ZARATUSTRA

Tu, u Iranu, u Azerbajdžanu budi se stari prorok i govori. Njegove riječi nastaju u strujama vjetra, pjesme njegove pjevaju hitre rječice. I ori ta muzika i otkriva svima koji žele čuti i slušati.

A slušali su mnogi, u dalekoj Njemačkoj uhvatilo je uho poluludog Nietzschea. Nekog

purpurnog sumraka uhvatio je taj prorok Rikarda Straussa, stresao i rekao: „Večeras hvataj moju pjesmu”. Strauss se uhvatio pera, sjeo i bilježio note dok je govorio vječni Zaratustra.

Tražili smo taj zaboravljeni ritam, tu svijest svijeta koji je umro. Staru svijest, onu istu

koja kola u krvi banatskog seljaka, koja se crveni u zagorskom vinu, ljeska pod veslom dok barka lomi mjesečinu na Jadranu.

Putnik čuje te zvukove koje je slušao Strauss, osjeća logiku stare filozofije, znajući o

čemu je pisao boemčina Tin dok je tumarao Sofijinim putem u Zagrebu.

I onda, putnik vođen nekom nevidljivom rukom, bez vodiča, bez instruktora nastavlja put i u daljini puca pogled na mrtvi grad — Zaratustrin grad.

Tko je bio taj Zaratustra koji nam govori kroz zalaze sunca, bastani rituale i glazbu?

Rodio se tu, u Azerbajdžanu, neki kažu, 657 godina prije Aleksandra. No detaljna ispitivanja potvrdiše da se ne zna ni kada ni gdje.

Filozofi nas uvjeravaju da mu je stih i jezik star barem tri i po tisuće godina, a Boyce ga smješta u 18. st. prije naše ere. Zapisi o njemu pojavljuju se tek u petom stoljeću prije naše ere, a njegov znak, krilati disk sunca, postaje službenim simbolom Darija i cijele Perzije u šestom stoljeću prije naše ere. No, taj nam znak nije nov, nailazili smo na taj krilati disk i u Egipćana. Vidjeli smo ga i na asirskim spomenicima. Krasio je hetitske i sumerske pločice, a pojavljuje se i u Kapadokiji.

Bio je prorok „nove” svijesti. Stara svijest — svijest božice plodnosti i kozmičkih sila

—    nestala je s Urartom, Frigima i Humbabom. Došli su bogovi i duhovi, deve i hure. počele su krvave žrtve i obredi — primitivna religija obožavanja predaka, faraona, praznovjerja i idola.

Tu negdje, u tim planinama rodila se ideja o jednom jedinom vrhunskom principu, apstraktnom i lišenom svega mističnoga. Princip dobre misli — Vohu Mano — princip vječne mudrosti.

U Zaratustre nema ni duhova ni vještica. Postoje samo dva apstraktna principa. Dobar

—    koji je jedino stvaran i realan, i zao — koji je tek iluzija i kojega će čovjek u toku svoje historijske borbe za bolji život konačno pobijediti i ispuniti svoju svijest samo lijepim i plemenitim.

Dok je čak i Grcima čovjek bio samo igračka bogova, kojima je trebalo udovoljiti

žrtvama i molitvama, Zaratustra uklanja pasivnu ulogu čovjeka, uklanja žrtve i daje čovjeku uzde u ruke da sam odlučuje što je dobro, a što zlo.

Kao i svaka velika misao i ta Spitame Zoroastera ubrzo je pala u ruke vještih silnika

koji su iz filozofije načinili državnu religiju i koristili je da bi realizirali vlastite ciljeve.

Na svijetu kao da ništa nije novo, sve je već bilo. Svakakvih naroda, kultura, civilizacija, filozofija i vjera. Narodi stječu materijalna i teritorijalna dobra. U dobru se uzohole, izobliče. Moćnici manipuliraju ljudima i religijama. I po nekom zakonu prirode, od nekud se pojavi netko da podmetne svoja leđa za dobrobit čovjeka.

Davno prije Krista, u starom obitavalištu Arijana pojavio se takav prorok. Grci su ga zvali Zoroaster, a njegov narod Zaratustra. Klasičnim Grcima i Rimljanima bio je dobro poznat.

Legenda kaže da je Zoroaster bio božansko biće. Njegov anđeo čuvar za službe božje uđe u svećenika, a u isto vrijeme nebeska zraka uđe u njedra djevojke. Svećenik oženi djevojku, a zraka zarobljena u djevojci utjelovi se u zemaljskom liku Zaratustre.

Kažu da se Zaratustra, ugledavši ovaj svijet, glasno nasmijao i zdravim smijehom otjerao zle duhove. Mjesto rođenja možda je Taht, a možda Rhaga, a propovijedao je u Mediji i Iranu. U poznoj dobi ubijen je u gradu Balku. Odrekao se zemaljskih dobara i obitelji, živio i razmišljao u samoći hraneći se mlijekom i voćem. Samodisciplina i zdrav način života dali su mu fizičku snagu i otpornost. Profinjenost duha i senzibilnost omogućili su mu da promatra prirodu i ljude koje su razvlačili i mučili vladari i bogovi. Jednostavnost, razboritost i ljubav prema čovjeku bila su njegova obilježja. Svoje duboke misli i ideje smišljenom jednostavnošću prenosio je na ljude.

Nekoć, kao i danas, kvazi filozofi, morbidni i dekadentni, punili su glavu narodu svojim nerazumljivim tabuima. U početku su ismijavali i osuđivali njegovo čuđenje i njegov idealizam. Borio se za kraljevstvo boga istine i poštenja na zemlji, a protiv zla, laži, grijeha i iskušenja. Pobijedio je zahvaljujući uzvišenosti ideja koje je iznosio uvjerljivo i s puno dobroćudnog strpljenja. Veliki prorok tražio je i našao prosvjetljenje za narod u obliku Svevišnjeg dobra Ahura Mazde. Od Ahura Mazde ili Ormuzda primio je knjigu znanja i mudrosti Avestu. Avesta kaže: „Od neprijatelja učini prijatelja, od poročnog napravi krijeposnog, a neznalicu nauči da uči.”

Cilj mitova i države jest njegovanje morala. Borba dobra i zla trajat će 12 000 godina i

bit će tada kraj svijeta. Prema Avesti, Ahura Mazda je stvarao svijet 365 dana. Prvi čovjek zvao se Meshia, a žena Meshima.

Čovjek je izložen iskušenju. Zao duh u obliku nemorala, pakosti, laži i svih drugih

poroka vreba na čovjeka. Plemenitim djelima i časnim radom čovjek se može oduprijeti i postići vječno savršenstvo.

Postoji zapisana ispovijest grijeha prema Avesti: „Vjerujem u milost i u krijepost boga i

za grijehe koje sam počinio prema ocu, majci, sestri, bratu, djetetu, ženi, rođacima, prijateljima, ako sam ih obmanjivao, prezirao i varao, molim oproštaj. Udijeli mi, o Bože, razum da kroz predani rad steknem čistoću, zlom neokaljane duh i tijelo.”

Tko stječe naklonost Svevišnjeg Ahure? Onaj tko svoj posao vrši savjesno i drugom ne čini zlo, kaže Avesta Gata. Ti najstariji perzijski izvorni spisi, tvrdi dr Müller, sadrže osnove razumnih, jednostavno izraženih moralnih kodeksa koji vrijede u svakom vremenu i prostoru.

Vrijeme, kaže Avesta, jest život, i ne smije se tratiti uzalud. Ono se ne može ni kupiti ni prodati. Vrijeme ispunjeno radom donosi dostojanstvo i zadovoljstvo čovjeku.

Židovi prvi od Zaratustre preuzimaju pojam nagrade za dobro — raj, i kaznu za zlo —

pakao; anđela, arhanđela, Mesiju i sudnji dan. Kršćanstvo i islam služe se Avestama u stvaranju svojih doktrina. Avesta ispovijeda idealan moral, a to je Aša — svetost bazirana na moralnoj i tjelesnoj krijeposti. Kažu, Zoroaster je ostavio dva milijuna strofa u obliku himni i meditacija; sve su zabilježene zlatnim slovima na 12 000 telećih koža. Demosten je držao da je to propisano za dinastije Ahamenida.

U doba helenizma nešto bijaše izgubljeno, nešto spaljeno.

U doba renesanse Perzijskog carstva, u trećem stoljeću, za vladavine Sasanida, koji se otimaju helenizmu i odbacuju grčki jezik kao državni, Aveste su ponovo sabrane i prepisane u 21 svezak, da bi ih Arapi u 7. stoljeću potpuno uništili. Na Kaspijskom jezeru nalazi se još uvijek svetište, samostan sljedbenika Zaratustre, gdje i danas hodočaste današnji sljedbenici. Nazivaju se Parsi. Nakon invazije Arapa u Perziju 632. godine, ne htijući prihvatiti islam, Parsi su pobjegli u brda i Hindustan. Njihova vjerska knjiga „Zend Avesta” sadrži dijelove

zoroastrijskih doktrina.

I jezik, i obredi i doktrine iz Aveste veoma su nalik vedskim, što je i shvatiljivo, jer su se indoevropska plemena uputila prema Indiji i prema Perziji, pa dalje na Zapad.

Sa sobom su  ponijeli svoju kulturnu baštinu — Vede. U Indiji se iz njih  razvio hinduizam, a u Perziji zoroastrizam.

Kad je Aleksandar udario na Perziju, napao je, ne filozofiju, već otuđenu religiju dekadentnih kraljeva. No, razbivši ljusku koja je okruživala tu originalnu misao, Aleksandar je otvara vjetrovima povijesti i zoroastrovci se razliše po cijelom svijetu, utječući svojim idejama i mislima na hinduizam, kršćanstvo, židovstvo i budizam.

Zaratustrina religija službeno se zadržavala u Iranu do 644. godine naše ere. Prodorom Arapa prestaje epoha starog Irana — Arapi donose islam, a prisvajaju i razvijaju znanost, literaturu i kulturu. Nasrću Mongoli i sve razaraju. Pojavljuju se Turci, uzimaju vjeru, pismo i sve drugo.

Nekom povijesnom slučajnošću, nekoliko zoroastrijskih sekti ostalo je još i danas i ti

ljudi još uvijek žive u sitnim kolonijama, tu, u Iranu, njih nekih 50 000, u Indiji nekoliko stotina tisuća, nešto i u Evropi, pa čak i u dalekom Singapuru. Rituali su im se prenijeli i na derviše i na sektu šitskih muslimana.

Perzijski pjesnik i filozof Firdausi, inspiriran staroiranskom filozofijom, formulirao je stihove što se recitiraju i danas, uz živi ritual bastani”.

U ritmu bastanija staroindijski junak Rostam nalazio je sponu sa zemljom i stvarao

snagu potrebnu za velika djela. Ritual, bastani i danas se izvodi po tamnim prostorima Irana, u Slavu Rostama, svete mudrosti i svega što je bilo.

Nađeni su i dešifrirani originalni sveti spisi Aveste, Gathe i Yasne. Sadrže Zaratustrinu

filozofiju i otvoreni su nanovo svijetu koji ih još uvijek pozorno sluša.

AVESTA IZ YASNE XVI - poglavlje treće Govorim, slušajte sada i pazite,

vi koji ste blizu i koji ste daleko. Čujte i počujte, muškarci i žene, slušajte dobro, o dobri ljudi, gledajte očima vašeg vlastitog uma i onda birajte stazu.

Svaki čovjek i svaka žena

svoju stazu od sebe odabranu.

O premudra svjetlosti, vatro vječnoga života i cilj ljudskih stremljenja.

Tebi nudim svoju snagu i svoje znanje, tebi u počast pjevam svoju pjesmu,

tebi u slavu ljubim ženu i služim narodu Irana.

Sve što imam, srce i dušu, um i snagu,

Spitama Zaratustra polaže tebi pred noge i moli: o daj mi snage da ne padnem pod utjecaj

lažnih duhova, demona i iluzija! Ojačaj me u borbi protiv laži, mržnje isvih obmana.

O vječna svjetlosti, osvijetli put

kroz tamu mraka, oholosti, zavisti i straha, i vodi me po svijetloj stazi istine.

Nakon toliko tjedana lutanja, nesposobni da privolimo zoroastrovce da snimimo originalne obrede, nesposobni da utvrdimo gdje se stvarno rodio Zaratustra, napustili smo potragu za konkretnim tragovima.

Trošim role na nebo, gudure i oblake.

—   Divno stari, divno — govorio bih dok sam skakao po klisurama, tražeći kamerom Zaratustru u magarcima i dječjim licima u zalascima sunca.

Nakon nekih mjesec dana lutanja po tom gorju, osjetili smo da smo nešto našli, da smo doživjeli, a možda i kamerom uhvatili barem djelić starog Irana.

Misija u Iranu bila je završena. Ostajao je još samo jedan detalj — svilena cesta u

smjeru istok-zapad. Aleksandrova cesta posjeduje i suprotnu dimenziju. Tu, u Iranu, osim rodnog mjesta Zaratustre nalazi se mračna tvrđava čovjeka koji je u evropske jezike unio riječi asasin (ubica) i hašiš. Njegovo se ime još uvijek spominje u hermetički zatvorenim francuskim i portugalskim mističkim društvima. Krilata zmija bila mu je simbol. Simbol meksičkog boga Quetzalcoatla koji se u Polineziji javljao kao krilato morsko čudovište, u Egiptu kao Thot. Bio je to simbol i Kapodokije i transilvanijskih obreda ekskominukacije.

Našli smo tu tvrđavu. Znali smo da u njoj nećemo naći odgovore, no našli smo ono što smo tražili — smjernice. Težak kameni blok, očigledno donesen iz tko zna kojeg dijela svijeta. Dva dana proveli smo u toj tvrđavi na na vrhu klisure, analizirajući uglove, sjene i nagibe.

Ovdje u totalnom bespuću, stotinu kilometara od života, u razrušenoj orlovskoj tvrđavi Jack Kerauc, William Boroughs, John Lane i Timothy Lary tražili su načina kako osnovati koloniju hipija, koja će u šezdesetim godinama postati svjetski slavna. Iz Michellovih proračuna moglo se pretpostaviti da je taj starac vjerovao kako mu je energetsko vrelo negdje daleko na istoku, vjerojatno u Afganistanu ili još dalje. Bilo je poznato da je posjedovao nekoliko tvrđava, a u jednoj od njih bio je skriven kamen za kojega je on vjerovao da mu je davao moć.

Napravili smo skice čiji smisao je trebalo naći tek drugdje. Ispunjeni nekom tjeskobom,

napustili smo tu stravičnu, nepristupačnu tvrđavu na klisuri, spustili se niz brdo natrag do džipa i krenuli. Sada je misija bila potpuno dovršena. Trebalo je krenuti dalje na jug, u nizine, prema plavom Perzijskom zaljevu, prema sinjem moru, brodu i dalekim egzotičnim slikama. Spuštali smo se niz serpentine dok je iza nas polako nestajao mističan osjećaj Zaratustre.

U kasno poslijepodne ugledali smo ravnicu. Sunce je zapeklo, oko nas beskrajna zelena polja prostirala su se u nedogled.

Stigli smo u Kalafabad. Osjećao sam miris još uvijek dalekog mora. Neka vedrina u zraku. Okus slobode i neograničenosti. Veseli gradić s elegantno građenim sivo bijelim kućicama i mnoštvom palmi. Mirisi hrane, na ulicama žene koje se slobodnije kreću.

Zaratustra je ostao iza nas.Uzeli smo prenoćište u lokalnom hotelu.

Motel „Ištvar” — nekadašnje prenoćište trgovaca i turista na putu za more. Centralna prostorija visokih svodova, bivši bar, a danas stjecište lokalnih mladića koji su ispijali beskrajne količine kave i čitali novine. Naš ih je dolazak uzbudio. U sivilu revolucije i rata bili smo pravi gosti. Šareni, zabavni, sa čudesnim kolima — bili smo novost.

Kada smo te večeri sjeli za okrugli stol hotelskog restauranta, oko nas se okupila

gomila mladića. Nismo plaćali jer nas je svaki želio nečim počastiti. U ovo doba i u ovo vrijeme bili smo rijetki došljaci, čak i gazda je inzistirao da časti. Poslije, nakon što smo se povukli na spavanje, prišao sam prozoru i otvorio ga. Bebek je legao. Ugasio sam svijeću, sjeo na rub prozora i gledao van, u taj srednjoistočni svijet. Vani je još uvijek bilo živo.

Skupine muškaraca u bijeloj odjeći žurile su amo—tamo, magarci, ovce — Srednji istok. Ispunjavala me neka bol, kao da mi reže u duši.

Uskoro Abadan, more, brod, novi svjetovi, nove vizije, nova realnost. Toliko mi je blisko sve to ispred mene, a ipak žurio sam u novo.

U grudima uzbuđenje, kao i noć prije izlaska iz vojske. Nešto je raslo u tijelu. Nova

napetost. Znao sam da dolazi nešto različito, da je svemu tome kraj, no tijelo u to nije vjerovalo.

Tamo  u  daljini,  iza  visokih  brda  koje  smo  ostavili,  svjetlucala  je  Venera,  sjajna

zvijezda, dvolična  zvijezda, zvana Lucifer  i Venus, Danica  i Večernjača. Simbol žene, zvijezda koja će nas pratiti preko mora i planina, uvijek i posvuda.

No, večeras sam još ipak tu. Udahnuo sam duboko osjećajući intenzitet kraja. Ulice su

se polako praznile, tek pred hotelom čučala je još uvijek skupina mladića pušeći ćibuk. Tu i tamo čula bi se rika magarčića, pjev hodže — Srednji istok tonuo je u tamu...

Jutro, i opet pjev hodže koji me budi iz sna dok osjećam da je u meni nastala promjena.

Realnost Zaratustrine zemlje bila je već mrtva.

Sve u meni pripremalo se za novu avanturu na moru. Platili smo hotel, sjeli u džip i krenuli. Iza nas mahali su mladići.

—Zbogom!

Nekoliko sati vožnje po uskoj asfaltnoj cesti i onda — široka pruga auto—puta za Abadan!

Taj auto—put kao da je simbolizirao neku energetsku vezu s morem i cijelim svijetom. Kao da smo ušli u neki tunel i sada vrtoglavom brzinom jurimo kroza nj e da bi smo izišli tko zna gdje, na potpuno drugom kraju svijeta.

Vjerojatno je i Bebek osjećao isto jer je vozio gasom stisnutim do daske, bez obzira na stroj koji je bolesno zavijao. Džip je jurio sve brže, kao i naši osjećaji. Trebalo je uhvatiti dovoljno velik i snažan zalet da se probije opna te zemlje, da se izbije i otrgne iz tih spona, da nas ne povuku natrag i ne zadrže zauvijek u svom zagrljaju.

Bebek je ubacio u over drive, kojeg do sada nikada nismo koristili, i slike oko nas prestale su biti oštre. Možda pod utjecajem sunca, taj prolaz osjećao sam stvarno kao put kroz neki tunel kojemu zidovi nisu bili tamni već zeleni. Osjećao sam da jurimo prebrzo, da će se džip raspasti. Over drive nije bio pogodan za lendrover, no šutio sam bez volje i snage. Bebek je vozio s izrazom lica opsjednutog čovjeka.

Nakon cijele vječnosti, kad sam mislio da će se sve razletiti, i džip i mi i nevidljiva polja oko nas, konačno je u daljini zablistala plava površina Perzijskog zaljeva.

Bebek je usporio i slike krajolika su se izoštrile. Tek sada sam shvatio da se stvarno

približavamo oceanu. U nozdrve su udarili mirisi mora. Oko nas nazirao se drvored zelenih palmi. U daljini, na pučini, bijeli brodovi. Plavo more, sinji galebovi i sve te lađe. Zagledah se u jednu, negdje oko horizonta, uvjeravajući se da je naša. Tamo negdje, tamo daleko, sjede oko stola u brodskoj blagovaonici naši ljudi. Puše „Opatiju” i „Filter 57”, jedu normalnu hranu, piju „šljivu” i  slušaju radio emisiju za pomorce. Tamo dolje nazirali  smo luku, restaurante, evropska lica i — brod!

 

 

1   Oblak  viđen  u  Kapadokiji:  „Sveti  Juraj  Kapadokijski"  ubija  zmaja  kako  bi  oslobodio djevicu.

2   Kaldejsko—babilonska tradicija — hram Sto simbolizira babilonsku kulu kojom su ljudi

htjeli doseći nebo.

3   Maternica.

4   Aleksandar Veliki — kozmički ovan što probija Istok. Spoj roga i maternice — spoj Zapada i Istoka.

5   Simbol—reljef  pred  ulazom  u  svetište  hrama  malteških  vitezova  i  templara  Ivitezova svetoga Jurja).

6   Simbol ulaza u svetište kundalini, u Indiji.

 

1   Sufistička slika vizije puta k istini — Starac s brda Pog (Iranska škola).

2   Spirale na licu označuju put u podzemlje — vođa obreda Balik Tar.

3   Smrt i rođenje u svemiru — galaktička spirala.

4   Grčka pločica što simbolizira labirint. Da bi pridobio Arijadnu, Tezej odlazi u Labirint ubiti Minotaura.

5   Kiphumabve iz Irana — Crte na licu prikazuju crijeva kojima su Gugameš i Bnkid prodrli u

carstvo podzemlja Pog

6Obredni ritual spuštanja u podzemlje.