Ovaj proces aktivnog održavanja zastarjelog pogleda na svijet osnova je mnogih psihičkih oboljenja. U psihijatriji je to poznato pod pojmom prijenos. Vjerojatno postoji onoliko podvarijanti definicije prijenosa koliko je i psihijatara. Moja definicija je sljedeća: Prijenos je niz načina percipiranja i odgovaranja na svijet koji se razvija u djetinjstvu, te uglavnom u potpunosti odgovara tom dobu (zapravo, nužan je), međutim, neprimjereno se prenosi na svijet odraslih.

Načini na koje se manifestiraju ti prijenosi, uvijek su prodorni, agresivni i destruktivni, ipak, često su i suptilni.

Međutim, najočitiji primjeri nisu tako suptilni. Jedan takav slučaj bio je pacijent kod kojeg terapija nije uspjela upravo na temelju njegovog prijenosa. Bio je briljantan, iako neuspješan kompjutorski tehničar, u svojim ranim tridesetima, kojeg je ostavila supruga uzevši sa sobom njihovo dvoje djece. Nije ga osobito pogodio odlazak supruge, ali je bio očajan s gubitkom djece jer im je bio duboko privržen.

Nadajući se povratku djece podvrgao se psihoterapiji, budući da je to uvjetovala supruga. Ona se u prvom redu žalila na njegovu upornu i nerazumnu ljubomoru, iako je istovremeno prema njoj bio distanciran, hladan, suzdržan, nekomunikativan i bezosjećajan. Jednako tako, smetale su joj njegove učestale promjene radnih mjesta. Život mu je od puberteta bio izrazito nestabilan. Kao adolescent zapadao je u manje sukobe s policijom te je bio tri puta zatvaran zbog pijanstva, agresivnosti, besposličarenja i ometanja policajaca pri obavljanju dužnosti. Napustio je studij elektrotehnike jer kako je rekao: "Profesori su bili gomila hipokrita koja se malo razlikovala od policije." Zbog svoje darovitosti i kreativnosti na području kompjuterske tehnologije, njegove su usluge bile vrlo tražene. Unatoč tome, nikad nije napredovao ili uspio zadržati posao duže od godinu dana, često otpuštan, ali češće sam dajući otkaze nakon burnih svađa sa nadređenima, koje je opisao kao "lažljivce i varalice, zainteresirane samo za svoje guzice." Najčešća izreka mu je bila: "Ne možeš nikome vjerovati." Svoje djetinjstvo opisao je kao "normalno", a roditelje kao "prosječne". U kratkom periodu vremena koje je proveo sa mnom, opušteno je i bez emocija ispričao brojne trenutke iz djetinjstva u kojima su ga roditelji razočarali. Primjerice, obećali su mu bicikl za rođendan, ali su na to zaboravili i darovali mu nešto drugo. Jednom su potpuno zaboravili na njegov rođendan, ali on nije vidio ništa strašno u tome, budući da su "bili vrlo zaposleni". Obećavali su mu štošta za vikende, ali bi onda opet bili "vrlo zauzeti". Bezbroj puta bi zaboravili doći po njega na neke priredbe ili zabave jer su bili "preokupirani važnijim stvarima".

Ono što se dogodilo ovom čovjeku, posljedica je brojnih razočaranja u djetinjstvu uslijed nedostatka roditeljske pažnje. Postupno ili iznenada, u toku djetinjstva, došao je do mučne spoznaje kako ne može imati povjerenje u svoje roditelje. Međutim kad je to shvatio, osjećao se mnogo bolje i život mu je postao ugodniji. Više ništa nije očekivao od roditelja niti se nadao da će ispuniti obećanja koja su mu davali. Kad im je prestao vjerovati, njegova su se razočarenja drastično smanjila.

Ovakvo prilagodavanje, međutim, temelj je budućim problemima. Djetetu su roditelji sve: oni predstavljaju cijeli svijet. Dijete nema mogućnost uvidjeti kako su drugi roditelji različiti i često bolji od njihovih. Ono pretpostavlja da se sve čini na način kako to obavljaju njegovi roditelji. Posljedica ovakvog gledišta, ove "stvarnosti", nije u tome što dijete smatra kako ne može vjerovati roditeljima, već dolazi do zaključka kako ne može vjerovati ljudima općenito. Sumnja u ljude tako postaje glavna smjernica na mapi s kojom ulazi u adolescenciju i zrelost. S ovakvom mapom, naoružan ogorčenjem zbog brojnih razočaranja, neizbježno će dolaziti u sukob sa svim oblicima autoriteta: policijom, profesorima i poslodavcima. Ovi će mu sukobi još više potencirati osjećaj kako ljudima koji mu trebaju pružiti nešto u životu, ne treba vjerovati. Imao je brojne prilike da prepravi svoju mapu, ali ih je sve ignorirao. Jedini način na koji može spoznati kako postoje odrasli ljudi koji zaslužuju povjerenje je taj da riskira i povjeruje im, što zahtijeva značajno odstupanje od mape. S druge strane, to odstupanje znači i preispitivanje njegovog mišljenja o roditeljima te u konačnici spoznaje kako ga nisu voljeli, da nije imao normalno djetinjstvo i kako zanemarivanje njegovih potreba nije baš uobičajena pojava. Ovakva spoznaja može biti strahovito bolna. Napokon, budući da je nepovjerenje prema ljudima bila realna prilagodba stvarnosti njegovog djetinjstva, istovremeno se prilagođavao smanjivanju bola i patnje. Iznimno je teško odustati od ovakve prilagodbe te je nastavio slijediti nepovjerenje, nesvjesno stvarajući situacije koje su to opravdavale, udaljavale ga sve više od ljudi, ne dopuštajući mu da uživa u toplini ljubavi, intimnosti i naklonosti. Nije si dopustio ni bliskost sa suprugom jer se ni njoj nije moglo vjerovati. Jedina bića s kojima je mogao ostvariti bliskost bila su njegova djeca. Jedino je nad njima imao kontrolu, samo oni nisu imali autoritet nad njim te je stoga samo njima mogao vjerovati.

Kada se radi o problemu prijenosa, što uglavnom i jest slučaj, psihoterapija je, između ostalog, proces prepravljanja mapa. Pacijenti dolaze na terapiju jer njihove mape očito ne funkcioniraju, ali ih se oni grčevito drže i odupiru procesu. Njihovo odbijanje izmjena mapa i borba da ih ne izgube, često je toliko snažna, da u potpunosti onemogućava sprovodenje terapije, kao u slučaju kompjuterskog tehničara. U početku je tražio da terapija bude subotom. Nakon tri seanse, prestao je dolaziti jer se zaposlio na održavanju travnjaka preko vikenda. Predložio sam da dolazi četvrtkom uvečer. Došao je na dvije seanse, a zatim prestao jer je radio prekovremeno u tvornici. Potom sam izmijenio svoj raspored kako bih ga mogao viđati ponedjeljkom kada nije radio prekovremeno. Međutim, ponovno je nakon dvije seanse prestao dolaziti jer je počeo raditi prekovremeno i ponedjeljkom. Obavijestio sam ga kako je nemoguće provoditi terapiju pod ovakvim okolnostima, na što je on priznao kako nitko nije zahtijevao da radi prekovremeno, ali mu je potreban novac, što mu je bilo važnije od terapije. Naglasio je kako može dolaziti samo ponedjeljkom uvečer kad ne radi prekovremeno te da će me prethodno obavijestiti u slučaju da ne može doći na seansu. Rekao sam mu da su mi ti uvjeti neprihvatljivi jer ne mogu odgađati svoje obaveze samo zbog eventualne mogućnosti da se on pojavi. Smatrao je da sam bezrazložno krut i da nemam razumijevanja za njegove potrebe, da me zanima samo moje vrijeme i da je sasvim jasno kako me nije briga za njega te je zaključio kako se ni meni ne može vjerovati. Tako se okončao naš pokušaj suradnje, a ja sam postao samo još jedan znak na njegovoj staroj mapi.

Problem prijenosa ne postoji samo između psihijatra i pacijenta, već i između roditelja i djece, supružnika, poslodavaca i zaposlenika, između prijatelja, skupina ljudi pa čak i nacija. Zanimljivo je, primjerice, promisliti o ulozi prijenosa u međunarodnim odnosima. Državnici su samo ljudi, isto tako oblikovani proživljenim iskustvima iz djetinjstva. Kakvu je mapu slijedio Hitler i otkuda je ona potekla? Kakvu su mapu slijedili američki lideri pri iniciranju i vođenju rata u Vijetnamu? Očito je kako se njihove mape umnogome razlikuju od mapa generacija koje su ih naslijedile. Na koje su načine nacionalna iskustva iz doba velike depresije utjecala na njihove mape, kao i iskustva 50-tih, i 60-tih godina na mape mlađih generacija? Ako je iskustvo 30-tih i 40-tih pridonijelo ponašanju američkih voda za upuštanje u rat u Vijetnamu, koliko to iskustvo odgovara stvarnosti šezdesetih i sedamdesetih godina?

 

Istina i stvarnost izbjegavaju se kad su bolne. Možemo prepraviti svoje mape samo ako imamo dovoljno discipline za prevladavanje tog bola. Kako bismo stekli takvu disciplinu moramo biti potpuno posvećeni istini. Istinu, dosljedno utvrđenu, moramo uvijek držati kao nešto važnije i vitalnije za svoje dobro, od vlastite lagodnosti. Suprotno tomu, vlastitu nelagodnost moramo smatrati relativno nevažnom, zapravo, i radovati joj se jer je u službi naše potrage za istinom. Psihičko zdravlje je razvojni proces posvećivanja istini po svaku cijenu.