja proizvodnje neuroinhibitora.

Mnoge strategije koje se koriste u 'bihevioralnoj medicini' koriste vezu 'um – tijelo'.

Biofeedback, progresivna relaksacija, kreativna vizualizacija i ostale tehnike, pokazale su se djelotvornima protiv kronične boli i drugih poremećaja.

Ali što se dogodilo sa boli?

Uzmimo, na primjer, placebo (neškodljivu tabletu šećera).

Pacijent ne zna da je to tableta placebo; kaže mu se da će ona spriječiti bol za vrijeme stomatološkog zahvata.

To se i dogodi.

Vjerovanje postaje jače od osjećaja da bušilica dodiruju živac.

To ne znači da nema boli, samo što osoba to ne osjeća.

Mentalni proces (koji nesumnjivo izaziva oslobađanje neuroinhibitora) poništava fizičku bol.

Slično tome, možemo postati nesvjesni emocionalne boli.

A upravo to je neuroza: otupljivanje stvarne boli.

Prestajemo osjećati ili osjećamo manje.

Represija je obavila posao.

Često sam pomišljao kako su anestetici jedan od najvećih izuma.

Ali priroda se za to već pobrinula – izmislila je unutrašnje anestetike.

 

Uslijed moći ideja da priguše bol, tolikom broju je privlačna ideologija grupa kao  što je Alcoholics Anomymous.

Na sastancima AA primamo poruku:

'Nisi sam.

Bit ćemo kraj tebe i pomoći ćemo ti.

Uvijek će biti pomoći.'

To direktno proturiječi represivnom osjećanju: 'Ja sam sam i nema tko da mi pomogne!' – osjećanju koje mnogi od nas nose u svojoj dubini od najranijeg detinjstva.

Upravo ta stvarna osjećanja koja su nam nametnuta prisiljavaju nas da se vratimo alkoholu, kako bismo ih dalje držali u represiji.

Tražimo pomoć u programu od dvanaest koraka, a prva stvar koja se nameće je ideologija koja ide protiv unutrašnje stvarnosti.

Ideologija, sa svoje strane, pomaže da se stvori dobra odbrana koja, mada korisna, nije izliječenje. 

 

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...