Na primalnoj terapiji tkrili smo da, što je emocija događaja jača, to je jače sjećanje na taj događaj i, paradoksalno, tim je veća vjerojatnost da se više neće svjesno pamtiti.

Prema izvještaju u časopisu 'Science News' u članku James McGaugh-a, sa Kalifornijskog univerziteta.

'Intenzivna osjećanja  koja pokreću stresni ili emocionalni događaji pomažu da se sačuvaju sjećanja na to iskustvo, u mnogome aktiviranjem... (adrenergičnih) hormona stresa koji su odgovorni za čuvanje informacija s emocionalnim nabojem'.

Drugim riječima, piše Mc Gaugh, emocionalne uspomene 'izazivaju oslobađanje adrenergičnih hormona koja jačaju sjećanje na te događaje'.

Zatim ističe da hormoni stresa mogu potaknuti nametljive uspomene kod osoba sa posttraumatskim stresnim poremećajem, i zaključuje da što je jače emocionalno iskustvo, to je pouzdanije sjećanje.

Ukratko, hormoni stresa su odgovorni za snažne emocije.

U knjizi 'Glas uspomene', dr Daniel Elcon sa Nacionalnog instituta za zdravstvo, Washington,D.C., kaže:

'Uspomene iz djetinjstva'... dvostruko se utiskuju u mozak.

One se skladište u već postojeće mreže, ali se skladište i u sklop mreža koje stvaraju i strukturiraju.'

Tako, rane uspomene mogu izmijeniti sklop moždanih mreža i uspomena je djelomično pod utjecajem tih promjena.

Mi primječujemo posljedice tog procesa: što je jača uspomena, više će djelovati na ličnost, ponašanje i zdravlje, neovisno od toga da li imamo pristupa dotičnoj uspomeni.

Joseph Le Doux razrađuje tu činjenicu u članku Scientific American-a:

Emocionalni sustav memorije...jasno oblikuje i skaldišti svoje nesvjesne uspomene na (traumatske) događaje', i stoga, dodaje LeDoux: 'trauma može kasnije u životu djelovati na mentalne funkcije i na ponašanje, iako procesi kojima se to odvija ostaju nedostupni svijesti'.

Da bismo bolje shvatili osviještavanje uspomena sljedeće poglavlje razmatra psihološke mehanizme kojima tijelo potiskuje i skladišti osjećanja, štiteći nas od znanja o postojanju tih uspomena, znanja o tome da su one korjen našeg zdravstvenog poremečaja.

DOŽIVOTNE POSLJEDICE RANE TRAUME

Ako osnovne potrebe nisu zadovoljene na početku života, ne možemo biti normalni.

Ipak, postoji životvorna, primarna potreba koja je jača od potrebe za hranom, toplinom, pažnjom i zaštitom: kisik.

Nekoliko minuta bez kisika može izazvati tešku ozljedu mozga ili smrt.

Živa ljudska bića očito imaju prvobitnu potrebu za kisikom.

I to, također, spada u rubriku ljubavi.

Biti voljen – znači zadovoljene su sve naše potrebe, počevši od osnovne fizičke potrebe za kisikom.

Na žalost, neuroza se može roditi prije nas.

Majkama često na porođaju daju velike doze anestetika protiv bolova.

Ako majci daju dozu koja je dovoljno jaka da ona izgubi svijest (u kojoj je oslobođena bola), anestetik direktno djeluje na funkcije preživljavanja fetusa.

Anestetici sprječavaju dotok kisika i mogu ugroziti život.

Nedostatak kisika može izazvati i priklještenje pupčane vrpce, ili ako se ova omota oko bebine glave.

Kisik je djetetu teško dostupan i ako se majka ne raširi dovoljno, i tako sprječava izlazak djeteta.

U nekim slučajevima pupčanu vrpcu prerano presjeku, sprječavajući da neophodan kisik ostane u posteljici.

Kada je fetus lišen kisika, prekida se njegov cirkulatorni i respiratorni sistem i tijelo počinje mahnito reagirati.

Borba protiv smrti je normalna reakcija, ali ona u ovom slučaju povećava opasnost.

Rezultat je sindrom iscrpljenosti fetusa, koji karakterizira ubrzan rad srca, visok krvni pritisak i panično disanje.

U Primalnom centru pacijenti često proživljavaju rane traumatske događaje, gdje se često vide ekscesivne fiziološke reakcije.

Ne samo što su te reakcije opasne po život već, ako se produže, mogu biti ubitačne; jer, u borbi se troši previše kisika, što otežava ionako slab dotok kisika.

Što je borba jača, pupčana vrpca se više zateže, i tim je veća afiksijacija.

Sa fetusom koji se bori, međutim, mogu se dogoditi dvije stvari.

Borbom će se ili iskoristiti sve zalihe kisika i izmijeniti alkalno-kiseli sastav krvi, ili će se pozvati u pomoć represija koja smiruje mahnitanje i čuva kisik da bi spasila bebin život.

U oba slučaja, da je bilo koji mehanizam upotrebljen, posljedica je nesvjesnost.

Ta reakcija je utisnuta u bebu kao 'imprint' i kasnije će isplivati na površinu kao prototipska reakcija na stres bilo koje vrste.

Imprint ne samo da oblikuje ličnost, već diktira kasnije simptome, a može kontrolirati i dužinu životnog vijeka.

Kada je bol potisnuta, tijelo se sjeća.

Uspomena na anoksiju, to jest lišenost kisika, smiješta se u stanice kao štetni uljez, slično tinti.

Tamo ostaje, utisnuta u stanice sa nužnošću života-ili-smrti, naslijeđenom od izvornog događaja, i čeka da se ponovo poveže sa sviješću.

Kod mnogih od nas može na taj način ostati doživotno pohranjena, djelujući na naše zdravlje i na način funkcioniranja u svijetu.

Trauma rođenja sa anoksijom može imati katastrofalne posljedice – često dovodi do dječjih bolesti kao što su alergije, astma, epileptični napadi, poremećaji slabe pažnje (ADD) i sindroma iznenadne smrti djeteta (SIDS), koji se obično naziva smrt u kolijevci.

Kod adolescenta i odraslih može dovesti do depresije i pokušaja samoubistva, do sindroma kroničnog umora, napada panike, fobije, paranoje i psihpze.

Iako se mnogi od nas mogu sjetiti kada ih je netko, u djetinjstvu, grdio ili udario, teško je povjerovati da se sjećanje pruža sve do rođenja.

Ali, najmoćnije uspomene su one bez riječi.

Nema riječi ni ideja kojima se mogu opisati ta rana traumatska iskustva, nema načina da se protumače logično.  

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...