Izvori

Ova knjiga bavi se doktrinarnim vjerovanjima zarathuštrana. Ona razmatra trajna  obilježja  te  vjere.  Glavne  pouke  te  religije  izložene su u Gathama, odražavaju se u Mlađoj Avesti, tijekom stoljeća, a da­ nas  ih prakticiraju  moderni  zarathuštrani.  U  ovoj  se  knjizi  bavimo

zarathuštranizmom kao živom duhovnošću a naši prvenstveni izvori su svete knjige i današnja vjerovanja mazdaista.

Iako su raspršeni po cijelome svijetu, glavnina zarathuštrana još uvijek živi na indijskom potkontinentu i u Iranu. Stoga njihova vjerova­ nja predstavljaju današnju praksu. Zarathuštrani u dijaspori u dvadese­ tom stoljeću nužno će unijeti određene promjene u religijsku praksu koje bi mogle pomoći da se njihova zajednica obnovi ili nestane.

Zarathuštranske svete knjige napisane  su na avestanskom jeziku s razvijenim gramatičkim rodovima i dijalektima koji se govore u istočnom Iranu. Doseljenici u zapadni Iran odlučili su se na jednostavniji jezik, pahlavi. Međutim, oni su nastavili govoriti svete molitve, Manthre, na avestanskom jeziku.

U doba kada je mazdaizam prodro u zapadni Iran, Medija je bila vazal Asirije. U šestom su stoljeću Medijci ustali protiv Asiraca i pod­ vrgnuli su ih. Ni medijska kraljevska kuća ni svećenički klan Magi nisu propovijedali mazdaizam. Magi su bili jedno od šest plemena u Medij­ skom carstvu.

Uspostava  ahemenijske  dinastije,  s  njihovim  kraljevima koji  su propovijedali mazdaizam, dala je novi poticaj toj religiji. Čak i da su re­ ligiju rabili u političke svrhe, kao što neki znanstvenici   napominju, ahe- menijski kraljevi podupirali su mazdaističku vjeru. Kameni Darijevi nat­ pisi jasno svjedoče o štovanju Ahura Mazde, Utjecaj Magija blijedio je usponom ahemenijske dinastije. Suzbijena je Gaumatina urota da ponov­ no uspostavi vlast Magija i nastavljeno je ocrnjivanje Magija. Prošlo je neko vrijeme dok Magi, prihvaćajući mazdaizam, nisu ponovno ušli u glavnu struju iranskoga društva. Tijekom Aleksandrove invazije, Magi su se postavili kao čuvari iranske kulture protiv helenskoga upletanja. U zbacivanju Seleucida i uspostavi Arsacida, Magi su vidjeli mogućnost povratka u gornje  slojeve  iranskoga društva.  Preporod Zarathuštrine vjere potakao je narod zapadnoga Irana da shvati značenje svetih knjiga. Dva stoljeća helenske vladavine ograničila su međusobne veze između istočnoga i zapadnoga Irana i tako povećali jezične poteškoće u komu­ nikaciji između ljudi po cijeloj toj zemlji. Osjećala se snažna potreba za prijevodom tekstova Aveste na pahlavi. U pokretu, kojemu he svrha bila nalik nastojanjima u srednjem vijeku u Europi da se Biblija prevede na suvremene jezike, zadaća prijevoda avestanskoga teksta na pahlavi za­ pala je učene Magije.

U  doba vladavine  Sasanida,  crkva  i  država bile  su  sjedinjene  ili ih  se  smatralo  «blizancima».  Ardešir,  utemeljitelj  sasanidske  dinastije, koja je  pripadala  svećeničkoj  klasi Athravana,  proglasio je  mazdaizam službenom  religijom  države.  On je  zadužio  svoga  velikog  svećenika, Tansara,   da  počne   sakupljati  raspršena   avestanske  radove   i  da  pri­ premi službeno autorizirani tekst svetih knjiga.  Istodobno se nastavilo s prevođenjem Aveste na pahlavi, a pridodani su i komentari, koji su zajed­ no postali poznati kao Zend Avesta {Azainti na avestanskom, a Avestak-u Zand na  pahlaviju).

S novom ulogom koju je religija zadobila u društvenopolitičkom životu iranskoga naroda, mnoga religijska, filozofska i književna djela pojavila su se na pahlaviju, vrteći se često oko službene teologije. To je pojava kojoj  smo danas svjedoci u zemljama s teokratskim ili dru­ gim oblicima autokratskih vladavina. Knjige na pahlaviju pisali su pra­ vovjerni zarathuštrani kao i heretici, filozofi pa i političari, oni koju su podupirali režim kao i disidenti, potlačeni kao i tlačitelji. Upravo kao i u naše doba, politički disidenti koji su se žalili na društvenu nepravdu svoju su oporbu zaodijevali u religiju, bilo u obliku scenarija posjeta nebu i paklu, u kontekstu dualizma i mučeništva, u odnosu na konačnu pobjedu potlačenih, u društvenu pripovijest, ili u filozofski okvir. Maz- dak nije zastupao novu religiju. Tvrdio je da su njegova socijalistička stajališta predstavljala istinsku zarathuštransku religiju govoreći  da je službena crkva iskrivila prave doktrine. Mazdak je dao popularizirani zarathuštranizam svoga doba.

U sedmom stoljeću A.D., tijekom arapsko-islamske invazije Irana, mnoge su knjižnice spaljene a brojne knjige uništene. Nakon što smo prisustvovali  u  naše  doba  razornim  razmjerima  kulturnih  revolucija u komunističkoj Kini i islamističkom Iranu, nije nam teško zamisliti opsežnost rušilačkih razaranja koja su provodili napadači  prema iran­ skoj kulturnoj baštini. Osim pljačke i teritorijalne ekspanzije, Arapi su odlučili zamijeniti zarathuštranizam islamom, a perzijski jezik arapskim. Oba su cilja postigli nakon zamjene perzijskog arapskim pismom u dese­ tom stoljeću A.D., kada se islamizacija Irana ubrzano širila.

U devetom stoljeću A.D., tijekom vladavine abasidskih kalifa, nekoliko athravanskih svećenika, uključujući Atarfarnbagha i Adarbada Hemeda, sakupili su postojeće dijelove svetih knjiga i dali se na pisanje

pravila i komentara preostalih u sjećanju. Rezultat njihova plemenita napora je bio očuvanje dijela religijske i filozofske literature sasanidske ere - što je bila operacija spašavanja slična onoj u Kini nakon tamošnje kulturne revolucije.

Međutim, do toga je doba pahlavi pao u zaborav i ljudi više nisu mogli razumjeti religijske tekstove napisane na pahlaviju. Stoga je došlo do drugačijega razvoja. Dijelovi Aveste prevedeni su s pahlavija na per­ zijski i pridodani su komentari. Cjelina je postala poznata kao Pazand (Paiti Zaini na avestanskom jeziku). U međuvremenu su svećenici sas­ tavili dodatne molitve u Pazandu i unijeli ih u Khordeh Avestu.

Stoga je očito da avestanski tekstovi ne mogu pretendirati na iz­ vornost kao što to mogu Gathe. Činjenica da su Gathe usađene u Avestu ne daje ostalim dijelovima Aveste istu vjerodostojnost. Niti ona uvodi Mladu Avestu u teološke kanone za tumačenje Gdtha. Suprotne tvrdnje temelje se na pogrešnom shvaćanju mazdaizma. U svezi s autentičnošću raznih dijelova avestanskih izvora, kronologija dobiva na važnosti.

Zarathuštranska literatura primila je tri nepopravljiva udarca: prvo Aleksandrovu invaziju u četvrtom stoljeću; drugo, arapsko osvajanje u sedmom stoljeću,  i treće, prevlast barbarskih Mongola u dvanaestom stoljeću.  Posljednji  udarac  bio  je  najrazorniji.   Mongolski  kraljevi, koji  su  prihvatili  islam,  spojili  su  zadobiveni  religijski  žar  sa  svo­ jom prirođenom okrutnošću. Divljački su progonili sve nemuslimane, uključujući zarathuštrane. Kao ishod tih nedaća, u posljednjih trinaest stoljeća, ne samo da je uvelike opao broj zarathuštrana, već je uništeno preko tri četvrtine religijske literature iz sasanidske ere.

Svaka od postojećih avestanskih knjiga bavi se određenim vidovi­ ma religije i s njom povezanim znanjem. Yasna, koja znači obožavanje, ima sedamdesetidva haitija ili poglavlja i obuhvaća dvije Gathe. Yasna se bavi stvoriteljem, otkrivenjem, vječnim zakonom, slobodom izbora, svrhom života, besmrtnošću duše, zakonom posljedica i obnovom svije­ ta. Yasti, koji znače obožavani, sastavljeni su u čast Yazata. Kao što ćemo objasniti kasnije u ovoj knjizi, većina Yazata ne potječe iz Gdtha. Vis- pred, u značenju svih svetkovina, ima dvadesetičetiri poglavlja i odnosi se na šest sezonskih svetkovina zahvalnosti, Gahanbara.  Vendidad, u značenju zakona protiv demona i lažnih božanstava, uglavnom se sastoji od pravila higijene. Khordeh Avesta je dvojezična  i sadrži dnevne mo-

litve, od kojih je jedan dio na perzijskom. One predstavljaju sasanidske i postsasanidske molitve.

Gathe  su  nedvojbeno  najsvetiji  i  najautentičniji  dio  Aveste.  One predstavljaju  istinski  mandaizam -  religiju  koja  se  propovijedala  i  prak­ ticirala od vremena otkrivenja u istočnom Iranu. Ona odgovara prvoj fazi u religijskoj povijesti. Bila je također religija carstva tijelom prvoga dijela ahemenidske vladavine. Mazdaizam je u toj fazi imao «oslobodilačke» i

«moralizatorske» funkcije.  Obilježavali su ga humanitarizam,  elastičnost i  snošljivost  sa  svrhom  da  se  uklone  društvena  nepravda,  predrasude i  zaluđivanje  naroda  koje  su  vršili  lažni  svećenici  i  iskvareni  vladari

-   karapani i kaviji. Ahemenidi su rabili religiju prvenstveno u moralnom i duhovnom kontekstu. U postahemenidskoj eri tom su religijom vladali preobraćeni Magi. Ta je era bila druga faza u razvoju zarathuštranske tradicje. Zarathuštranizam Maga bio je regresivan i ritualistički. Magi su ponovno uveli u tu religiju neke predzarathuštranske koncepte. Obredi su poprimili veće značenje nego njezina bit. Glavni dio Mlađe Aveste je mentalno dijete magijskih mudraca. Jedan istaknuti znanstvenik otišao je tako daleko  da je tvrdio kako Yašte u Mlađoj Avesti predstavljaju

«politeizam koji je vrlo sličan onome velikom ciklusu himni prijašnjih Indoarijaca, Rig  Vedama - politeizmu protiv kojega se Zarathuštra po- bunio.»          Po mom je mišljenju, i zbog razloga koji ću objasniti u dijelu o Yazatima, politeizam u Taštima više je prividan nego stvaran. Glavna primjedba dijelovima Mlađe Aveste nije uključivanje Yazata, već ponov­ no uvođenje pretjeranoga ritualizma, osobito onoga radi odbijanja zlih duhova - što je praksa koja se izrazito suprotstavlja obilježjima Gatha.

Posljednja  faza  u  religijskim  tradicijama  o  kojima  raspravljamo je sasanidski  mazdaizam,  koji je  bio  politički  usmjeren.  Njegove  su  oso­ bine  bile podvrgavanje  duhovnosti političkoj  disciplini i potpori klasne diskriminacije.  U doba uspostavljanja sasanidske dinastije, mazdaizam je funkcionirao  u  «oslobodilačkom»  i  «nacionalnom  smislu.»  Mazdaizam je bio ujedinjujuća snaga u rukama vlade  da bi postigla svoje političke ciljeve. Od samoga početka, u svojoj borbi za vlast, Ardeshir, utemeljitelj sasanidske dinastije, politizirao je religiju, pomažući tako  svom usponu prema vlasti. Putem «ujedinjujuće snage» religije, on je također uspio ot­ kloniti helenistički  kulturni  utjecaj,  očuvavši teritorijalnu  cjelinu  zemlje  i mobilizirajući ljude na obnovi veličine  ahemenidskoga Irana.  Sasanidi su  sebe držali  zakonitim nasljednicima Ahemenida.

Usredotočenjem       moći      u     vladajućoj    klasi,      širila      se     iskva­ renost, pojačavalo tlačenje,  a rastao je i javni otpor. Pred kraj  su se društvenoekonomski uvjeti toliko pogoršali da su  sasanidski kraljevi počeli rabiti religiju samo kao «legitimizaciju» za nastavak dinastije. U šestom stoljeću, uživanje u luksuzu, nemoral i dekadencija u vladajućoj klasi, kraljevskoj kući i  u redovima svećenstva (koji su pandani kavia i karapana iz prorokovog doba), postali su toliko rašireni da je to imalo za posljedicu pad dinastije i podvrgavanje religije arapskim napadačima. To je neizbježna sudbina neke religije koja se poistovjećuje s politikom režima u opadanju.

Na avestanske izvore nadovezuju se tekstovi na pahlaviju. Nema dvojbe da mnoge pahlavi knjige predstavljaju vrijedne izvore za zarathuštranska proučavanja. Ali trebamo li sve pahlavi knjige držati autentičnim dokumentima o zarathuštranskom «pravovjerju»? I u kojoj se mjeri možemo u njih pouzdati u tom smislu?

Pahlavi knjige  mogu  se  podijeliti na dvije  skupine.  U  prvu pri­ padaju pahlavi inačice avestanskih tekstova - Pahlvi Yasna, Pahlavi Vis- pred i Pahlavi Yost, koje možemo držati religijskim izvorima isto toliko koliko i njihove avestanske pandane. U drugoj su pomiješani avestanski  i pahlavi tekstovi, popute Afrini-Dahman, kao  i  čiste pahlavi knjige. Mnogi su autori sastavili popis pahlavi knjiga i one su lako dostupne. Zbog pomanjkanja sačuvane građe o mazdaizmu, neke su od tih knjige privukle veću pozornost nego što zaslužuju. Kratak pogled sadržaja tih knjiga  otkriva da  se  one  bave pitanjima filozofije,  higijene  i  zakona, vrteći se oko religije. Sadržaj tih knjiga ne smijemo nekritički uzeti kao pravovjerne zarathuštranske doktrine. Kao izvore, trebamo ih pažljivo ispitati, analizirati i rabiti kritično. Kratak pregled nekih pahlavi knjiga ilustrirati će ovu tvrdnju.

Dinkhard je najdulja postojeća pahlavi knjiga.  Ona je  zanimljiva zbirka  religijskih,  povijesnih,  zemljopisnih,  zakonskih  i  medicinskih obavijesti, i kao takva, mješavina znanja svoga doba. Matikan-i-Hizar Dadaistan je traktat o osobnom zakonu i sudstvu sasanidske ere temeljen na presudama nekih sudaca. Pretpostavljamo da su pravne knjige poput Matikana bile brojne u to doba, od kojih nijedna nije preživjela. Šikand Gumani  Vijar je znanstvena knjiga o filozofiji religije. Odbacujući iz­ vjesne doktrine židova, maniheista i kršćana, knjiga raspravlja o prob-

lemu Dobra i Zla u širokom okviru zarathuštranizma i njegovim srod­ nim izdancima. Bunda-hišn je druga knjiga u toj kategoriji. Ona se bavi podrijetlom   i prirodom stvaranja kao i eshatologijom. Minok-i-Khrad uglavnom je knjiga etike koja također sadrži nešto legendarnog materi­ jala. Sayast-la-Sayast ili Pahlavi Rivayat bavi se problemima grijeha, ru­ kovanja leševima, teinom nečistoće i pravoga načina pročišćenja. Arda Viraf Nameh književni je i fikcionalni prikaz posjeta velikoga svećenika nebu i paklu, ponešto nalik Danteovoj Božanskoj komediji, ali napisan tri stoljeća prije nje. Bahman Yašt opisuje pobjede i patnje zarathuštrana  i prikazuje tlačiteljsko ponašanje muslimana.

Svjetska religijska povijest puna je protuslovnih tumačenja svetih knjiga, koja često predstavljaju stajališta različitih sljedbi, u rasponu od naglašeno konzervativnih do izrazito radikalnih. U naše doba neki su znanstvenici otišli u krajnost dajući marksističko tumačenje izvjesnim odlomcima u svetim knjigama otkrivenja. Da su nekim slučajem samo ti komentari preživjeli, potomci bi mislili o njima kao jedinom ispravnom predstavljanju vjere, a to bi bilo katastrofalno! Nažalost, to se dogodilo u zarathuštranizmu kao rezultat nekritičkoga prihvaćanja svih pahlavi knjiga kao izvora za pravu vjeru.

Većina pahlavi tekstova koja je došla do nas imaju znanstvenu i in­ formativnu vrijednost, s bogatim filozofskim tonom. Neki od njih utjeca­ li su i na islamsku (ši'a) filozofsku misao u Iranu, ali oni ne predstavljaju pravovjerni zarathuštranizam. Neki od tih napisa predstavljaju zurvanits- ka, manihejska i druga heretička stajališta. Većina tih knjiga sastavljena je u nepovoljnom okružju nekoliko  stoljeća nakon pada  Sasanida.  U njima je prisutna mogućnost dodavanja ili  ispuštanja, zbog straha ili zaborava,  i u najboljem slučaju one  odražavaju vjerovanja i  mišljenja njihovih autora.  Stoga je potreban oprez od nekritičkoga prihvaćanja pahlavi tekstova kao izvora mazdaističke doktrine.

Klasični tekstovi Grka pružaju vrijedan, iako katkad dvojben, izvor. Oni čine kako izjave o činjenicama tako i izraze mišljenja. Činjenične izjave odnose se na ono opipljivo i zapažljivo u zarathuštranizmu i, kada su popraćene usporedbama sa svojim grčkim pandanima, pouzdanije su. Činjenične izjave trebamo smatrati valjanima. To nije slučaj s izrazima mišljenja koji se odnose na neopipljiva pitanja u zarathuštranizmu. Oni uključuju shvaćanje izvjesnih vrlo sofisticiranih religijskih i metafizičkih

koncepata iranske vjere. Kako bi shvatili te koncepte, Grci povlače us­ poredbe između njih i vlastitoga panteona bogova. Te su usporedbe bile često nespojive a katkad i  smiješne,  što je  imalo za ishod pogrješno tumačenje.  Neki  izvaci  iz tekstova Herodota i Plutarha ilustriraju tu tvrdnju.  Herodot je u petom stoljeću prije Krista pisao:  «Među Perzi- jancima nije uobičajeno imati idole (slike bogova) i sagrađene hramove, kao i podignute oltare. Oni čak njihovu uporabu drže znakom ludosti. Oni ne vjeruju kao Heleni da su bogovi poput ljudi.»            U istoj knjizi on također izjavljuje, «Perzijanci drže laganje najsramotnijom stvari na svi­ jetu. Do njega po težini prijestupa je stvaranje dugova, uglavnom zbog toga što su dužnici prisiljeni govoriti laži.»                                 Sve su to činjenične izjave i popraćene su usporedbama. Iz tih izjava možemo zaključiti da su Perzi- janci obožavali nematerijalnoga i božanskoga boga, da nisu stvarali sliku boga i da nisu lagali.

U  sljedećim  citatima  iz  Herodota,  koji  sadrže  kako  izjave  o činjenicama tako i izraze mišljenja, stanje je drugačije. «Perzijanci nika­ da ne onečišćuju rijeke izlučinama svojih tijela, niti u nekoj od njih peru ruke; niti će drugima dopustiti da to rade, jer imaju veliko poštovanje prema rijekama.»               Prvi dio te izjave sadrži niz činjenica koje se tiču nekih činova od kojih se Perzijanci suzdržavaju. Drugi dio sadrži izraz mišljenja koje ne predstavlja odgovarajuće zarathuštransko vjerovanje u njegovom pravom kontekstu. Perzijanci nisu poštovali rijeku per se, već su se užasavali onečišćenja vode, bez obzira koja je to voda. Vodu, poput drugih prirodnih elemenata - zrak, tlo i vatru - treba marno održavati čistima. To je propisana religijska, kao i svjetovna, dužnost. Ne čudi što je zarathuštranizam dobio etiketu prve religije koja se bavi očuvanjem okoliša.  U zarathuštranizmu materija i priroda isto su tako dobri kao um i duša. One nisu zle i treba ih sačuvati i brinuti se o njima.

Drugi zarathuštranski koncept koje su Grci često pogrješno shvaćali  i tumačili je pitanje moralnog dualizma. Unatoč tomu, taj je koncept os­ tavio traga u grčkoj filozofskoj misli. Još je u šestom stoljeću prije Krista Teagen iz Regija tvrdio je da je božansko ratovanje (borba bogova) u grčkoj književnosti alegorija za moralni sukob u čovjeku. Neki drugi grčki pisci predstavili su taj koncept kao kozmički dualizam.

Grci su mogli vidjeti da zarathuštrani nisu idolopoklonici i da vje­ ruju u transcendentnoga osobnoga (i božanskoga) Boga, kao što smo

vidjeli u Herodotovom svjedočanstvu. Ali Grci uglavnom nisu uspjeli shvatiti svrhu i posljedice dualističkog načela. Možda je zbog te zbrke došlo uslijed opsesija da se tu doktrinu objasni helenističkim konceptima božanstava. Na primjer, Diogen iz Laerta piše kako su Eudoks i Aristotel izjavili da u doktrinama Maga postoje dvije sile suprotstavljene jedna drugoj. Jedna predstavlja dobroga boga Zeusa, nazvanoga Ormuzd ili Ahura Mazda, a druga vraga Hada, nazvanoga Areimandios ili Angra- mainyo. Plutarh piše o istoj temi: «Oromondes je proizašao iz svjetla i među svim stvarima koja ćula zapažaju taj mu je element najviše nalik; Areimandios je proizašao iz tame i stoga je iste naravi kao i ona.»          Ti izvaci pokazuju da Plutarh nije shvatio zarathuštranski koncept Boga. Zarathuštra je  nedvosmisleno  proglasio  da je Ahura  Mazda  stvorio svaku dobru stvar, uključujući svjetlo i da je svjetlo proizašlo iz Boga ili ga je on stvorio. Stoga Bog ne može proizaći iz svjetla kao što Plutarh tvrdi, već svjetlo potječe od Boga. U mazdaizmu Bog se predstavlja jed­ nako toliko svjetlošću koliko i istinom i pravednošću. Grčki nas tekstovi obavješćuju da su poznati liječnik kralja Artakserksa II, Ktesije  (400. prije Krista), te filozofi Teopomp iz Kiosa (300. prije Krista) i Hermipos iz Smirne (250. prije Krista) imali intelektualne odnose  s Magima.

Drugi izvori za zarathurštanske studije djela su kršćanskih pisaca, uglavnom Armenaca, tijekom sasanidske ere, te muslimanski tekstovi postsasanidske  ere.  Iz  dolje  spomenutih  razloga,  i  ti  tekstovi  zahti­ jevaju posebnu pozornost prije negoli ih uzmemo kao valjane izvore za  Zarathuštrinu  teologiju.  Iz  razloga  o  kojima  ovdje  raspravljamo, mnogi tekstovi kršćanskih povjesničara toga razdoblja sadrže pogrješne obavijesti, baš kao i grčki tekstovi.

Iako je rat između Rima i Perzije započeo u prvom stoljeću prije Krista, on se pojačao od trećega stoljeća A.D. nadalje, sve dok u sedmom stoljeću A.D. Arapi nisu porazili i podvrgnuli Iran pod svoju vlast. Od trećega stoljeća A.D., zarathuštranska religija postala je službena vjera Perzijskoga carstva. Otprilike jedno stoljeće kasnije, Konstantin je progla­ sio Rimsko carstvo kršćanskim, a sebe braniteljem te vjere, zahtijevajući lojalnost od svih kršćana, bez obzira na njihovo državljanstvo.

Tijekom trećega i četvrtoga stoljeća, tri su stvari  bile  posebno važne Sasanidima. Prvo, Arsacidi, koji su vladali Iranom prije Sasanida, preživjeli su u Armeniji i uživali zaštitu Rimljana, pa su tako predstav­ ljali moguću političku prijetnju  Sasanidima.  (Arsacidski kralj  Vologe-

ses, postavio je 62. godine A.D. svoga mlađega brata Tiridatesa, koji je bio sljedbenik zarathuštranizam, na armensko prijestolje.  Tiridatesovi nasljednici nastavili  su vladati Armenijom  i  nakon  dolaska na vlast Sasanida,  a Armenija,  koja je  nekada bila uporište zarathuštranizma, prkoseći Sasanidima, postala je kršćanska.) Drugo, Armenci, koji su pri­ hvatili kršćanstvo, iskazivali su lojalnost Rimu i predstavljali moguću re­ ligijsku i političku prijetnju Sasanidskom carstvu. Treće, kršćanske dog­ me izvana i manihejske doktrine iznutra prijetile su službenoj državnoj religiji. Produljeni rat između Irana i Rima, koji su Armenci često poti­ cali, zatrovao je umove suvremenih povjesničara.  Stoga su povijesni prikazi te ere uglavnom pristrani i politički nadahnuti. Sljedeći izvaci iz tekstova nekih kršćanskih pisaca toga razdoblja ilustriraju tu tvrdnju.

Theodoros od Mopsuestije Damascius, kršćanski grčki pisac koji je živio za sasanidske ere, nazvao je mazdaizam primitivnim i pokušao falsificirati Zarathuštrino pozivanje na monoteizam pripisujući mu zurvanističku doktrinu stvaranja. Armenski pisac Elisaeus, u svojoj poznatoj povijesnoj knjizi Vartan, napisanoj u petom stoljeću, odbacuje zarathuštranska vjerovanja.

Jedan  drugi  armenski  povjesničar,  Eznic,  u  svojoj  knjizi  pro­ tiv  heretičkih  mišljenja,  razmišlja  o  zarathuštranizmu  u  poduljem prikazu  u  kojemu  zurvanističke  doktrine  postojanja  predstavlja  kao zarathuštranske. On piše: «Prije bilo čega, neba ili zemlje, ili bića bilo koje vrste, postojao je Zurvan a ime mu znači sreća ili slava.»22  Stoga u ovoj knjizi ponavljamo oprez pred takvim tekstovima. Bitno je temeljito procijeniti njihovu vjerodostojnost prije nego što  se oslonimo na njih kao izvore za zarathuštranske doktrine. Međutim, možemo ih uspješno rabiti za druge obavijesti. Oba spomenuta armenska pisca obavješćuju nas da su u petom stoljeću A,D. postojale barem dvije zarathuštranske sljedbe koje su bile neprijateljske jedna prema drugoj. Jedna se zvala Mog (Magi, Maghava), a druga Zendik. Prva je najvećma bila utjecajna u zapadnoj Perziji a druga u istočnoj Perziji, što je korisna obavijest o šizmi u to doba. Pogled na zemljopisna središta tih dviju sljedbi može nam pomoći odrediti njihovu pravovjernost.

Predrasude i krive obavijesti, slične onima što smo ih gore opisa­ li,  možemo  otkriti  u tekstovima mnogih muslimanskih  povjesničara, od kojih su neki, poput Dimišgija (A.D.  1327),  otišli tako daleko u svojemu  neprijateljstvu  da  su  Mage poistovjetili  s  idolopoklonicima.

Dimišgi je živio udoba kada su progoni nemuslimana u Iranu, osobito zarathuštrana, bili na vrhuncu. Nasuprot tomu, slavni i poznati musli­ manski povjesničar SahrestanT (A.D.  1153) izjavljuje u svom slavnom spisu, Kitabu-l-Milal va Nahal (O religijskim sljedbama i vjerovanjima) da zarathuštranizam, kao otkrivena religija, spada u istu kategoriju kao judaizam i kršćanstvo. Za njega je zarathuštranizam bio religija koja je vjerovala u monoteizam, otkrivenje (preko svetih knjiga) i Sudnji dan. Sljedbenici te religije u islamu nazivaju se Ahl-e Kitab (oni koji vjeruju o knjige otkrivenja) i prema njima se ponašaju kao prema zimijima. Zimi su trebali plaćati porez na glavarinu i podvrgnuti se islamskoj vladavini, a zauzvrat bilo im je bilo dopušteno ispovijedati svoju vjeru. Dok su se kršćani i Zidovi svakako smatrali zimijima, zimijski status zarathuštrana, bez obzira na spominjanje Majua u Kur 'anu i Haditima, bio je predmet spora. U pokušaju da spase zarathuštrane od progona neki blagonakloni iranski muslimani poistovjetili su Zarathuštru s Ibrahimom, ali toj tvrd­ nji nedostaje povijesne podloge. U svom nastojanju da spase svoju staru baštinu, drugi iranski muslimani pripisali su zarathuštranske hramove vatre i mauzoleje ši'a imamima ili ibrahimskim prorocima. Na prim­ jer, grob Kira Velikoga u Farsu pripisivao se majci kralja Solomona, a poznati hram vatre u Azerbejdžanu samom kralju Solomonu.

U postmuhamedanskom Iranu, usprkos svim službenim naporima da se ukloni iranska religija, zarathurštanizam je utjecao na mnoge mus­ limanske teozofske škole. Najpoznatija je mistična škola Šihab al-Din Suhrawardi Maqtula i njegova filozofija Išraq u  dvanaestom  stoljeću. Suhrawardi, koji je vjerovao u intuiciju, osobno otkriće, Božje ukaza­ nje i vizionarsko zapažanje (Kašf i Šohud) kao način ostvarenja istine, izričito je priznao da slijedi stazu koju su prije njega utabali Frašaoštra  i Jamaspa, koja su obojica bili prvi učenici Zarathuštre. SuhravardT je vidio Boga kao Svjetlo nad svjetlima. Najvažnije isijavanje iz toga iz­ vora bio je Bahman ili Vohu Mana. Suhravardljevu filozofiju preuzeli su i proširili veliki filozofi poput Mohamada Sehrzourija i Mulle Sadre. Zarathuštranizam je  ostavio traga na mu'atazilitsku         školu u kojoj je središnja zamisao jedinstvo pravde i Boga. U toj je islamističkoj školi pravda razumski razumljivi koncept.  Bog mora djelovati u  skladu  s pravdom i prema tome nije izvor nepravde i zla.   To je jedno od glavnih obilježja koncepta Boga i zakona Aše u zarathuštranskim učenjima.

Nakon jedanaest stoljeća tišine i prekida djelovanja, zarathuštrani- zam je pronašao put do europskih ustanova višega obrazovanja u osamna­ estom stoljeću. To se moglo zahvaliti znanstvenom geniju i neumornim naporima nekolicine europskih znanstvenika. U devetnaestom je stoljeću, nadahnut zarathuštranskom dualističkim konceptu i konačnom pobje­ dom dobra, Friedrich Nietzsche pripisivao vlastitu filozofiju Zarathuštri; a Richard  Strauss, pod dojmom Nietzscheova rada,  nazvao je jednu simfoniju po Zarathuštri. U osamnaestom stoljeću, zarathuštranizam je privukao francuske pisce kao što su Voltaire i Diderot. Ti su se francuski pisci zalagali za «prirodnu religiju» i protivili su se monopolu nad isti­ nom koji je imala Katolička crkva. Oni su vidjeli zarathuštranski mono- teizam kao «oružje» koje se može iskoristiti protiv kršćanstva, ukazujući da «Mojsije nije jedini: istina se može naći i u nekršćanskoj tradiciji.» Prvi europski znanstvenik koji je ponovno uveo zarathuštranizam u za­ padni svijet bio je oxfordski sveučilišni profesor Hyde. Njegovo učeno djelo pod naslovom Historia Religionis veterum Persarum eurumque Magorum, objavljeno 1700., uključuje mnoge obavijesti o religiji Parsa  i njihovom vjerovanju u monoteizam, što je posebno privuklo Zapadne znanstvenike. Hyde nije znao avestanski i pahlavi, pa se njegovo znanje o zarathuštranizrnu i religiji koju je on predstavljao temeljilo na onome što je naučio od Parsa. Bila je to vjera koju su ispovijedali Parsi u Indiji, oslobođena  skolastičke  spekulacije  ili  filozofskoga tumačenja.  Zatim je  slijedio  rad  slavnoga  francuskoga  znanstvenika Anquetila  du Perr- ona, koji je 1711. objavio prijevod onoga što je on nazvao Zend-Avesta, koja je sadržavala teološka i moralna načela kao i ceremonije božanskih službi. Iako su kasnije otkrivene mnoge netočnosti u njegovom prijevo­ du, njegov pionirski rad zadržao je svoje istaknuto mjesto. On je utro put daljnjim istraživanjima zarathuštranizma, kako na Zapadu tako i kod Parsa u Indiji.   Anquetil du Perron proučavao je Zend-Avesta u Indiji usred ozračja nevjerice i sumnje što su ih Parsi pokazivali. Nije imao prijašnjega iskustva s avestanskom gramatikom ili filologijom a morao se boriti s mnogim fizičkim i znanstvenim preprekama.

Nakon Perronovoga prijevoda, mnogi znanstvenici proučavali su zarathuštranizam, a njihova stajališta kreću se od odbacivanja toga proroka, do njegova priznavanja s obzirom da je njegova religija utje­ cala na praktički sve kasnije religije. Od apsolutnoga monoteizma do

teološkoga dualizma; od velikoga opsega moralnoga učenja do umijeća čarobnjaštva,  od  istančane  filozofije  života do primitivnoga kodeksa ponašanja. Ako uzmemo u obzir ograničenja i predrasude ljudskoga uma  i starost mazdaizma, takva različita mišljenja mogla su se i očekivati. Pro­ tuslovlja se nastavljaju i proširit će se u budućnost, a to čini proučavanje zarathuštranizma sve izazovnijim.

Metode istraživanja

Prvo smo istražili vjerovanja sadašnjih zarathuštranskih vjernika u Iranu i na indijskom potkontinentu. Onda smo objasnili postavke te vjere u praksi unutar gathičkoga doktrinarnoga okvira. Pri tome smo rabili filološka istraživanja, teološka tumačenja i povijesne podatke. Ispitali smo i objasnili doktrinarne promjene u svjetlu društvenopolitičkih snaga koje su djelovale u svakoj različitoj povijesnoj epohi. Nismo nekritički prihvatili nikakve znanstvene spekulacije.

Među raznim prijevodima Gatha, odlučio sam se za prijevod dr. Taraporewale jer on, kao praktički zarathuštranski znanstvenik ima bolji uvid u duh Gatha od nerazathuštranskih znanstvenika. Povremeno sam citirao prijevod Dinšah Iranija.

Razmotrio  sam tumačenje  sukoba između sjedilačkoga poljodjel­ skog života i nomadskoga života - ili sukob između sijanja i stepe. Upo­ raba sljedećih izraza u Avesti: nmana (obitelj), vis (jedinica naseljenja, koja se može usporediti s klanom, selom ili gradom), Zantu (teritorij) i khšatra (ljudi iste kulture, zanimanja i težnji, nešto poput naroda), poka­ zuju da je Zarathuštra propovijedao za nastanjene ljude u okomito struk­ turiranom društvu a ne samo za nomade.

Povezanost vedskoga i gathičkoga jezika i zajednička mitologija indoiranskoga naroda ne bi se smjela nerazumno rastegnuti na svaki dio zarathuštranske vjere.  Uporaba analogija ima svoje granice. Na prim­ jer,  ona  se  pokazala  korisnom u  objašnjavanju  postupka ponovnoga uvođenja u Mlađu Avestu indoiranskih božanstava u obliku Yazata.

Naše polazište je da je Zarathuštra propovijedao novu religiju. On je prekinuo s ritualima povezanima sa štovanjem daeva, uključujući i pretjeranu uporabu Haome, i povukao crtu između teologije, mitologije

i epske tradicije - crtu koja je narušena u Mlađoj Avesti.  On je odba­ cio zamisao o božanskom silasku vladara na zemlju i pozvao ljude da ustanu protiv nepravde. Objasnio sam ponovnu pojavu rituala u Mlađoj Avesti i manipulaciju religijom u političke svrhe koju su vršili prinčevi i svećenici sasanidskoga razdoblja.

Prijeporna pitanja, kao što su etičke vrijednosti nasuprot kozmičkom dualizmu, predstavio sam bez vrijednosnoga suda. Opisao sam vjerovanje zarathuštranskih praktičkih vjernika o tom pitanju, te postupak promjene gathičkoga etičkoga dualizma u kozmički dualizam Mlađe Aveste. Ispitao sam valjanost činjeničnih svjedočenja pisaca kao što su Hyde, Mandelslo i Chevalier de Chardin u odnosu na monoteizam u zarathuštranskoj tradiciji i usporedio ih sa spekulacijama znanstvenika poput Henninga.

Struktura djela

Kao što sam prije spomenuo, ova se knjiga bavi doktrinarnim vjerovanjima praktičkih zarathuštrana koja ću ispitivati unutar okvira gathičkih načela. Razmotrit ću inačice u suvremenoj praksi.

Po mom su mišljenju Gathe obznanile sedam novih i, za to doba, revolucionarnih koncepata koji su utjecali na čovjekovu filozofiju stvara­ nja i način života za buduća tisućljeća. Ti koncepti Čine zarathuštranske doktrine koju još uvijek slijede i prakticiraju sljedbenici te vjere. Kada nekoga zarathuštranina zapitamo o njegovim vjerovanjima onda on kaže da vjeruje u: Ahura Mazdu kao jednoga Boga, Zarathuštru kao Božjega proroka, Asu kao Božju volju, postojanje  dobra i  zla,  neprestani čin stvaranja, život poslije smrti, nebo i pakao, te u konačnu pobjedu do­ brote. Raspravljamo i tumačimo ta vjerovanja unutar okvira gathičkih doktrina u sedam poglavlja.

Prvo poglavlje: raspravlja se o vjerovanje u jednoga Boga, Ahum Mazdu, načelo jedinstva, konstruktivnost, dobrota i pravda. Prorok je sijao duhovno jedinstvo u množini.  On je proglasio da postoji jedno Biće {Ahura) i da je to Biće izvor svih drugih. On je dalje izjavio da to  «Biće» nema početka ni kraja.  «Biće» nema podrijetla pa bi bilo kakvi  nagovještaji  o  postojanju primordijalnoga  stanja «ne-Bića»  bili

nerazumni. To je teološki monoteizam. Za razliku od grčkih filozofa, Zarathuštra nije držao da se svemir razvio iz temeljne tvari. Izvor nije temeljna tvar već božansko Biće. Dobrota, konstruktivnost i pravda bitni su u konceptu Ahura Mazde.

Drugo  poglavlje:  ovdje  se  raspravlja o načelima proroštva i  ot­ krivenja.  Zarathuštra je doživio Ahura Mazdu putem unutarnjih očiju uma i svijesti. Bog se Zarathuštri ne prikazuje u oblacima ili u vatri; niti prorok uzlazi na nebo da bi vidio Boga. Gathe prikazuju proroštvo kao dvosmjerni proces. Prva se faza odnosi na uspostavu izravnoga odnosa  s  Bogom  putem  teozofske  kontemplacije;  druga je  otkrivenje  Božje poruke. Zarathuštra je vidio Boga u samo njegovim svojstvima. Plam- saji tih svojstava zrače unutar svakoga ljudskoga bića. Taj je koncept još jedna oznaka vjerovanja u jedinstvo Bića (izostanak vjerovanja u panteizam). Zarathuštra je bio prvi prorok koji je uveo Boga kao svetu inteligenciju i mudrost i koji je vidio ljudska bića kao posjednike svete inteligencije i kao suradnike Boga. Kao suradnici, oni mogu razviti i pojačati svoju inteligenciju i koristiti je za unapređenje svijeta i procvat čovječanstva.

Treće poglavlje istražuje načela Aše - vječnoga božanskoga zakona, poretka, pravde, pravednosti i progresa. Aša se nalazi u temelju mazda- izma. Aktivni zarathuštrani nazivaju je Božjom voljom.  Glavna briga Zarathuštre je moralni, praktični, uređeni život. Za njega se borba između dobra i zla nastavlja sve do vremena kada dobro nepovratno pobjeđuje. Mazdaizam je dao svrhu, nadu i samodostojanstvo ljudskim bićima. U zarathuštranizmu se nalazi zamisao o jedinstvu, dobroti i pravdi Boga; podrazumijeva se da Bog treba djelovati u skladu s pravdom.

Četvrto poglavlje tiče se dobra i zla. Načelo moralne dvojnosti glav­ no je načelo zarathuštranizma. Prorok je rekao da su se na početku po­ jave (ili stvaranja) čovjeka, dva mentaliteta iskazala u čovjekovom umu, riječi  i djelu. Jedan je dio dobar; drugi zao. Iz njihovoga sukoba stvorili su se život i neživot. Tako, prema Zarathuštri, dok Bitak nema podrijetla, život i neživot imaju. Zlo ima podrijetlo i ne može biti primordijalno. Ahura Mazda izmislio je i Mainyavu i Gaethyju; u oba ta svijeta zamisliv je dualizam, ali s Ahura Mazdom ne može biti dualizma. Platonska aka­ demija, u četvrtom stoljeću prije Krista, pokazala je veliko zanimanje za zarathuštranski dualizam. O tom se načelu raspravlja u četvrtom poglav­ lju gdje se istražuje koncept zla.

Peto poglavlje objašnjava prirodu Spenta Mainyua, uvećavajućega ili stvaralačkoga duha. Vjerovanje u stvaralačku, uvećavajuću i razvoj­ nu silu na ovom svijetu (Spenta Mainyu) temeljno je zarathuštranizmu. Zarathuštra je pridavao veliku pozornost fizičkom svijetu i silama koje djeluju u svemiru. On je utvrdio dva božanska medija za postignuće pro­ gresa, od kojih su oba svojstva Ahura Mazde. Ta dva medija su Aša (red  i pravda), o kojima raspravljamo u trećem poglavlju i Spenta Mainyu (stvaralačka, uvećavajuća i razvojna sila) a objašnjena u ovom poglavlju. Bog ne stvara ponovno svijet u infinitezimalnim točkama vremena, niti ga je stvorio jednom zauvijek. Prema načelu Spenta Mainyu, stvaranje je neprestani proces. Bog je prvi uzrok; drugi uzroci postoje prema zakonu

Aše. U mazdaizmu, stvaranje se približava emanaciji, koju oblikuje Bog.

Šesto poglavlje predstavlja zakon posljedica. Zarathuštra je prvi uveo koncept neba i pakla (plod ili nagradu i kaznu). Židovi, prije nego što su došli u dodir sa zarathuštranima, vjerovali su da će se svi pojedinci, bez obzira na njihova životna postignuća na ovom svijetu, preobraziti u sjene, sheol, i živjeti na tamnom mjestu u dnu zemlje. U razdoblju posli­ je izgona to se stajalište promijenilo, a u judaizmu i kasnije u drugim otkrivenim religijama pojavila se zamisao nagrade i kazne.

Sedmo  poglavlje  posvećeno je  objašnjenju  načela  konačne  pob­ jede dobra nad zlom, ili, kao što se općenito zna, uspostave Božjega kraljevstva na zemlji. Čovjekova borba dostići će svoj vrhunac u pot­ punom osvježenju (ili obnovi) svijeta. Međutim, taj je proces postupan. Obećana konačna pobjeda dobrote ulijeva nadu i sreću u srca svih onih koji rade za sreću drugih. Kao suradnici Boga, ljudi moraju surađivati sa Spenta Mainyu u skladu s Ašom, kako bi sukob zamijenili skladom, a bijedu srećom.  Bog je dao fizički svijet pa prema tome taj svijet nije zao. Čovjek, kao čuvar prirode, mora se skrbiti za prirodu i okoliš i dobrim djelima uspostaviti kraljevstvo Božje na zemlji.