Ako su nečija osjećanja potisnuta, teško je da se osjeti voljenim; roditeljska ljubav udara o vrata represije i ne može da uđe.
Kasnije se isto događa sa voljenom suprugom; njena naklonost i podrška ne mogu da ga dotaknu, ne mogu da ispune potrebe koje izvorno nisu bile zadovoljene.
Studija H. Lagerkrantz-a i Theodore Slotkin-a o smanjenoj razini kisika pri rođenju, tiskana je u časopisu Scientific American-u, tvrdi: 'Ljudski fetus provodi nekoliko sati prignječen u kanalu, i za to vrijeme glava trpi znatan pritisak a dijete je neprekidno bez kisika (uslijed kompresije placente i pupčane vrpce za vrijeme kontrakcija).
Zatim je novorođenče izvedeno iz toplog, tamnog, bezbjednog okruženja u hladnu osvijetljenu bolničku sobu, gdje ga netko veliko stvorenje drži naglavačke i udara po guzi.'
Za vrijeme napora pri rađanju, fetus proizvodi visoku razinu hormona stresa, koji se naziva i kateholamin (adrenalin i noradrenalin), koji sistem priprema za borbu ili bijeg od opasnosti, u slučaju opasnosti od smrti anoksijom (nedostatak kisika).
U studijama na našim pacijentima, njihova sistematski visoka razina hormona stresa ukazuje da još uvijek reagiraju na davno utisnutu traumu.
Kateholamin ubrzava rad srca i pomaže da se ubaci krv iz periferije organizma ka ključnim organima, kao što su srce i pluća.
Zanimljivo je da opiti izvedeni na našim pacijentima poslije godinu dana terapije pokazuju bolji protok krvi u perifernim krvnim žilama.
Sve dok stres nije pretjeran – hormoni stresa su korisni – i za vrijeme i neposredno poslije rođenja.
Bebe rođene carskim rezom, kojima je onemogućen prirodan proces rađanja, u kasnijem životu sklone su respiratornim problemima.
Pri rođenju, kateholamini pomažu apsorpciju tečnosti iz pluća i pomažu da se očiste alveuole pluća.
Neki pacijenti koji proživljavaju rođenje izbacuju šalice tečnosti.
Mehanizmi za čišćenje im očigledno loše funkcioniraju, što ukazuje na moguću traumu rođenja.
Lagerkrantz i Slotkin tvrde:
'Gotovo svako novorođenče ima nedostatak kisika nalik trkaču poslije trke'.
Upravo smo to otkrili kod osoba koje proživljavaju rođenje.
Pritisak na glavu je jedan od glavnih činilaca koji povećavaju razinu kateholamina pri rođenju.
Ti hormoni mogu, u reakciji na hladnu sobu u kojoj se dijete rađa, izazvati stvaranje specijalnog tkiva za proizvodnju topline, koja se zove smeđa mast.
Ako se beba rađa budna, a ne uspavana, ona je spremnija za adaptaciju.
Neuroza u maternici
Oni koji kažu da ne možemo imati događaje prije nego što smo razvili riječi kojima ćemo ih pamtiti, zanemaruju dokaze koji potkrepljuju suprotno.
Fetus je sposoban da registrira, šifrira i uskladišti bol.
Čak i prije rođenja, između sedamnaestog i dvadeseto tjedna, gotovo su potpuno razvijeni živci koji prenose bolne signale od kičmene moždine do donjih centara u mozgu.
To znači da postoju percepcija boli i njezino skladištenje na najrudimentarijoj razini.
Problem je u tome što inhibitorni neurotransmiteri do daljnjeg nisu potpuno u funkciji.
Mnoge mreže neurotransmitera počinju se razvijati u trinaestom tjednu u maternici i nastavljaju sve do tridesetog tjedna.
Endorfinski putovi su, izgleda, funkcionalni oko petnaestog tjedna.
Ako majka puši ili pije, ako uzima lijekove protiv bolova ili za smirenje, i ako je nervozna i depresivna u trećem ili četvrtom mjesecu trudnoće, hormonalne promjene i promjene u krvi djeluju na nervni sistem.
Takva trauma može skrenuti psihologiju fetusa ka pasivnosti ili hiperaktivnosti, ovisno o vrsti traume.
Pošto su devijacije i izmještanje funkcija determinirani prvih tjedana nakon začeća, mogu se lako poistovijetiti sa predispozicijama.
Kasnije, kada ojačaju suptilni bolovi, bit će moguće odrediti izvorište, iako ima sve više studija o štetnosti nikotina i alkohola.
Nikotin je impliciran u niskoj tjelesnoj težini, a alkohol se povezuje sa učestalom pojavam raka kod potomstva.
Novije medicinske studije odražavaju naša otkrića iz primalne terapije.
Fom Saal et al. su istraživanjem miševa otkrili da se majčinski instinkt mijenja sa koncentracijom muškog i ženskog hormona fetusa - Bolon i St. Omer otkrili su da dodatne hormonalne promjene kod majke djeluje na razvoj neurotransmitera kod fetusa i 'definiraju organizaciju moždanih putova' i da 'promjene u majčinoj, fetusovoj i neonatalnoj biokemiji u kritičnim periodima (razvoja) mogu nepopravljivo izmijeniti cirkulaciju i postnatalno ponašanje mladunaca'.
Kad je majka pod stresom, a naročito hormona stresa, to dalje dovodi do permanentne promjene moždanih tokova potomka.
U nekim slučajevima te rane promjene su ekvivalentne 'hardverskom' toku i mogu biti nepovratne.
Biološko izopačenje može se dogoditi na početku života u maternici.
Moji homoseksualni pacijenti stalno mi govore da su se od pete ili šeste godine osjećali 'drugačije'.
Možda reagiraju na bazične biokemijske promjene i nervne tokove uspostavljene u prvom mjesecu nakon začeća.
Kada kod pedesetogodišnjaka otkrijemo teško oboljenje, možda promatramo nešto što je počelo par tjedana poslije začeća.
U tom se ranom periodu može utisnuti osnovni strah koji će se poslije više decenija pokazati kao iznenadni , potpuno bezrazložni napadi panike.
Ili, ako je trauma majke dovoljno teška i trajna, kod novorođenčeta može proizvesti disfunkciju mozga, koja se kasnije pojavljuje u obliku poremećenog učenja i promjena seksualnih i drugih hormona.
Dr Arthur Janov
Nastavlja se...