INSTINKT, EMOCIJA I INTELEKT: 

SVIJEST I MEHANIZAM REPRESIJE

 

Jedna poslovna žena odlazi na odmor u tropski raj, nadajući se da će izbjeći stresni život, da na par dana zaboravi svoje probleme.

Ali kada je stigla, otkriva da se ne može opustiti.

Ako ne radi nešto – igra bagminton, odbojku ili roni – osjeća se uznemireno.

Ozbiljno razmišlja o tome da se vrati kući.

 

Kada se netko ne osjeća ugodno na mirnoj obali, a ne može odrediti zašto mu je neugodno – odakle stres?

Vjerujem da potječe od primala koji vreba ispod površine svijesti.

Imprint od prije više desetljeća nastavlja djelovati na ženu i podstiče njezino ponašanje, mada ona ne osjeća tako.

Kako je to moguće?

Zato jer posjedujemo različite funkcije mozga koje prerađuju različite razine svijesti i biokemijske mehanizme koji posreduju u represiji.

 

Po mišljenju Paul MacLean-a iz Laboratorija za evoluciju mozga u Poolesville-u, Maryland, ljudska bića imaju trostruki mozak, sačinjen od tri elementa: reptilski mozak, (primarnu) strukturu moždanog stabla koja nam je zajednička sa reptilima, paleomamalski mozak, ili limbički sistem, koji nam je zajednički sa ostalim sisavcima; i mamalski mozak ili neokorteks.

Ta tri mozga djeluju kao povezani kompjutori, od kojih svaki ima vlastitu funkciju i memoriju koja definira tri razdvojene razine svijesti; one su postale kamen temeljac dijagnoze, prognoze i pristupa osjećanjima u primalnoj terapiji.

 

Temelj razumijevanja neuroze je – što svaki od tih mozgova radi i kako međusobno djeluju.

1. Prvo se razvila razina mozga koju nazivamo prvom linijom svijesti, i to je instinktivna razina.

Uglavnom je locirana u moždanom stablu i hipotalamusu, i regulira vitalne funkcije.

2. Limbički sistem je sjedište emocionalne, druge linije svijesti, gdje borave naša osjećanja.

Posrednici su mu moždani limbički sistem i temporalni režanj.

3. Na trećoj liniji ili kortikalnoj razini, razmišljamo i razvijamo ideje, integriramo imput sa dvije donje razine, osmišljavajući iskustvo.

 

Razvoj svake razine svijesti odražava evolutivni razvoj vrste.

Baš kao što su stotine milijuna godina protekle između evolucije prve razine linije i dolaska mislećeg korteksa, razvoj prve linije svijesti kod pojedinca prilično ptethodi vremenu kada počinje funkcionirati neokorteks.

To objašnjava kako možemo doživjeti traumu prije nego što steknemo riječi kojima ćemo opisati što se dogodilo; i kako je moguće da smo 'nesvjesni' uspomena koje na nas djeluju cijeloga života.

 

Prva linija svijesti obuhvaća primitivni nervni sistem.

Iako je njena struktura kompetentna prilikom rađanja, ona počinje funkcionirati za vrijeme razvoja u maternici i posreduje psihološkim promjenama u razvoju.

Prva linija je visceralni um, koji se stara o osjećajima, i vitalne funkcije su uglavnom pod njegovom kontrolom: disanje, kardiovaskularna aktivnost, lučenje hormona i digestivni i urinarni procesi.

Svijest prve linije održava na odgovarajućoj razini homeostazu, krvni pritisak, srčani puls i druge vitalne funkcije.

 

Pošto uvijek reagiramo sa najvišom razinom neurološkog funkcioniranja koji nam je dostupan, traume koje se dogode prije šeste godine imaju više vjerojatnosti da će djelovati na te funkcije.

Otuda, ako se pojavi pacijent sa kolitisom ilin palpitacijama, možemo pretpostaviti da djeluje trauma prve linije – nešto se dogodilo prije nego što je beba napunila šest mjeseci.

To može pomoći da objasnimo zašto neki ljudi imaju mnogo niži puls, krvni pritisak, i tjelesnu temperaturu, od drugih.

Vidjeli smo da rana trauma može izmijeniti postavku tjelesnog termostata, hormone, i veliki dio naše biologije, često igrajući nevidljivu ali izravnu ulogu u kasnijoj fizičkoj bolesti.

Pošto prva linija razvoja prethodi emocijama, ne možemo plakati kada je manifestna.

Ne možemo ni govoriti, jer jezik je funkcija najviše razine, koja dolazi kasnije.

Dok pacijenti proživljavaju veoma rane traume, nikada nisu uključene riječi.

Prva linija, međutim, može uskladiti kataklizmičke osjećaje približavanja smrti, paničnog disanja i tjelesnih pokreta.

Te uspomene, nevidljive ali psihološki aktivne, godinama oporezuju organizam i mogu igrati ulogu u razvoju kardiovaskularne bolesti i drugih poremećaja.

 

Bolovi prve linije najmanje su dostupni; to je razina iz koje se uspomene najteže izvlače, zato što je do njih najteže doprijeti.

Kada im se približimo, razriješavaju i simptom i patnju.

Upravo ova razina se remeti na početku života, mijenjajući lučenje hormona kakav je tiroksin.

I upravo u ponovnom proživljavanju te razine konačno se stabilozira lučenje tiroksina.

Znamo da on (njega luči tiroidna žlijezda) počinje svoju proizvodnju oko dvadesetog tjedna fetalnog razvoja.

Stres majke može se prenijeti na fetus, vršeći blage izmjene u odrednicama tiroksina.

Kasnije, u djetinjstvu ili kod odraslog čovjeka, možemo vidjeti početne tendencije ka pretjeranom ili ka nedovoljnom lučenju tiroksina.

Pacijenti koji pate od hipertireoide nemirni su, iznemgli i lako se debljaju; često poslije poslije ponovnog proživljavanja prve linije više nisu hipertiroidni.

Bez pristupa ovoj razini ne možemo odrediti nevjerojatan utjecaj trauma prve linije koji može imati na kasnije ponašanje i simptom razvoja, kako oblikuje nas i naše ponašanje.

 

Emocionalna svijest: kako prerađujemo osjećanja

Druga linija, 'afektivna razina' ili 'um koji osjeća' počinje se razvijati oko šestog mjeseca i nastavlja se kroz djetinjstvo. Vremenom, dijete se počinje odnositi prema svijetu bez dojke i maminog obraza, uspostavljajući emocionalno prianjanjeprema roditeljima, braći i sestrama, tetama, ujacima i domaćim životinjama, kodirajući  osjećanja druge linije. To je razina osjećajnih stanja na kojoj pojedinac može uživati u glazbi, razvijati slike i cijeniti poeziju. Tu se također skladište slike iz kojih potiču dječji crteži i, kasnije, slike umjetnika.

 

Druga linija ne može izvoditi računske operacije, ali može sanjati i miješati uspomene  sa osjećanjima prve linije, oblikujući srž i agoniju iskustva. Ona može odbraniti svijest od užasa traume prve linije i da taj užas pretvori u strašne snove o monstrumima koji nas pokušavaju zadaviti, ili u fobiju od zatvorenog prostora. Pšod stresom, dijete osjetiti kako se davi. To prva linija upada u drugu.

 

Traumatski događaj, kao što je incest, koji se dešava u četvrtoj ili petoj godini, uglavnom obuhvaća drugu liniju, i patnja, osjećajna komponenta bola, pohranjena je na toj razini. Kada djeluje druga linija, dijete ima kontrolu mišića tjelesnih zidova, a sa njom dolazi i sposobnost da stegne te mišiće da bi blokiralo anksioznost, kao reakciju prve linije. Specifično je da duboka bol stimulira korteks na difuzan način tako da se osoba osjeća aktiviranom, a ne zna zašto. Osjeća se loše, i to nazivamo anksioznošću. Kada naši odrasli pacijenti pnovno proživljavaju ranu traumu druge linije, ini počinju plakati kao beba, zaista kao beba – na način nemoguć kad bi namjerno pokušali to učiniti – jasna indikacija da se uspomene iz različitih perioda života nalaze na različitim razinama svijesti.

 

Intelektuačna razina: kako nas mišljenje brani od osjećanja

Intelekt, ili treća razina svijesti, počinje igrati aktivnu ulogu oko šeste godine i razvija se negdje oko dvadesete godine.

Posredstvom prednjeg režnja mozga, treća linija intelektualno organizira stvari.

Svijet treće linije obuhvaća niže razine, pomaže da se inhibiraju impulsi i osjećanja, bavi se vanjskim svijetom i osmišljava osjećanja.

 

Neophodnost je majka invencije, naročito kod moždanih funkcija.

Prije mnogo vremena, kada su se naši preci morali skrivati od nedaća, migracija moždanih stanica prema gore i na van da bi se formirao neokorteks postavila im je evolutivnu granicu.

Zahvaljujući ovom evolutivnom razvoju, naslijedili smo sposbnost govora i shvaćanja jezika.

Neokorteks se bavi logikom, racionalnošću, pojmovima, računom i testiranjem stvarnosti.

Može razviti ambiciju, planirati budućnost, imati uvide, biti društveno i politički svjestan, imati osjećaj vremena.

Neokorteks nalazi 'razloge' da objasni ponašanje drugih ljudi i omogućuje nam da projeciramo motive na druge ljude, da imamo iskrivljenu percepciju i da izopačujemo logiku u skladu sa našom unutrašnjom istinom.

 

Uz pomoć tog novorazvijenog korteksa, postajemo sposobni ne samo da pobjegnemo od zubatog tigra, već i da smislimo gdje naći hranu i toplinu; imamo i način da pobjegnemo od samih sebe, punih bola.

Treća linija smišlja ideje kojima se brani od trauma druge i prve linije.

Sposobnost neokorteksa da inhibira osjećanja omogućije nam da krojimo planove, da postavljkamo ciljeve i da ih postižemo, da funkcioniramo, iako ispod može ključati kazan bola.

Taj mehanizam za preživljavanje mnogim ljudima koji su duboko dolje traumatizirani, omogućuje da ista osoba najracionalnijim idejama prekrije najkompleksniju naučnu informaciju.

Čovjek može biti potpuno logičan u razmatranju problema kod diferencijalnog računa, a istovremeno vjerovati u svemoguće biće koje je stvorilo svijet za šest dana; neurokirurg može biti Munijevac.

Pošto je zaštičen od osjećanja koja krčkaju na nižoj razini svijesti, racionalni um ne može analizirati kontradikcije koje se nalaze u sistemu vjerovanja.

Dok rastemo, neokorteks sazrijeva i razvija se veća sposobnost za represiju.

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...