Povreda na jednoj razini ne mora djelovati na drugu razinu.

Na primjer, možemo imati oštećenje u predjelu govora na svijesti treće razine, a da ipak budemo kompletno osjećajni.

Možemo imati oštećenje motornih funkcija a da ipak zadržimo kristalno jasnu percepciju.

Osobe u komi na prvoj liniji djeluju, ali dvije više razine su ima neaktivne.

Mogu mjesecima ili godinama živjeti u vegetativnom stanju.

Nemaju nikakav kontakt i ponašaju se na rudimentarnoj razini, nemaju pojma o tome što se događa, ali 'funkcionraju'.

Ljudi koji se probude iz kome kažu da su na nekoj razini imali percepciju dodira i utjehu.

Držanje osobe pod anestezijom za ruku može pomoći da se u izvjesnoj mjeri ublaži bol.

Osoba i dalje osjeća taj kontakt, mada je 'nesvjesna' ili boravi na drugoj razini svijesti.

 

Svaka razina svijesti doprinosi takozvanom umu.

Kod normalne, zdrave osobe tri odvojena uma funkcioniraju kao jedinstveni mentalni aparat.

Oni rade harmonično za dobro organizma, omogućuju osobi da bude osjećajno, misaono biće sa zdravim emocionalnim reakcijama na vanjske podražaje i da bude sposobna jasno razmišljati o tim emocijama, da ih koristi kao odrednice za ponašanje.

Zdravlje zahtijeva optimum koherentnosti ili povezanosti među razinama, skladno funkcioniranje koje osigurava opstanak.

 

Trauma spriječava harmoniju, izazivajući 'nesvijest'.

Represija sprječava integraciju te tri razine i izaziva globalno dislociranje funkcije u sferi tijela i uma.

Pod njenim utjecajem organi vrše pretjerano ili nedovoljno lučenje, izopačuje se fizički razvoj, i vrši izmjena funkcije krvnih žila.

Sa represijom i neurozom možemo se osjećati na jedan način a misliti na drugi. 

Možemo reagirati na način povezan sa nečim iz prošlosti, a ne sa nečim što je u sadašnjosti, tu pred nama.

Na sadašnjost reagiramo kroz filter uskladištenih uspomena.

 

Daniel Goleman, urednik znanstvene rubrike New York Times-a griješi brkajući pamćenje sa memorijom:

'Otkrića nagovještavaju', piše on, 'da...bebe stiču vještinu sjećanja na značajne epizode u svom životu tek kada steknu jezičke sposobnosti'.

Citirajući znanstvenike, Goleman nastavlja – jezik je sredstvo za pamćenje i za prisjećanje.

Nemamo nikakvo pamćenje dok ne progovorimo.

Previđena je cjelokupna ideja preverbalne, emocionalne memorije, a da ne govorim o preemocionalnoj memoriji, onoj od prije rođenja.

Moramo istaći da se memorija priziva sama od sebe, na vlastitoj razini, i na vlastiti način; ona sama po sebi nema nikakve veze sa riječima.

 

Ako su dijete u najranijem djetinjstvu napustili roditelji, ono ne mora znati opisati što se dogodilo, terminima kao: 'oni me ne vole i ne želim biti sa njima'.

Ali poruka je još uvijek tu, kao i osjećanje.

Njegov nejak sistem ne može više normalno reagirati i biti ono što jeste.

Mora se zatvoriti, da pokopa osjećanja, da bi preživio.

Emocionalna memorija bez određene scene; ali ovdje, osjećanje je memorija. Kod odraslih ljudi, to se zove depresija.

 

Mehanizmi represije

 

U ljudskoj evoluciji postoji veliki jaz između razvoja u prvoj liniji i stizanja do mislećeg korteksa.

To su doslovno dva svijeta, pa trauma postavljena duboko u nervnom sistemu mora dosta napredovati kako bi stigla do svijesti. 

Razrađeni sistem vratnica između razina može se zatvoriti kada se pojavi pretjerana bol. Svrha im je da gornje razine čuvaju od prejakog utjecaja onoga što se odigrava na nižim razinama, da spriječe prodiranje boli do svijesti.

Te vratnice održavaju koherentnost svijesti – treću razinu.

Svrha im je da zamagle hiperaktivnost, da sprječavaju lučenje hormona stresa i da kontroliraju razinu krvnog tlaka i srčanog pulsa.

Kemijski agensi koji posreduju u sistemu vratnica i čine nas nesvjesnima, jesu inhibitorni neurotransmiteri, prirodni tjelesni opijati.

Ima ih preko pedeset, i oni sprječavaju da transmisija poruke bola pređe preko ostalih moždanih tokova; ukratko, održavaju nas nesvjesnima.

 

Prošlo je mnogo godina od otkrića mnogih neurotransmiterskih molekula, istraživači su shvatili da, ako tijelo ima toliko receptora za lijekove protiv bolova kao što je morfin, derivat maka, mi svakako proizvodimo vlastite lijekove protiv bolova, inače ne bi bilo razloga za postojanje receptora.

Također su naučili da droge dobivene preradom maka djeluju jer oponašaju nešto što mi proizvodimo: endorfine.

Ti represivni lijekovi protiv bolova po molekularnom obliku slični su morfinu.

 

Neki od endorfina koje tijelo proizvodi da bi se suočilo i blokiralo snažnu bol, nevjerojatno su moćni, stotinu puta jači od morfina.

Činjenica da je tijelo u stanju da se anestezira od boli objašnjava kako nogometaš sam sebe povrijedi usred utakmice, a da to ne primijeti dok utakmica traje.

 

Kao što sam napomenuo, vratnice (represije) mogu biti izazvane na dva načina: kada je intenzitet jednog događaja prejak, primjerice kao bol kada nas pošalju u dom za usvajanje, ili kada se relativno blagi bolovi saberu u pretjerani dotok informacija.

U oba slučaja, osjećanja su prejaka i represivni neuro-sokovi osiguravaju da se ne prometnu u svoju suprotnost - neosjećanje.

Tako, ako je mozak pretjerano uzbuđen, čak i električnom stimulacijom kao što je terapija elektro-šokovima, pretrpanost izaziva zatvaranje i slabljenje reakcije.

To je jasno dokazano eksperimentima na mačkama: elektrode implantirane u moždano stablo stimulirale su proizvodnju endorfina.

Kada se bol podiže, snabdijevanje endorfinom se privremeno povećava, izazivajući 'stišavanje' izvjesnih nervnih stanica i nesposobnost reagoranja na masu informacija.

Mi smo tada otupjeli prema bolu.

 

Vratnice su kao nesvjesna zavjera: niže razine neće višim  razinama reći jer ne žele da se raspadne treća linija.

A korteks kaže: 'Nemoj mi previše toga saopčiti jer ne mogu to podnijeti'.

Postoje razne vrste neuroinhibitora, različite jačine.

Kada transmiteri ne uspijevaju ispaliti informaciju, više razine ne znaju da neka informacija sa nižih razina pokušava da do njoh dopre.

Reakcije se mogu skrenuti na tjelesne funkcije, gdje visceru uznemiravaju poruke ne dospijevajući da dođu do svijesti.

Ili je energija poruke prebačena u korteks, gdje izaziva čudne ideje i percepcije.

To je jedno od značenja dislociranja funkcije.

Poruka više ne putuje do odgovarajućeg odredišta-veze.

Premještena je tako da ne dolazi do kompletnog aktiviranja.

Što se više spuštamo niz razine svijesti u mozgu, neurotransmiteri kao da postaju sve moćniji.

Što je veći naboj boli na dubljim razinama, to je potreban jači sistem vratnica.

 

Vratnice represije su kao brane na rijeci, koje propuštaju samo određenu količinu vode u jednom trenutku.

Što je jača bol, to se više neurosokova luči da zatvori vrata.

Zanimljivo je da ne razvijamo toleranciju prema vlastitim prirodno proizvedenim opijatima, što je u oštrom kontrastu  prema opijatima koje koriste ovisnici, prema kojima se razvija tolerancija.

 

Gubljenje kontakta sa stvarnošću znači da prvo izgubimo kontakt sa unutrašnjom stvarnišću, a to zatim djeluje na percepciju vanjske stvarnosti.

Neuroza je permanentni sudar između utisaka na nižim razinama i kortikalne inhibicije.

Neurosokovi djeluju samo na percepciju bola sa viših razina svijesti, a ne na samu bol.

Osoba, može naizgled sasvim bezbrižno sjediti pored tropske plime i oseke, dok bez njezinog znanja neobično velike količine hormona stresa jure kroz njen sistem, sprječavajući osjećaj boli.

Može postojati velika diskrepancija između onoga što opuštena osoba misli i onoga što se otkriva mjerenjem razine njenog psihološkog stresa.

 

Endorfini su jedini neuroinhibitori.

Postoje i serotonin i gama-aminobutirik (GABA).

GABA pomaže korteksu da inhibira ekscitatorne poruke iz limbičkog sistema.

Kod dugotrajne boli, zaliha GABE kao da je iscrpljena, te dozvoljava bolu da jurne ka svijesti treće linije.

Kako se približava korteksu, izaziva anksioznost: upozorenje da se približava opasnost.

Opasnost je kompletna reaktivnost: dok utisnuta bol prilazi svijesti, vitalni organi skaču na razinu koja ugrožava život.

 

Povijest tih agensa vratnica i represija seže do mikroskopskih protozoa, pa čak i do biljnog života prije njih.

Kako bi bilo moguće da imamo mozak koji reagira na derivat maka, da evolucija nije milijunima godina favorizirala korištenje svega što podstiče preživljavanje?

Solomon Snyder i drugi primijetili su da ima isto toliko opijatskog vezivanja kod primitivne ribe i morskog psa kao kod majmuna i čovjeka.

 

Endorfini su izvorište nesvjesnog, i vjerujem da su na neki način osnova evolucije i kičma civilizacije.

Sumnjam da bi ljudski život bez represije dospio dovdje.

Sumnjam da bi bez vratnica bilo mogućeg kortikalnog aparata.

Vratnice s suštinski element funkcije mozga jer svaka razina može se baviti sa manje informacija nego ona ispod nje.

Da u našu svijest neprekidno primamo sve čulne podatke i veze koje jure prema gore, bili bismo bespomoćni.

A kada ne funkcionira trećelinijska represija, kada i suviše bolne informacije krenu prema gore, prekidaju se koncentracija, san, opseg pažnje i koherentnost razmišljanja.

 

Nepovezanost sa pretjeranom boli bila je 'sine qua non' ljudske evolucije.

Za opstanak je potrebno funkcioniranje svijesti koje nas gura tokom dana, a da se organizam ne izgubi u nedovršenim poslovima.

Nama je bila potrebna mentalna agencija koja nas može lišiti svijesti o unutrašnjoj patnji.

Razvoj korteksa omogućio je ljudima da se zavaravaju i da drže niže razine van polja i izvan uma.

Samozavaravanje je bila evolutivna neophodnost, a ništa nije beskonačno kao samozavaravanje.

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...