Odrednice normalnosti, dakle, podižu se ili spuštaju prije i za vrijeme rađanja i pratit će osobu kroz cijeli život.

Normaliziranje osobe sa takvom vrstom ranog imprinta može se pokazati teškim.

Predispozicije ka depresiji mogu se ispostaviti  u trećem ili četvrtom mjesecu života u maternici.

Kad je majka kronično depresivna i njezine hormonalne promjene djeluju na fetus, ono što izgleda kao genetski faktor može biti veoma rani faktor okruženja, jer majka je bebino okruženje.

Bolesti kao što je Parkinsonova bolest (odumiranje stanica mozga koje luče dopamin), koja se može pojaviti do šezdesete godine, izazvane su ranim traumama.

Tako, prenatalna trauma i trauma rođenja može oštetiti dopaminergičke neurone; to, uz dugogodišnje pušenje, opijanje, slabu ishranu i cjelokupan životni stres mogu kasnije tokom života pojačati potrebu za proizvodnjom dopamina.

Na kraju su zalihe istrošene.

 

Otuda, neuroza je moguća prije nego što fetus i započne interakciju sa vanjskim svijetom.

Da li fetus osjeća bol?

Britanski istraživači izvještavaju da fetusi između dvadesetog i dvadesetčetvrtog tjedna  poslije začeća pokazuju stresnu reakciju na invazivni postupak.

Prema eksperimentu u Lansetu, uzorci krvi uzimani su od četrdesetšest fetusa punktiranjem kroz abdomen u jetru.

Fetusi su reagirali žustrim pokretima 'disanja' i fizičkim bacakanjem.

Hormon kortizol podizao se za 500 posto a za 183 posto endorfini koji otupljuju percepciju bola.

U ovom postupku, ni majka ni nerođena djeca nisu primali lijekove protiv bolova, i autori predlažu da se sve terapeutske procedure na nerođenoj djeci prate adekvatnom anestezijom.

 

Ako intruzivan postupak djeluje na fetus tako što se on počinje  bacakati, izaziva stresnu reakciju, i podstiče proizvodnju unutrašnjih supstanci protiv bolova – fetus očigledno može doživjeti osjećaj bola, i poslije petog mjeseca, sposoban je za represiju (potiskivanje).

To je jedan od razloga što se bebe alkoholičara i pušaća mogu roditi sa deformitetima ili biti podložne teškim bolestima u prvim godinama života.

Po nalazima Kalifornijskog programa za praćenje poremećaja pri rađanju, kod beba majki koje su pušile za vrijeme trudnoće postoji dvostruko veća vjerojatnost da se rode sa zečjom usnom ili vučjim nepcem (to je otvor na gornjoj usni i gornjem svodu usta).

To je značajno jer studija ukazuje da svaka četvrta žena u Kaliforniji za vrijeme trudnoće puši.

Kod nekih beba postoje genetske tendencije ka vučjem nepcu, ali pušenje za 800 posto povećava izglede da se to dogodi.

Tako, genetske tendencije jesu značajne, ali često zahtijevaju neku vrstu stresnog okruženja da bi proizveli simptom.

 

AARON: 'MORAM IZAĆI ODAVDE!'

Majka mi je umrla od raka dojke ubrzo pošto sam rođen.

Dok me je nosila, bila je bolesna, i bila je duboko ucviljena zbog oca koji je upravo umro.

Bila je udata za ljutitiog, ludog čovjeka, i bila je pod velikim stresom.

Mora da joj je bilo veoma teško da rodi u takvo vrijeme.

Bilo bi bolje za mene da me nisu održali na životu, jer rođen sam mrtav.

 

Kao dijete dvadesetog vijeka, rodili su me bolesni roditelji u bolesnoj zemlji, bolesnom svijetu, gdje sam znao samo za jedan zakon: preživljavanje.

Cijelog života samo sam pokušavao da preživim.

Nikada ništa drugo nisam doživio.

Umro sam u mojoj majci mnogo prije nego što sam došao na ovaj svijet.

Obećanje da svaki živi organizam osjeća, da će sve biti u redu, već je bilo iznevjereno, jer sa mojom majkom nije bilo u redu; i stvari, sve je bilo pogrešno.

Imala je rak, bila je u žalosti i bijesna.

Moj razvoj u maternici nije bio normalan, a ja nisam mogao ništa učiniti.

Živio sam u neprijateljskom okruženju koje mi nije davalo mira.

 

Uvijek sam osjećao:'Moram izaći odavde.

Dogodit će se nešto užasno ako to ne učinim'.

Tako sam se osjećao cijelog života.

 

 Neki tvrde da bebe ne osjećaju bol kao odrasli.

U pravu su.

Osjećaju one mnogo više.

Bebe imaju širom otvoren čulni prozor i ništa što bi filtriralo ili ublažilo silinu traume.

Studije Ananda i Hickeya objavljene u New England Journal of Medicine pokazuju da bebe koje prolaze kroz kirurške zahvate imaju pet puta snažnije stresne reakcije od odraslih koji prolaze kroz slične operacije.

Kod tih beba (kao u ranije spomenutoj studiji fetusa), hormonska razina, krvni pritisak i rad srca probijaju plafon.

Stvar je u tome što je reakcija bebe na traumu često jača nego što ona može podnijeti.

Dio reakcije je potisnut da bi se zatim doživotno čuvao uskladišten.

Taj eksces nalazimo u vibriranju moždanih tokova, gdje izaziva neprekidne promjene bioloških funkcija.  

Bebina reakcija ne svodi se na kirurgiju.

Emocionalne traume postižu isti učinak.

Razlog je u tome što imprint traume uključuje izvorno okruženje uz izvornu reakciju.

Izvorno okruženje se čuva kao sjećanje i mi nastavljamo da na njega reagiramo kao da je prisutno.

Reakcija je uvijek ista kao izvorna jer je cjelokupan događaj još uvijek netaknut.

To znamo na osnovu promatranja pacijenata koji proživljavaju rane životne traume.

Da nema dugotrajne i egzaktne anoksije pri rođenju, kako bismo objasnili stotine odraslih pacijenata koji ponovo proživljavaju nedostatak kisika, što su doživjeli prilikom rađanja kada im je ponestajalo daha; izbacuju obilnu količinu tečnosti, guše se, dave i kašlju?

Pored toga, javljaju se predvidljive prateće promjene u tjelesnoj temperaturi, pulsu i krvnom pritisku.

Ti sklopovi sigurno su reakcije koje prate izvornu traumu, jer su isti kao promjene koje možemo vidjeti kod osoba dok prolaze kroz anoksiju.

 

Moć ljubavi?

Čak ako su roditelji nježni i puni ljubavi, sva ta ljubav ne može doprijeti do djeteta koje je već izvršilo represiju veoma rane traume.

Represija je opet odbrana koja drži pod kontrolom opasne informacije izvan svjesne i psihološke reaktivnosti; ali ona također djeluje tako da druge informacije, kao što je ljubav, sprječava da prodru.

Time se djelomično mogu objasniti razlike u ličnostima brata i sestre.

Oboje je moglo biti maženo i ljubljeno, ali je jedno možda doživjelo opsežnu bol koja je postavila podjednako opsežnu represiju.

Stoga se životno iskustvo brata razlikuje od sestrinog.

 

Represija zamagljuje unutrašnja osjećanja i emocije, izazivajući neurozu.

Ali kako djeluje represija?

Sljedeće poglavlje odnosi se na tri razine svijesti – instinkt, emociju i intelekt – i kako represija djeluje na njih.

  

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...