2. POGLAVLJE
Zarezane i slomljene kosti: Početak obmane
Namjerno isječene i slomljene kosti životinja predstavljaju značajan dio dokaza o drevnom podrijetlu čovjeka. One su rezultat ozbiljnog istraživanja iz razdoblja sredine 19. st. i do danas su ostale predmet opsežnog proučavanja i analize.
U desetljećima nakon objavljivanja Darwinove knjige Podrijetlo vrsta, mnogi su znanstvenici otkrili zarezane i slomljene kosti, koje su upućivale na postojanje čovjeka u pliocenu, miocenu i starijim razdobljima. Protivnici su tvrdili da su tragove i prijelome uočene na fosilnim kostima, uzrokovali mesožderi, morski psi ili da su po sljedica geoloških poremećaja. No, zagovornici tih otkrića pružili su impresivne protuargumente. Naprimjer, uz zarezane kosti katkad su otkrivena kamena oruđa, a pokusi izvedeni tim alatima rezultirali su tragovima na svježoj kosti, koje su posve nalikovale onima koji su uočeni na fosilima. Osim toga, znanstvenici su uz pomoć mikro skopa utvrdili da se posjekotine na fosilnim kostima razlikuju od onih koji su posljedica ugriza životinje ili morskog psa. U mnogim slučajevima, tragovi su se nalazili na onim mjestima na kostima, koja se obično obrađuju prilikom mesarenja.
Bez obzira, danas prihvaćen korpus dokaza ne sadrži izviješća o zarezanim i slomljenim kostima, koji ukazuju na prisutnost čovjeka u pliocenu i starijim razdobljima. No, to isključivanje možda nije opravdano. Znanstvenici su iz nepotpunog dokaza, koji se danas prihvaća, zaključili da se suvremen tip čovjeka pojavio prilično ka sno. No, u svjetlu dokaza o kojemu ćemo govoriti u ovom poglavlju, čini se da se možda obmanjujemo.
ST. PREST, FRANCUSKA
U travnju 1863., Jules Desnoyers iz francuskog Nacionalnog muzeja, stigao je u St. Prest u sjeverozapadnoj Francuskoj, kako bi
skupio fosile. U pješčanom šljunku otkrio je dio goljenice nosoroga. Na kosti je uočio niz uskih brazda. Desnoyers je pretpostavio da su neke brazde izazvane oštrim nožem ili kremenom oštricom. Osim toga, uočio je i male okrugle tragove, koji su izgledali kao da su načinjeni šiljatim predmetom. Desnoyers je poslije proučio zbirku fosila iz St. Presta u muzejima u Chartresu, te u Rudarskoj školi u Parizu, pri čemu je uočio da imaju iste tipove oznaka. O tim otkrićima je zatim izvijestio Francusku akademiju znanosti.
Neki suvremeni znanstvenici su rekli da nalazište u St. Prestu potječe iz kasnog pliocena. Ako je Desnoyers točno zaključio da su oznake na većini kostiju nastale uslijed udaraca kremenim oruđem, to bi značilo da su u to doba u Francuskoj postojali ljudi. Mogli bi smo upitati sljedeće: "Što nedostaje toj tvrdnji?" S gledišta našeg suvremenog razumijevanja paleoantropologije, mnogo toga. Čini se gotovo nemogućim da su u to doba u Europi postojala bića, koja su na napredan način upotrebljavala kameno oruđe. Vjeruje se da su vremena ljudska vrsta još nije postojala na kraju pliocena, prije oko 2 milijuna godina. Primitivni preci ljudi u to su doba postojali samo u Africi, a i tada je bila riječ samo o australopiteku i Homo habili- su, pri čemu se potonji smatra prvim proizvođačem oruđa. Prema izviješćima drugih znanstvenika, nalazište u St. Prestu možda potje če iz razdoblja nakon pliocena - možda je staro od 1,2 -1,6 milijuna godina. No, i u tome slučaju zarezane kosti predstavljaju anomaliju.
Desnoyersova otkrića zarezanih kostiju iz St. Presta čak su i u devetnaestom stoljeću izazvala polemike. Protivnici su tvrdili da su tragove svojim oruđem učinili radnici, koji su ih iskopavali. No, Desnoyers je pokazao da su tragovi posjekotina bili prekriveni mine ralnim naslagama kao i druge površine fosilnih kostiju. Ugledan britanski geolog, sir Charles Lyell, pretpostavio je da su oni rezul tat ugriza glodavaca, no francuski pretpovjesničar Gabriel de Mor- tillet je rekao da ih nisu proizvele životinje, nego su nastali pomi canjem oštrog kamenja preko kostiju uslijed geoloških poremećaja. Desnoyers je na to odgovorio: "Mnogi urezi su izlizani kasnijim trlja njem, što je posljedica prijenosa ili pomicanja kostiju u pijesku i šljunku. Tako nastale oznake bitno su drukčije od izvornih oznaka i pruga."
Tko je, dakle, imao pravo - Desnoyers ili Mortillet? Neki stručnjaci su vjerovali da će odgovor na to pitanje pružiti otkriće kremenog oruđa u šljunku St. Presta, koje će biti neosporno ljudskog podrijetla. Louis Bourgeois, svećenik koji je stekao i velik ugled kao paleontolog, pozorno je pretražio naslage u St. Prestu radi otkrivanja takvog do kaza. Strpljivim istraživanjem otkrio je velik broj kremena, za koje je vjerovao da predstavljaju oruđa, te je o njima u siječnju 1867. izvijestio Akademiju znanosti. Slavni francuski antropolog, Armand de Quatrefages, rekao je da se među tim oruđem nalaze strugala, svrdla i vršci kopalja.
No, čak ni to nije zadovoljilo de Mortilleta, koji je rekao da je kremenje, koje je otkrio Bourgeois u St. Prestu, otkinuto uslijed geoloških pritisaka. Čini se kako nas je pokušaj da odgovorimo na jedno pitanje, o prirodi zasjeka na kostima, doveo do drugog - o tome kako razlikovati umjetno obrađeno kremenje od drugih kamenih predmeta. Potonjem pitanju ćemo se potpuno posvetiti u sljedećem poglavlju. Za sada ćemo samo istaknuti da se čak i danas vode ra sprave o tome što tvori kameno oruđe. Prema tome, posve je oprav dano propitkivati razloge Mortilletova odbacivanja kremenja koje je otkrio Bourgeois. Godine 1910., slavni američki paleontolog, Henry Fairfield Osborn, naveo je sljedeće zanimljive tvrdnje o postojanju kamenog oruđa u St. Prestu: "najraniji tragovi čovjeka u slojevima iz tog geološkog razdoblja, bile su zarezane kosti koje je otkrio De snoyers 1863., u St. Prestu pokraj Chartresa. Sumnje o umjetnoj prirodi tih usjeka otklonila su nedavna istraživanja Lavillea i Rutota, koja su rezultirala otkrićem kremenja iz eolita, koje potpuno potvrđuje otkrića opata Bourgeoisa u tim naslagama 1867."
Što se tiče otkrića u St. Prestu, do sada bi trebalo biti jasno da smo suočeni s paleontološkim problemima, koji se ne mogu riješiti brzo ni jednostavno. Naravno, ne postoji dovoljno razloga za katego ričko odbacivanje tih kostiju kao dokaza o prisutnosti čovjeka u pliocenu. To bi nas moglo navesti na pitanje zašto se fosili iz St. Presta, kao i drugi poput njih, gotovo nikada ne spominju u udžbe nicima o ljudskoj evoluciji, osim u rijetkim slučajevima u obliku Kratkih, ironičnih primjedbi u bilješkama na dnu stranica. Je li razlog
:ome doista činjenica da je dokaz očito neprihvatljiv? Ili, možda,
izostavljanje ili usputno odbacivanje imaju veze s činjenicom da starost predmeta, koji možda potječu iz kasnog pliocena, nije u skladu sa standardnim izviješćem o podrijetlu čovjeka?
U svezi toga, Armand de Quatrefages, član Francuske akademije znanosti i profesor pri Prirodoslovnom muzeju u Parizu, napisao je u svojoj knjizi Hommes Fossiles et Hommes Sauvages (1884.) slje deće: "Čini se da su prigovori, izneseni protiv ideje o postojanju ljudi u pliocenu i miocenu, obično povezani s teoretskim razmatranjima, a ne s izravnim opažanjem."
SUVREMENI PRIMJER: RIJEKA OLD CROW, KANADA
Prije nego iznesemo daljnje primjere otkrića iz devetnaestog stolje
ća, koja osporavaju suvremene ideje o podrijetlu čovjeka, osvrnimo se na novija istraživanja hotimično izmijenjenih kostiju. Jedno od najkontroverznijih pitanja s kojima je suočena paleoantropologija Novoga svijeta, jest utvrđivanje vremenskog razdoblja kada su ljudi ušli u Sjevernu Ameriku. Prema standardnom gledištu, skupine azij skih lovaca-skupljača prešle su preko Beringova kopnenog mosta prije otprilike 12 000 godina. Neki stručnjaci proširuju taj okvir do oko 30 000 godina, dok rastuća manjina izlaže dokaze o postojanju čovjeka na američkom kontinentu u mnogo starijim razdobljima pleistocena. To pitanje ćemo detaljnije razmotriti u sljedećim pogla vljima. Za sada ćemo se samo osvrnuti na fosilne kosti otkrivene u rijeci Old Crow na sjevernom Yukonu, kao suvremeni primjer tipa dokaza kojim ćemo se baviti u ovom poglavlju.
Sedamdesetih godina 20. St., Richard E. Morlan iz Kanadskog instituta za arheološko istraživanje i Kanadskog nacionalnog muze ja čovjeka, proučavao je izmijenjene kosti s nalazišta pokraj rijeke Old Crow. Morlan je zaključio da se na mnogim kostima i rogovima vide znakovi namjernog ljudskog djelovanja, izvedenog prije fos- ilizacije kostiju. Kosti, koje su prenesene rijekom, otkrivene su u poplavljenoj ravnici iz glacijala Stari Wisconsin i potječu iz 80 000. pr. s. (prije sadašnjosti). To otkriće u znatnoj mjeri pobija danas pri hvaćene ideje o naseljavanju Novoga svijeta.
No, R. M. Thorson i R. D. Guthrie su 1984. objavili studiju u ko joj su pokazali da je djelovanje riječnog leda moglo uzrokovati
promjene za koje je Morlan pretpostavio da su posljedica ljudskog rada. Morlan je povukao svoje tvrdnje da su sve kosti koje je skupio izmijenjene posredstvom čovjeka. Priznao je da su tragovi na 30 od 34 kosti možda nastali riječnim ledom ili drugim prirodnim uzro cima.
No, ipak je vjerovao da ostala četiri uzorka sadrže jasne oznake ljudskog djelovanja. U svom objavljenom izviješću rekao je: "Po sjekotine i strugotine ... nerazlučive su od onih koje su proizvedene kamenim oruđem tijekom klanja i skidanja mesa sa životinjske str vine."
Morlan je poslao dva primjerka kostiju dr. Pat Shipman sa Sveu čilišta John Hopkins, stručnjakinji za prerezane kosti. Ona je pre gledala oznake na kostima elektronskim mikroskopom i usporedila ih s više od 1000 zabilježenih tragova na kosti. Shipmanova je rekla da su tragovi na jednoj od kostiju neodređeni. No, smatrala je da dru ga kost sadrži jasne tragove oruđa. Morlan je istaknuo da su kameni artefakti otkriveni u području rijeke Old Crow i obližnjim visorav nima, no ne u izravnoj vezi s kostima.
Sve navedeno znači da se kosti iz St. Presta, te druge nalik njima, ne mogu jednostavno odbaciti. Sličan tip dokaza i danas se smatra bitnim, a metode analize su gotovo identične onima, koje su se primje njivale u devetnaestom stoljeću. Iako u to doba znanstvenici nisu raspolagali elektronskim mikroskopima, optički mikroskopi su bili, kao i danas, dovoljno dobri za takvu vrstu posla.
PUSTINJA ANZA-BORREGO, KALIFORNIJA
Drugi noviji primjer zarezanih kosti nalik onima otkrivenima u St. Prestu, predstavlja otkriće Georgea Millera, kustosa Imperial Valley College Muzeja u El Centru u Kaliforniji. Miller, koji je umro 1989., izvijestio je da šest kostiju mamuta, iskopanih iz pustinje Anza- Borrega, sadrže ogrebotine koje upućuju na djelovanje kamenog oruđa. Datiranje izotopom urana, koje je proveo Američki institut za geološka mjerenja, pokazalo je da su kosti stare barem 300 000 godina, a paleomagnetsko datiranje i uzorci vulkanskog pepela uka zuju na starost od oko 750 000 godina.
Jedan ugledan znanstvenik rekao je da je Millerova tvrdnja: "realna kao i čudovište iz Loch Nessa ili živi mamut iz Sibira", dok je Miller odgovorio da: "ti ljudi ne žele ovdje vidjeti čovjeka jer bi im to uništilo karijere." Zarezane kosti mamuta iz pustinje Anza- Borrego slučajno su iskrsnule u našem razgovoru s Thomasom De- mereom, paleontologom s Prirodoslovnog muzeja u San Diegu (31. svibnja 1990.). Demere je rekao daje prirodno skeptičan prema tvr dnjama poput Millerovih. Propitkivao je stručnost postupka iskopa vanja kostiju i istaknuo da uz fosile nije otkriveno nikakvo kameno oruđe. Osim toga, Demere je pretpostavio kako je veoma mala mo gućnost da će otkriće biti ikada objavljeno u znanstvenom časopisu, zato što to neće dopustiti njihovi recenzenti. Poslije smo saznali od Julie Parks, kustosice zbirke uzoraka Georgea Millera, da Demere nikada nije pregledao fosile niti je posjetio mjesto njihova otkrića, iako je dobio poziv da to učini.
Parksova je rekla da se jedan usjek jasno nastavlja od jedne do druge fosilne kosti, koja bi se nalazila pokraj nje u slučaju da je kostur mamuta netaknut. To ukazuje na trag klanja. Slučajne oznake koje nastaju pomicanjem kostiju u zemlji nakon lomljenja kostura, vje rojatno se ne bi na taj način nastavljale od jedne do druge kosti.
ZAREZANE KOSTI IZ NALAZIŠTA U ITALIJI
Primjerke kostiju zarezanih na način sličan kao i one iz St. Presta, otkrio je J. Desnoyers među zbirkom kostiju skupljenih u dolini rijeke Arno (Val d'Arno) u Italiji. Izbrazdane kosti pripadale su istoj vrsti životinja kao i one iz St. Presta - uključujući Elephasa meri- dionalisa i Rhinocerosa etruscusa. Utvrdilo se da potječu iz etape pliocena koja se naziva astij. To znači da su stare 3-4 milijuna godi na. No, moguće je i da su kosti stare samo 1,3 milijuna godina, prije kojeg razdoblja je Elephas meridionalis izumro u Europi.
Izbrazdane kosti su otkrivene i u drugim dijelovima Italije. Na sastanku talijanskog Društva za prirodne znanosti u Spezziji, 20. rujna 1865., profesor Ramorino je izložio kosti izumrle vrste crve nog jelena i nosoroga, koje su sadržavale, kako je vjerovao, zasjeke proizvedene ljudskom rukom. Ti uzorci otkriveni su u San Giovan- niju, koji se nalazi u blizini Siene i, poput kostiju iz Val d'Arna,
tvrdilo se da potječu iz astijske etape pliocena. U skladu sa svojim uobičajeno negativnim stajalištem, De Mortillet je tvrdio da su oz nake najvjerojatnije proizveli radnici svojim oruđem za iskopavanje kostiju.
NOSOROG IZ BILLYJA, FRANCUSKA
A. Laussedat je 13. travnja 1868. obavijestio Francusku akademiju znanosti da mu je P. Bertrand poslao dva fragmenta donje čeljusti nosoroga. Oni su otkriveni u jami pokraj mjesta Billy u Francuskoj. Jedan od fragmenata imao je četiri veoma duboke brazde. Te kratke brazde, koje su se nalazile na donjem dijelu kosti, bile su otprilike paralelne. Prema Laussedatu, tragovi posjekotina bili su međusobno ukršteni, nalik onima koji nastaju udarcem sjekirice ili komada teškog drveta. Tako je pretpostavio da su i tragovi nastali na isti način, od nosno udaranjem kamenim predmetom za sječenje dok je kost bila svježa. Laussedat je na temelju toga zaključio da su u doba fosilnog nosoroga, u geološki starom razdoblju, postojali ljudi. O kojem vre menskom razdoblju je riječ pokazuje činjenica da je čeljusna kost otkrivena u formaciji iz srednjeg miocena, što je čini starom oko 15 milijuna godina.
Jesu li tragove na kostima doista proizveli ljudi? De Mortillet je smatrao da nisu. Nakon odbacivanja mogućnosti da su posljedica glodanja nekog mesoždera, napisao je: "To su jednostavno geološki otisci." Iako je De Mortillet možda imao pravo, svoje gledište nije opravdao uvjerljivim dokazom.
Lewis R. Binford je antropolog sa Sveučilišta New Mexico u Albuquerqueu i iznimno cijenjen stručnjak za rasječene kosti. U svo joj knjizi Bones: Ancient Men and Modern Myths ("Kosti: Drevni ljudi i suvremeni mitovi"), Binford je napisao: "Tragovi kamenog oruđa obično su kratki i pojavljuju se u skupinama paralelnih braz di." Brazde koje je opisao Laussedat odgovaraju tom opisu.
COLLINE DE SANSAN, FRANCUSKA
U zapisniku Francuske akademije znanosti iz travnja 1868., nalazi se sljedeće izviješće F. Garrigoua i H. Filhola: "Sada imamo dovolj no dokaza da pretpostavimo kako su ljudi i miocenski sisavci isto-
dobno postojali." Taj dokaz je bila zbirka kostiju sisavaca iz Sansa- na u Francuskoj, koje su očito bile namjerno slomljene. Osobito su zanimljive bile slomljene kosti malog jelena Dicrocerusa elegansa. Suvremeni znanstvenici smatraju da naslage kostiju iz Sansana potje ču iz srednjeg miocena. Možemo samo zamisliti kakav bi razoran učinak na današnje evolucionarne doktrine imala činjenica o postoja nju ljudi prije otprilike 15 milijuna godina.
De Mortillet je na očekivan način rekao da su neke kosti iz San sana slomljene uslijed djelovanja prirodnih sila u razdoblju fosiliza- cije, vjerojatno isušivanjem, a neke poslije, pomicanjem geoloških slojeva.
No, Garrigou je i dalje tvrdio da su kosti iz Sansana slomili ljudi prilikom vađenja koštane moždine. Svoj slučaj je izložio 1871. god. na sastanku Međunarodnog kongresa za pretpovijesnu antropologiju i arheologiju, koji se održao u Bologni, Italija. Garrigou je najprije pred Kongresom predstavio niz mlađih kostiju s jasnim tragovima klanja i lomljenja. Potom je, radi usporedbe, predstavio kosti malog jelena (Dicrocerusa elegansa) otkrivene u Sansanu. Tragovi na tim kostima odgovarali su onima na kostima mlađeg podrijetla.
Osim toga, Garrigou je pokazao da mnogi fragmenti kosti imaju veoma istančane tragove struganja, poput onih otkrivenih na slomlje nim kostima s moždinom iz kasnog pleistocena. Prema Binfordu, prvi korak u obrađivanju kostiju s moždinom je otklanjanje sloja tkiva s površine kosti strugajući je kamenim oruđem.
PIKERMI, GRČKA
U mjestu Pikermi, koje se nalazi u blizini Maratonske ravnice u Grčkoj, nalazi se bogata naslaga fosila iz doba kasnog miocena (etapa tortona), koju je istraživao i opisao ugledan francuski znan stvenik Albert Gaudry. Na sastanku Međunarodnog kongresa za pretpovijesnu antropologiju i arheologiju, održanom 1872. u Brux- ellesu, barun von Ducker je rekao da slomljene kosti iz Pikermija dokazuju postojanje ljudi u miocenu. Suvremeni stručnjaci još uvijek smještaju nalazište iz Pikermija u kasni miocen, što bi značilo da su kosti stare barem 5 milijuna godina.
Von Ducker je prvotno u Atenskom muzeju ispitao brojne kosti s nalazišta u Pikermiju. Među njima je otkrio 34 dijela čeljusnih
kosti Hippariona (izumrlog troprstog konja) i antilope, kao i 19 fra gmenata goljenice, te 22 fragmenta drugih kostiju velikih sisavaca, kao što je nosorog. Svi uzorci su sadržavali tragove sustavnog lom ljenja u svrhu vađenja koštane moždine. Prema von Duckeru, svi su imali: "više ili manje jasne tragove udaraca teškim predmetima." Izvijestio je i o više tisuća koštanih ljuski, koje su bile slomljene na isti način.
Osim toga, von Ducker je uočio da se na više desetaka lubanja Hippariona i antilope vide tragovi sustavnog uklanjanja gornje če ljusti radi vađenja mozga. Rubovi prijeloma bili su veoma oštri, što se općenito može objasniti kao znak ljudskog djelovanja, a ne lom ljenja uslijed glodanja mesoždera ili geoloških pritisaka.
Von Ducker je potom otputovao na nalazište u Pikermiju kako bi nastavio svoju istragu. Tijekom prvog iskopavanja, otkrio je desetine fragmenata kostiju Hippariona i antilope, te izvijestio da otprilike četvrtina tih kosti sadrži tragove hotimičnog lomljenja. S obzirom na to, vrijedno je imati na umu Binfordovo otkriće da u skupini kosti, koje je slomio čovjek u postupku vađenja koštane moždine, oko 14-17 % sadrže tragove udaraca. "Među kostima", rekao je von Ducker, "otkrio sam i kamen, koji je bio dovoljno velik da se drži u ruci. Jedna strana mu je šiljata i potpuno je prilagođen za izvođenje tragova uočenih na kostima."
IZBUŠEN ZUB MORSKOG PSA IZ RED CRAGA U ENGLESKOJ
Na sastanku Kraljevskog Antropološkog instituta Velike Britanije i Irske, koji se održao 8. travnja 1872., član Geološkog društva, Ed ward Charlesworth, pokazao je mnogo primjeraka zubi morskog psa (Carcharodona), od kojih je svaki bio probušen u sredini, na način na koji to čine stanovnici otočja u Južnome moru pri izradi oružja i ogrlica. Zubi su otkriveni u formaciji Red Craga u istočnoj Engles koj, što ukazuje da su stari oko 2-2,5 milijuna godina.
Charlesworth je uvjerljivo argumentirao zašto te rupe nisu mogle učiniti morske životinje, kao što su mekušci koji buše. Tijekom ra sprave, jedan znanstvenik je pretpostavio da su one posljedica raspa danja zubi, no nije poznato da morski psi imaju s tim problema.
Drugi su pretpostavili da je riječ o parazitima, no priznali su da oni, koliko je poznato, ne obitavaju u zubima riba.
Tada je dr. Collyer izrazio svoje gledište u potvrdu ideje o ljud skom djelovanju. U zapisniku sastanka piše: "Pozorno je, uz pomoć snažnog povećala, pregledao izbušene zube morskog psa ... Perfo racije, prema njegovu mišljenju, bile su djelo čovjeka." To je, izme đu ostalog, obrazložio sljedećim činjenicama: "kosi rubovi rupa", "središnji položaj rupa u zubu" i "tragovi koji ukazuju na umjetna sredstva korištena prilikom bušenja."
IZREZBARENE KOSTI IZ DARDANELA U TURSKOJ
Godine 1874., Frank Calvert je u miocenskoj formaciji u Turskoj (uz Dardanele) otkrio kost Deinotheriuma s izrezbarenim likovima životinja. Calvert je ustvrdio: "Na različitim mjestima na istoj sti jeni, u blizini nalazišta izrezbarene kosti, otkrio sam krhotinu kre- mena i neke uzdužno prelomljene životinjske kosti, što očito ukazu je na djelovanje čovjeka karakteristično za sve primitivne vrste, tijekom vađenja koštane moždine."
Suvremeni stručnjaci tvrde da je Deinotherium, koji je nalikovao slonu, postojao u Europi od kasnog pliocena do ranog miocena. Pre ma tome, posve je moguće da je Calvertova pretpostavka o miocen- skom podrijetlu nalazišta u Dardanelu, točna. Danas se tvrdi da je miocen obuhvaćao razdoblje od 5 do 25 milijuna godina prije sada šnjosti. Prema danas dominantnom gledištu, u tom razdoblju su na vodno postojali samo iznimno majmunoliki hominidi. Što se tiče vrste predmeta otkrivenih u nalazištu u Dardanelima, posve je neočekiva no da bi oni mogli potjecati iz kasnog pliocena (2-3 milijuna godina). Tvrdi se da su rezbarije otkrivene na kosti Deinotheriuma, proizveli anatomski suvremeni ljudi u posljednjih 40 000 godina.
U knjizi Le Prehistorique, de Mortillet nije osporavao starost for macije iz Dardanela. Umjesto toga, prokomentirao je da je istodob no postojanje izrezbarene kosti, hotimice slomljenih kostiju i oruđa od kremene krhotine, gotovo presavršeno, tako da izaziva dvojbe o otkrićima. To je doista nevjerojatno. Što se tiče zarezanih kostiju iz St. Presta, de Mortillet je tvrdio da na tom nalazištu nije otkriveno nikakvo kameno oruđe ni drugi znakovi ljudske prisutnosti. No,
ovdje, gdje su se uz izrezbarenu kost nalazili neophodni predmeti, de Mortillet tvrdi da je taj skup "presavršen", navješćujući moguć nosti Calvertove prijevare.
No, David A. Traill, profesor klasičnih studija pri Kalifornijskom sveučilištu u Davisu, navodi sljedeći podatak o njemu: "Calvert je bio najcjenjeniji pripadnik ugledne obitelji britanskih iseljenika iz Dardanela ... raspolagao je velikim znanjem o geologiji i paleonto logiji." Calvert je proveo nekoliko značajnih iskopavanja u području Dardanela i sudjelovao u otkriću Troje. Traill ističe: "Koliko sam uspio utvrditi na temelju podrobnog proučavanja njegovih prepiski, Calvert je bio presavjesno istinoljubiv."
BALAENOTUS IZ MONTE APERTA, ITALIJA
Tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća, u Italiji su otkrivene fosilne kosti s tragovima posjekotina. G. Capellini, profesor geolo gije pri Sveučilištu u Bologni, izvijestio je 25. studenog 1875., da su tragovi nastali na svježoj kosti, vjerojatno posredstvom kreme- nog oruđa. Mnogi drugi europski znanstvenici složili su se s Capelli- nijevim tumačenjem. Kosti s tragovima potjecali su od vrste izumrlog pliocenskog kita, koji se naziva Balaenotus. Neke od kostiju bile su dio muzejske zbirke, dok je druge osobno iskopao Capellini iz plio- censkih formacija u području Siene, na mjestima kao što je Poggia- rone.
Tragovi posjekotina na kostima otkriveni su na mjestima, koji odgovaraju operacijama mesarenja, kao što su vanjske površine re bara. Na gotovo potpunom kosturu kita, koji je iskopao Capellini, tragovi posjekotina uočeni su samo na kostima jedne strane kita. "Uvjeren sam da se životinja nasukala na pijesku, položena na lije vu stranu, pri čemu joj je desna bila izložena izravnom napadu ljudi, kao što to pokazuju mjesta na kostima na kojima su vidljivi trago vi", rekao je Capellini. Činjenica da se tragovi nalaze samo na kosti ma s jedne strane kita, odbacuje svako jednostavno geološko obja šnjenje kao i djelovanje morskih pasa u moru. Osim toga, tragovi posjekotina na fosilnim kitovim kostima posve nalikuju tragovima koji se mogu uočiti na kostima današnjih kitova.
Capellini je na Međunarodnom kongresu za pretpovijesnu antro pologiju i arheologiju, izvijestio sljedeće: "U blizini ostataka Ba-
laenotusa u Poggiaroneu, skupio sam neke kamene oštrice, izgu bljene u sadašnjim naslagama na plaži." Dodao je: "S tim istim kre- menim oruđem uspio sam na svježim kitovim kostima proizvesti tragove identične onima otkrivenima na fosilnim kostima kita." Istaknuo je i da su u istom dijelu Italije, u Savoni, otkriveni ostaci ljudskih kostiju (vidi 7. poglavlje).
Nakon Capellinijeva izviješća, članovi Kongresa su ušli u ra spravu. Neki su iznosili prigovore, poput sir Johna Evansa. Drugi, poput Paula Broce, glavnog tajnika Antropološkog društva u Parizu, složili su se s Capellinijevom tvrdnjom da su tragove na kitovim ko stima proizveli ljudi. On je osobito odbacio hipotezu da potječu od morskih pasa, rekavši da sadrže sve znakove da su proizvedeni oš tricom. Broca je bio jedan od najvećih stručnjaka za fiziologiju kostiju toga doba.
Armand de Quatrefages je bio jedan od znanstvenika, koji su pri hvatili ideju da su kosti Balaenotusa iz Monte Aperta, isječene oštrim kremenim oruđem, koje je izradio čovjek. Godine 1884. napisao je: "Bez obzira koliko se trudimo, uz primjenu različitih metoda i oruđa od drugih materijala, nećemo moći proizvesti iste tragove. To može učiniti samo oštar kremeni predmet, pomaknut pod određe nim kutom i uz velik pritisak."
Čitav problem je ukratko izložio na engleskom jeziku S. Laing, koji je 1893. napisao: "Posjekotine imaju oblik pravilnih krivulja i ponegdje su gotovo polukružne, poput onih koje mogu nastati samo uslijed zamaha rukom, te jasno pokazuju čistu isječenu površinu na vanjskoj ili konveksnoj strani, zahvaćenoj pritiskom oštrog ruba, s grubom ili ostruganom površinom na unutrašnjoj strani posjekotine. Mikroskopsko promatranje posjekotine potvrđuje taj zaključak i ne ostavlja mjesta dvojbi da su nastali posredstvom oruđa, kao što je kremeni nož, koji se držao nagnut i velikom snagom se pritiskao uz svježu kost, kako bi to činio divljak prilikom komadanja mesa s na sukanog kita. Posve istovjetne posjekotine danas se mogu proizve sti na svježoj kosti pomoću takvih kremenih noževa, te na nijedan drugi, poznat ili moguć način. Prema tome, čini se da je nijekanje postojanja tercijarnog čovjeka, koje se osniva samo na ovom jednom primjeru, rezultat ukorijenjene predrasude, a ne znanstvenog skep ticizma."
Suvremeni stručnjak Bin- ford je rekao: "Postoji mala mogućnost da osoba koja pro matra izmijenjenu kost, po grešno protumači tragove po sjekotina koje proizvodi čo vjek tijekom komadanja ili izrezivanja uporabom oruđa, kao životinjsko djelovanje."
No, zubi morskog psa (sli ka 2.1) oštriji su od kopnenih sisavaca-mesoždera, kao što su vukovi i mogu proizvesti tragove na kostima, koji mno go više nalikuju onima koji su posljedica udaraca oštrim predmetima. Nakon što smo pregledali fosilne kosti kita, koje se nalaze u paleonto
SLIKA 2.1: Zub Carcharodona mega- lodona, velikog bijelog morskog psa iz pliocena.
Kosti koje smo vidjeli pri-
padaju maloj vrsti kita usana. Povećalom smo pregledali posjekotine na kosti i uočili međusobno jednako odvoje ne usporedne, longitudinalne pruge na obje površine zasje ka. Ti tragovi nalikuju oni- ma koji se mogu uočiti na nazupčanom rubu zuba mor skog psa. Na kosti smo vidje- i tragove struganja (slika 2.Z.). Oni su mogli nastati le
timičnim udarcem, pri čemu rub zuba nije zarezao nego je strugao površinu kosti.
SLIKA 2.2.: Brazde i udubine nastale ugrizom nazupčanog zuba morskog psa, koji se pomicao površinom kitove kosti.
Na temelju toga, moguće je ponovno pregledati kitove kosti iz Italije i prilično jasno zaključiti jesu li tragove na njima doista pro izveli zubi morskog psa. Paralelne udubine i brazde na površinama fosila, gotovo bi sigurno mogle ukazivati na grabežljivo ili strvinar- sko ponašanje morskog psa. A da se podrobnim ispitivanjem dubo kih posjekotina u obliku slova V, također otkriju jednako odvojene, paralelne, longitudinalne pruge i to bi se moglo smatrati dokazom da su tragovi nastali zubima morskog psa. Površine tragova nasta- lih udarcem kremene oštrice ne bi sadržavale jednako odvojene pruge.
HALITHERIUM IZ POUANCEA, FRANCUSKA
Godine 1867., L. Bourgeois je izazvao veliku senzaciju predstavivši pred članovima Međunarodnog kongresa za pretpovijesnu antro pologiju i arheologiju, koji se održao u Parizu, kost Halitheriuma, koja je sadržavala tragove ljudskog djelovanja. Halitherium je vrsta izumrle morske krave, morskog sisavca iz reda Sirena (slika 2.3).
Fosilizirane kosti Halitheriuma otkrio je opat Delaunay među naslagama školjki u Barriereu pokraj Pouancea u sjeverozapadnoj Francuskoj. Delaunay je iznenađeno uočio brojne tragove posjeko tina na fragmentu nadlaktične kosti. Površine posjekotina izgledale su kao i površina ostatka kosti i jasno su se razlikovale od novijih prijeloma, što je upućivalo na njihovo prilično drevno podrijetlo. Sama kost, koja je bila fosilizirana, čvrsto je bila ukopana u netaknutom stratumu, što je jasno značilo da tragovi na kosti potječu iz istog geološkog razdoblja. Osim toga, dubina i oštrina usjeka ukazivali su na to da su nastali prije fosiliziranja kosti. Neki usjeci su izgledali
Čak je i de Mortillet priznao da tragovi ne iz gledaju kao da su nastali podzemnim struganjem
SLIKA 2.3.: Tragovi posjekotina na kosti
Halitheriuma iz miocena, otkrivene u Pou- anceu u Francuskoj.
ili kompresijom. No, ni je želio priznati da su ih možda proizveli ljudi,
prije svega, zato, što su kosti otkrivene u geološkom sloju iz mioce na. Godine 1883. De Mortillet je napisao: "To je suviše staro za čovjeka." Dakle, i tu imamo slučaj teoretskog prejudiciranja o tome kako treba tumačiti niz činjenica.
SAN VALENTINO, ITALIJA
Godine 1876., na sastanku Geološkog odbora Italije, M. A. Ferretti je pokazao fosilnu životinjsku kost s: "tragovima djelovanja čovjeka, koji su tako očiti da se moraju isključiti sve dvojbe." Ta kost, koja je pripadala slonu ili nosorogu, otkrivena je netaknuta u sloju iz astija (kasni pliocen) u San Valentinu (Reggio d'Emilie), Italija. Osobito je zanimljiva činjenica da se na fosilnoj kosti, i to na mjestu gdje je ona najšira, nalazi gotovo savršena okrugla rupa. Prema Ferrettiju, rupu u kosti nisu načinili mekušci ili rakovi. Sljedeće godine, Fer retti je pred Komitetom predstavio drugu kost s tragovima ljudskog djelovanja. Ona je otkrivena u plavoj ilovači iz pliocena, odnosno iz etape astija, u San Ruffinu. Činilo se kao da je kost dijelom prepi- ljena na jednom kraju i potom prelomljena.
Na znanstvenoj konferenciji održanoj 1880., G. Bellucci, član Talijanskog društva za antropologiju i geografiju, obratio je pozor nost na nova otkrića u San Valentinu i Castello delle Formu pokraj Perugie. Među njima su se nalazile životinjske kosti s tragovima po sjekotina i udaraca kamenim oruđem, pougljenjene kosti, te kreme- ne krhotine. Svi ti predmeti otkriveni su u jezerskoj ilovači iz plio cena, koju karakterizira životinjski svijet nalik onome u klasičnome Val d'Arnu. Bellucci je tvrdio da ti predmeti dokazuju činjenicu po stojanja čovjeka u pliocenu.
CLERMONT-FERRAND, FRANCUSKA
Krajem devetnaestog stoljeća, u prirodoslovni muzej u Clermont- Ferrandu stigla je bedrena kost Rhinocerosa paradoxusa, s izbraz- danom površinom. Primjerak je otkriven u slatkovodnom vapnencu u Gannatu, u kojemu su se nalazili fosili tipičnih životinja iz srednjeg miocena. Neki su pretpostavili da su brazde na kosti uzrokovane ži votinjskim zubima. No, Gabriel de Mortillet je ponudio svoje uobi-
čajeno objašnjenje - tragovi na kosti nastali su pomicanjem kame nja uslijed geoloških pritisaka.
No, de Mortilletov opis tragova na kosti ostavlja to tumačenje otvorenim za raspravu. Tragovi posjekotina nalazili su se blizu završet ka bedrene kosti, pokraj zglobova. Prema Louisu Binfordu, suvre menom stručnjaku za rasječene kosti, tragovi mesarenja uobičajeno se uočavaju upravo na tome mjestu. De Mortillet je rekao i da su tragovi: "prilično neravne, paralelne brazde, poprečne osi kosti." Binford je nakon njihova ispitivanja zaključio: "Tragovi posjekotina proizvedeni kamenim oruđem gotovo uvijek nastaju piljenjem, što rezultira kratkim i često višestrukim, no dijelom paralelnim trago vima."
IZREZBARENA ŠKOLJKA IZ RED CRAGA, ENGLESKA
U izviješću podnesenom 1881. Britanskom društvu za napredak znanosti, H. Stopes (F.G.S.) (Fellow of the Geological Society) je opisao školjku, na čijoj se površini nalazila gruba rezbarija neospor no ljudskog lica. Izrezbarena školjka otkrivena je u slojevitim nasla gama Crvenih stijena, koje su stare između 2 i 2,5 milijuna godina.
Marie C. Stopes, kći pronalazača, napisala je u članku u The Geological Magazine (1912.) da izrezbarena školjka nije krivotvo rina: "Treba istaknuti da iskopine imaju istu tamnocrveno-smeđu boju kao i ostatak površine. To je veoma značajno jer se ispod boje, kada se zagrebe površina školjki iz Red Craga, nazire bjelina. Tako đer treba istaknuti da je školjka toliko krhka da bi se prilikom re- zbarenja slomila." Treba imati na umu da se, prema konvencional nom gledištu paleoantropologije, takva umjetnička djela pojavljuju tek u kasnom pleistocenu, prije oko 30 000 godina, u doba kada se razvio suvremeni oblik kromanjonca.
ORUĐA OD KOSTIJU OTKRIVENA ISPOD RED CRAGA U ENGLESKOJ
Početkom dvadesetog stoljeća, J. Reid Moir, pronalazač mnogih ne uobičajeno starih kremenih oruđa (vidi 3. poglavlje), opisao je: "niz mineraliziranog primitivnog koštanog oruđa ispod podnožja Red
Craga i koraljnocrvenih stijena u Suffolku." Danas se smatra da vrh Red Craga u Istočnoj Angliji označava granicu između pliocena i pleistocena, što ga čini starim oko 2-2,5 milijuna godina. Starija koraljnocrvena stijena potječe iz kasnog pliocena, što je čini starom barem 2,5-3 milijuna godina. Naslage ispod Red Craga i koraljno crvenih stijena, slojevi detritusa, sadrže materijale iz pliocena do eocena. Prema tome, predmeti otkriveni u njima mogli bi biti stari od 2 - 55 milijuna godina.
Jedna skupina Moirovih uzoraka ima oblik trokuta (slika 2.4). Moir je u svom izviješću napisao sljedeće: "Svi ti predmeti su obli kovani iz širokih, plosnatih, tankih komadića kosti, vjerojatno dije lova velikih rebara, koja su slomljena tako da imaju određen oblik. U svim slučajevima, taj trokutasti oblik nastao je prijelomima preko prirodnog 'zrna' kosti." Nakon pokusa izvedenih na kostima, Moir je zaključio da su njegovi uzorci: "nedvojbeno djelo čovjeka." Moir je tvrdio da su se trokutasti komadi fosilizirane kitove kosti, koji su otkriveni u sloju ispod Red Craga, nekoć možda upotrebljavali kao vrhovi koplja. Osim toga, Moir je otkrio i kitova rebra, koja su pre tvorena u šiljato oruđe.
SLIKA 2.4.: Tri koštana oruđa iz sloja detritusa ispod Red Craga, koja sadrže materijale iz razdoblja pliocena do eocena. S obzirom na to, ti pre dmeti mogli bi biti stari od 2-55 milijuna godina.
Moir i drugi otkrili su i zarezane kosti i koštano oruđe u različitim razinama - od najmlađe do najstarije - Cromer Forest-sloja. Najmla đe razine Cromer Forest-sloja stare su oko 400 000 godina; najstarije su stare barem 800 000 godina, a prema nekim današnjim stručnja cima, možda čak i 1,75 milijuna godina.
Osim toga, Moir je opisao i kost koju je otkrio gosp. Whincopp u Woodbridgeu u Suffolku, koji je u svojoj privatnoj zbirci posje dovao: "komadić fosilnog rebra dijelom prepiljenog preko oba kraja." Taj predmet je otkriven u sloju ostataka ispod Red Craga i, kako je rekao Moir: "pokojni vlč. Osmond Fisher, smatrao ga je uvjerljivim dokazom ljudske rukotvorine." Na tako staroj fosilnoj kosti bilo bi posve neočekivano otkriti tragove piljenja.
U Cromer Fores-sloju u Mundesleyu, S. A. Notcutt je otkrio komad prerezanog drveta. Većina slojeva u Mudesleyu stara je oko 400 000- 500 000 godina.
Moir je o komadu prerezanog drveta rekao sljedeće: "Plosnata površina izgleda kao da je nastala piljenjem oštrim kremenom, a na jednom mjestu izgleda kao da je linija sječenja ispravljena (slika
2.5), kako je to često neo phodno učiniti na početku rezanja drveta modernom čeličnom pilom." Dalje je istaknuo: "Šiljati kraj je crne boje, kao da je bio zahvaćen vatrom, a moguće je da uzo rak predstavlja primitivan štap za kopanje, koji se upo trebljavao za iskopavanje korijena."
Iako u izvjesnoj mjeri po stoji mogućnost da je Homo erectus postojao u Engleskoj
SLIKA 2.5.: Presjek komada prereza nog drveta iz Cromer Fores-sloja. Stre lica pokazuje brazdu, koja je vjerojatno nastala prvim pritiskom oruđa za pi ljenje.
u razdoblju Cromer Forest- sloja, razina tehnološkog na pretka o kojoj svjedoči nave deno drveno oruđe za piljenje, upućuje na sposobnosti sapi-
ensa. Ustvari, teško je zamisliti kako su se mogli proizvesti tragovi piljenja, čak i kamenim oruđem. Naprimjer, komadići kremena po stavljeni na vrh drvene drške, ne bi mogli proizvesti pravilan rez poput onog na uzorku, jer bi drvena drška morala biti šira od kre- mene oštrice. Dakle, pomoću takve naprave ne bi se mogla urezati uska brazda. Oštrica za piljenje izrađena samo od kamena, bila bi iznimno krhka i ne bi izdržala čitavu operaciju. Osim toga, izrada takve kamene oštrice zahtijeva veliku sposobnost. Prema tome, čini se da je navedeno piljenje izvršeno samo metalnom pilom. Naravno, neuobičajeno je da je prije 400 000 - 500 000 godina postojala me talna pila.
Iznenađuje da se zarezane kosti, koštano oruđe i drugi predmeti iz slojeva Red Craga i Cromer Foresta, gotovo uopće ne spominju u današnjim standardnim udžbenicima i priručnicima. To osobito iznenađuje s obzirom na otkrića iz Cromer Forest-sloja, od kojih je većina, s obzirom na njihovu starost, koja je, s obzirom na teoriju koju prihvaća paleoantropologija, na granici prihvatljivosti.
JAMA ZA SLONOVE U DEWLISHU, ENGLESKA
Osmond Fisher, član Geološkog društva, otkrio je nešto zanimljivo u okolici Dorsetshirea. Bila je to jama za slonove u Dewlishu. U The Geological Magazine (1912.), Fisher je rekao sljedeće: "Ta jama je iskopana iz krede i duboka je 3,6 m, te široka toliko da je čovjek može samo zaobići. Čini se da nije nastala prirodno, a slojevi kremena na svakoj njezinoj strani međusobno se podudaraju. Na dnu se nalazi netaknuta kreda i jedan joj je kraj, kao i stranice, oko mit. Drugi kraj se dijagonalno otvara prema strmoj strani doline. U njoj je otkriven velik broj ostataka Elephasa meridionalisa, no ne i drugih fosila ... Smatram da je tu jamu iskopao čovjek u kasnom pliocenu, kao zamku za slonove." Elephas meridionalis ili "južni slon", postojao je u Europi prije 1,2 do 3,5 milijuna godina. Prema tome, kosti otkrivene u jami u Delwishu mogle bi potjecati iz ranog, ali, isto tako i kasnog pleistocena.
Fotografije prikazuju okomite zidove jame, koji izgledaju kao da su pažljivo odlomljeni velikim dlijetom. Fisher se pozivao i na iz- viješća koja potvrđuju da slične jame upotrebljavaju i današnji pri mitivni lovci.
No, daljnja iskopavanja jame, poduzeta od strane dorsetskog kluba za terenska istraživanja, o čemu je ukratko izvijestio časopis Nature (16. listopad 1914.), otkrila su da se: "jama ne završava na dnu, nego se ondje dijeli u lanac dubokih, uskih cijevi u kredi." Me đutim, posve je moguće da su drevni ljudi tim malim pukotinama namjeravali otvoriti veću jamu u kredi. Bilo bi vrijedno proučiti slo nove kosti otkrivene u jami kako bi se ustanovilo sadrže li tragove posjekotina.
Fisher je odgovoran i za drugo zanimljivo otkriće. U svom osvr tu iz 1912., napisao je: "Tijekom iskopavanja fosila u eocenskim slojevima Barton Cliff-a, otkrio sam komadić tvari nalik gagatu ('crni jantar', crna blistava podvrsta smeđega ugljena, op. ur.), po vršine oko 24 cm i široke 5,7 cm ... Na barem jednoj strani imao je, kako mi se činilo, tragove sjeckanja, zbog kojih je imao oblik savr šenog kvadrata. Uzorak je danas pohranjen u muzeju Sedgwick u Cambrideu." Gagat je tvrdi baršunasto-crni ugljen, koji se može veoma dobro polirati i često se upotrebljava kao nakit. Razdoblje eocena obuhvaća razdoblje prije otprilike 38-55 milijuna godina.
ZAKLJUČCI O NAMJERNO IZMIJENJENOJ KOSTI
Doista je neobično što je toliko mnogo ozbiljnih znanstvenika-istra- živača iz 19. i s početka 20. st., neovisno i iznova izvješćivalo da tragovi na kostima i školjkama iz doba miocena, pliocena i ranog pleistocena, ukazuju na djelovanje čovjeka. Među tim istraživačima bili su Desnoyers, de Quatrefages, Ramorino, Bourgeois, Delaunay, Bertrand, Laussedat, Garrigou, von Ducker, Owen, Collyer, Calvert, Capellini, Broca, Ferretti, Bellucci, Stopes, Moir, Fisher i Keith.
Jesu li ti znanstvenici bili u zabludi? Možda. No, zablude obično ne izazivaju tragovi posjekotina na fosilnim kostima, koje nisu ni romantične ni inspirativne. Jesu li navedeni istraživači bili žrtve osobitog mentalnog zastranjenja, koje je obilježilo kraj 19. i početak
20. st.? Ili, pak, životinjski ostaci iz pliocena i starijih razdoblja doi sta obiluju dokazima o primitivnim lovcima?
Pretpostavimo li da taj dokaz postoji, možemo se zapitati zašto on danas nije otkriven. Jedan od veoma dobrih razloga jest da ga nitko ne traži. Dokaz o namjernoj, ljudskoj obradi kostiju, lako bi
mogao izbjeći pozornosti znanstvenika koji ga aktivno ne traži. Ako je paleoantropolog uvjeren da ljudi koji su proizvodili oruđa nisu postojali u srednjem pliocenu, tada neće suviše razmišljati o pravoj prirodi tragova na fosilnim kostima iz tog razdoblja.
bglavac
edin.kecanovic
