4.4. Zapoteci 

 

 

Antropoloski muzej u Meksiko Sitiju je najimpresivniji te vrste u svijetu.  Mnostvo figurina, kipova, reljefa i murala, od kulture do kulture... i natrag u proslost do civilizacije Zapoteka. Ponovo su Azteci bili ti koji su dali ime mnogo starijoj kulturi. Za Azteke su oni bili "narod sa oblaka" (Zapotek). Originalno ime im je Benezza.

 

Keramicka figura samana ("vraca") koji se upravo preodjenuo u tijelo jaguara; ratnik (ili kosmicki putnik sa sljemom) u polulezecem polozaju; kosooki mudrac sa kozjom bradicom (ponovo kineski utjecaji)... Nekoliko malih figurica u staklenom muzejskom ormaricu, uz skrti tekst na spanjolskom (cim vidim njihove datume odmah se ne slazem)... Sve to ne moze ni priblizno da predstavi do kojih su visina uzletili Zapoteci (ili, mozda tacnije, s kojih visina su se spustili na pacificku obalu Meksika).

 

U zadnjih petnaestak godina "enciklopedijska" starost Zapoteka je "narasla" sa dvije na tri hiljade godina. Arheolozi jednostavno pronalaze sve starije i starije artifakte. Ono sto posebno cudi je da sto se ide dalje u proslost, umjetnost i historija ovog naroda biva sve savrsenija.

 

Naravno, vise ne treba ni spominjati poznatu karakteristiku srednjoamerickih civilizacija: i ovaj narod se odjedamput nasao na ovim prostorima ("narod sa oblaka") i to u punom kulturnom cvatu. Nema dokaza o postepenom razvoju.

 

Prica pocinje sa Monte Albanom. Rijec je o najimpresivnijem ceremonijalnom gradu u Srednjoj Americi poslije Teotihuakana. Rusevine se smatraju starim barem tri hiljade godina. Hijeroglifi pronadjeni ovdje su medju najstarijim. Piramide, trgovi, podzemni prolazi... zaustavljaju dah. Kameni "hramovi" su zapravo ostaci drevnih astronomskih opservatorija koje su odslikavale raspored zvijezda (Juzni Kriz, Alfa i Beta Centauri...).

 

Monte Alban je bio srce brojnih gradova i sela centralne meksicke visoravni i stotina kilometara pacificke obale. Vratimo li se unatrag tri hiljade godina vidjecemo brane, irigacione kanale, astronomske observatorije... kompleksi piramida sa desetinama hiljada ljudi tokom procesija. Kompleksni sistem pisanja (slozeniji nego danasnji) bio je kombinacija ideja i zvukova (kojeg, uzgred receno, jos nismo u potpunosti desifrirali)...

 

Dario me prekida: "Tata, idemo brze. Ovdje je dosadno, a i ima puno skolske djece (u muzeju)." Ja se prenem na momenat. Odlazimo do slijedeceg odjeljenja. Tamo starta prica o Mikstecima, ratnickom narodu sa sjevera, koji se prije 800 godina zilavo borio sa potomcima Zapoteka.

 

Tri hiljade godina civilizacije Zapoteka: od blistavog Monte Albana prije nase ere i njegovog iznenadnog i neobjasnjivog kolapsa oko godine 700 a.d., borba sa Mikstecima, zatim Aztecima, osvajanja konkvistadora, i, napokon, nastavak ataka od strane Meksikanaca ... sve je to ovaj narod svelo na nekoliko usamljenih enklava u Meksiku. Gledajuci ih u meksickoj prasini danas, znamo zasto ih enciklopedije nazivaju urodjenicima ili "meksickim indijancima".

 

Zatvorimo oci. I vratimo se u proslost.

 

Na vrhu planinskog uzvisenja, na prostoru od cetrdesetak kvadratnih kilometara, smjesten je velicanstveni Monte Alban. Njegovih dvadeset pet hiljada stanovnika je predvodjeno svojim duhovnim vodjama. Simboli jaguara (transformacije duse) i nebeske zmije (mudrosti i kosmickog znanja) su dio svakodnevnice.

 

Za stranca, Monte Alban je misteriozno mjesto. Zasto je ova uzvisina izabrana za ovakav gradjevinski poduhvat?

 

Na visokom platou nema vode. Nije ni strateski znacajan. Gradnja je strasno komplikovana. Kameni blokovi su neizmjerno teski. Kamenolom je daleko u dolini. Zapateci su niski rastom (metar i po) i ne ostavljaju dojam snagatora. Cak nemaju ni alate za obradu kamena. A ni kolica za prenos kamenih blokova. I, plus svega toga, svoje kamene "hramove" su podigli na rusevinama drugog drevnog grada.

 

Vise pitanja nego odgovora.

 

Za Zapoteke je kalendar predstavljao trijumf covjekovog uma da posmatra i interpretira prirodne i kosmicke obrasce. Ne samo da su dani i mjeseci prolazili i onda se dogodine ponavljali... vec su se, prolaskom vremena, ponavljali i ciklusi, i slicni ili isti dogadjaji... Neki od njih bi padali u tacno odredjene dane... A onda bi se, na osnovu dugogodisnjeg iskustva moglo i... predvidjati buducnost i dolazak pojedinih ciklusa.

 

Zamislimo tri povezana nazubljena tocka. Prvi ima dvadeset zuba koji predstavljaju dvadeset dana (sa posebnim imenima). Drugi ima trinaest zuba koji predstavljaju novih trinaest dana (i svaki se predstavlja kao neki broj). Treci ima 365 zuba koliko i solarna godina dana.

 

Solarni kalendar je imao 18 mjeseci po 20 dana, sa 5 dodatnih "praznih" dana na kraju svake godine (smatrani su nesretnim danima). Kada nazubljeni tocak odradi svojih 365 dana onda bi ovih ekstra pet dana pokretalo drugi nazubljeni tocak. Svaka nova solarna godina bi mogla poceti samo sa nekim od cetiri zuba/dana (cetiri - kao nase prestupne godine). Kada se cetiri dana kombiniraju sa 13 zuba na drugom tocku dobiva se mogucnost 52 kombinacije. Taj vremenski interval od 52 godine se cesto naziva "meksicko stoljece" ili "okrugli kalendar" (Tzolkin).

 

Pedeset dvije godine nisu slucajno izabrane. To je period u kome zvjezdani sistem Plejada opase svoj krug na nocnom nebu. Taj ciklus je bio od posebnog znacaja za sve srednjoamericke narode. Kao i za Atlantidjane. Jer je simbolizirao saradnju izmedju dva svijeta, dvije kosmicke rase.

 

Nakon Zapoteka, Maje su rafinirale mezoamericki kalendar, dodajuci mu duge i ekstra duge kosmicke cikluse. Racunanje vremena po dugom ciklusu je pocelo sa danima poslednje kreacije: 3.114 godina prije nove ere. Kraj treba ocekivati uskoro: godine 2.012. Ne umijuci pravilno protumaciti razmisljanje Maja, za ovu godinu se veze i kraj svijeta.

 

U pomoc je pozvana astronomija. Napokon naucivsi da se solarni sistem krece unutar nase galaksije - Mlijecnog Puta, a oko zvjezdanog sistema Orion, uspjeli smo prije dvije decenije izracunati koliko traje taj ciklus i kada se zavrsava. Gle "slucajnosti": u pocetnu tacku dolazimo 2.012 godine! To je godina kada nas Suncev sistem biva kratkotrajno obasjan posebnim zrakama iz samog centra nase Galaksije. I tada ce zapoceti novi period.

 

Dakle, kraj svijeta kakvog ga znamo (materijalistickog i nehumanog) i pocetak novog kakvog mozemo stvoriti. Ovaj ciklus traje priblizno 25.000 godina. Nemojmo ocekivati spektakularne rezultate bas te godine; ali, nasi potomci ce uspjeti prepoznati zaokret nabolje.

 

Odgovore za Monte Alban moramo potraziti na drugoj ravni razmisljanja. Alternativnoj. Dovoljno je uzeti visak ili raslje i brzo ce se pronaci podzemne, energetske linije. Te linije se ukrstaju na mjestima gdje su podizani hramovi, odnosno observatorije. Kompleks Monte Alban nesumnjivo ima porijeklo kao i Teotihuakan. Narodi koji su zivjeli u skladu sa planetom Zemljom, poznavali su njene mocne energetske tacke i cakre. I znali su kako tu dodatnu energiju koristiti u svakodnevnim i/ili duhovnim procesima.

 

Tehnologija gradnje je bila drugacija. Umjesto fizickom silom, vladalo se frekvencijama.

 

Cinjenica je da vrijeme brise uspomene i sjecanja. Nekad to ima smisla, ali, nerijetko, puno vise gubimo nego dobijamo.

 

Zapoteci i Monte Alban su se pojavili na mjestu drevne civilizacije kojoj su se izgubili historijski tragovi. Originalne observatorije poceli su zamjenjivati ceremonijalni centri; onda se presao put od arheoloskih rusevina do danasnjeg turistickog centra. Prolaskom hiljada godina, jednostavne, ali skladne i osmisljene gradjevine, nisu duhovno evoluirale. Njeni korisnici su polako gubili memoriju o originalnoj svrsi. Prednost su polako davali arhitektonskoj, vanjskoj komponenti.

 

Sjecanja su izblijedila, znanje se izgubilo, zaborav je progutao sve. Ili, skoro sve.

 

 

Astronomske opservatorije Monte Alban-a svjedoce o kosmickim uzletima civilizacije Zapoteka (“naroda sa oblaka”). 

Tvorci “prvih” solarnih i zvjezdanih  kalendara posluzili su kao uzor kulturama Maja i Tolteka.