Od svih zabluda vezanih uz pojam ljubavi, najsnažnija i najuvjerljivija jest vjerovanje kako je "zaljubljenost" ljubav ili bar jedna vrsta njena očitovanja. Takva je zabluda vrlo moćna jer se subjektivno, zaljubljenost, doživljava kao vrlo snažno iskustvo. Kad se netko zaljubi, tada će iskreno osjećati kako voli. Međutim, odmah postaju očita dva problema. Prvi je da je zaljubljenost specifično erotsko iskustvo povezano sa seksom. Ne zaljubljujemo se u svoju djecu iako prema njima osjećamo duboku ljubav. Ne zaljubljujemo se ni u naše prijatelje istog spola, osim ako nemamo homoseksualnih sklonosti, iako nam je iskreno stalo do njih. Zaljubljujemo se samo kada smo svjesno ili nesvjesno seksualno motivirani. Drugi problem jest da je zaljubljenost neizbježno privremena. Bez obzira u koga se zaljubili, sigurno je kako ćemo se prije ili kasnije odljubiti ako veza dovoljno dugo potraje. Ovo ne znači da prestajemo voljeti osobu u koju smo se zaljubili, već želim reći kako osjećaj ekstatičnog voljenja koje je karakteristično za zaljubljenost, uvijek prolazi. Medenom mjesecu uvijek dođe kraj. Procvat romanse uvijek uvene.

Kako bi se razumjela priroda fenomena zaljubljenosti i neizbježnost njenog završetka, nužno je ispitati prirodu onoga što se u psihijatriji naziva "granice ega". Iz onoga što možemo potvrditi kroz indirektne dokaze, čini se kako novorođenče tokom prvih nekoliko mjeseci svog života ne može razlikovati sebe od ostatka univerzuma. Kad ono pomiče svoje ruke i noge, pomiče se i cijeli svijet. Kad je ono gladno i svijet je gladan. Kad vidi majku kako se kreće, kreće se i ono. Kad mu majka pjeva, dijete ne zna da ono samo ne proizvodi zvukove. Dijete ne razlikuje sebe od kolijevke, sobe i svojih roditelja. Jednako mu se doima i živo i neživo. Još uvijek ne postoji razlika između Ja i Ti. Ono i svijet su jedno. Ne postoje granice i odvojenosti. Ne postoji identitet.

Međutim, s vremenom dijete počinje stjecati iskustvo o sebi - odnosno, kao o jedinki odvojenoj od ostatka svijeta. Kad je gladno, majka se ne mora uvijek pojaviti da ga nahrani. Kad mu se igra, majci se ne mora uvijek igrati s njim. Dijete tada stječe iskustvo da njegove želje nisu uvijek majci zapovijed. Doživljava svoju volju kao nešto odvojeno od majčina ponašanja. Počinje se razvijati osjećaj vlastitog "ja". Vjeruje se kako je ova interakcija između majke i djeteta osnova iz koje se razvija djetetov osjećaj identiteta. Primijećeno je da u slučajevima kad je ova interakcija ugrožena primjerice, kad nema majke ili zadovoljavajuće zamjene za nju, kad je ona zbog psihičkog poremećaja nezainteresirana tada novorođenče izrasta u dijete, a potom i u odraslu osobu čiji je osjećaj identiteta nepotpun u samoj osnovi.

Kad dijete shvati da posjeduje vlastitu volju odvojenu od univerzuma, ono počinje opažati i druge razlike između sebe i ostatka svijeta. Kad s voljom čini pokret, ono može mahati rukom, ali neće se pomjeriti ni kolijevka niti strop. Tada dijete spoznaje kako su njegovi pokreti i njegova volja povezani te da je stoga njegova ruka samo njegova, a ne nešto drugo ili nečije tuđe. Na ovaj način, tokom prve godine života, učimo osnove onoga što jesmo i što nismo, odnosno, tko jesmo, a tko nismo. Krajem prve godine mi znamo što je naša ruka, noga, glava, jezik, oči pa čak i naše gledište, glas, bol u trbuhu te prepoznajemo svoje misli i osjećaje. Poznajemo svoje psihičke i fizičke granice. To su granice koje nas omeđuju. Svijest o njima predstavlja granice ega.

Razvoj granica ega proces je koji se proteže kroz djetinjstvo, preko adolescencije te se nastavlja u zrelosti, ali su granice uspostavljene kasnije u prvom redu fizičke, a mnogo manje psihičke. Primjerice, period između druge i treće godine života tipično je vrijeme kad dijete postaje svjesno vlastitih granica moći. Do tada je dijete već spoznalo kako njegove želje nisu majci zapovijed, ali se još uvijek drži te mogućnosti i osjećaja da bi tako trebalo biti. Upravo zbog ovakvih nada i osjećaja, dvogodišnjaci se obično ponašaju kao mali tirani i autokrati, nastojeći naređivati roditeljima, braći i kućnim ljubimcima, kao svojim slugama, a na neposlušnost će reagirati kraljevskim bijesom. Roditelji o ovom dobu govore kao o "strašnoj drugoj godini". Već u trećoj godini dijete postaje dosta pomirljivije, što je rezultat prihvaćanja svoje relativne nemoći. Ipak, još uvijek se ne može odreći slatkog sna o svemoći pa čak ni nakon nekoliko godina bolnog suočavanja sa vlastitom nemoći, lako je trogodišnjak već prihvatio stvarnost granica svoje moći, još će nekoliko godina povremeno bježati u svijet mašte u kojem mogućnost svemoći (njegove vlastite) još uvijek postoji. Ovo je svijet Supermana i ostalih junaka. Ipak, postupno do adolescencije napuštaju se čak i superjunaci, a mladi ljudi spoznaju da su individualci omeđeni svojim tijelom i granicama svoje moći te da je svaki pojedinac relativno krhak i nemoćan organizam koji opstaje samo uz suradnju unutar grupe sličnih organizama koji čine društvo. U okviru ove grupe oni se osobito ne ističu, ali su ipak odvojeni od ostalih svojim individualnim identitetima, ograničenjima i mogućnostima.

Unutar ovih granica stvara se osjećaj usamljenosti. Neki ljudi - osobito oni koje psihijatri nazivaju shizoidnima - zbog neugodnih, traumatičnih iskustava iz djetinjstva, gledaju na vanjski svijet kao na nepopravljivo opasno, neprijateljsko, zbunjujuće mjesto. Ovakvi se ljudi osjećaju sigurno i zaštićeno unutar svojih granica te pronalaze utjehu u svojoj usamljenosti. Međutim, većina nas bolno doživljava usamljenost te teži pobjeći izvan zidina individualnih identiteta kako bi dospjeli u stanje koje će nas sjediniti s vanjskim svijetom. Iskustvo zaljubljenosti pruža nam mogućnost za ovakav bijeg, ali samo privremeno. Suština fenomena zaljubljenosti je iznenadno rušenje dijela individualnih granica ega koje nam dopušta stapanje našeg i identiteta druge osobe. Iznenadno oslobađanje od samoga sebe, eksplozivno pretakanje sebe u osobu koju volimo te dramatičan bijeg iz usamljenosti koji je posljedica rušenja granica ega, iskustvo je koje većina nas doživljava kao ekstazu. Sjedinjeni smo s osobom koju volimo! Nismo više usamljeni!

S izvjesnog gledišta, (ali zasigurno ne u svakom pogledu), zaljubljenost je vrsta regresije. Iskustvo spajanja s voljenom osobom seže daleko u djetinjstvo kad smo bili spojeni s majkom. Uz spajanje mi ponovno doživljavamo osjećaj svemoći kojeg smo se svojedobno morali odreći tijekom djetinjstva. Sve nam se čini moguće! Osjećamo kako sjedinjeni s voljenom osobom možemo svladati sve prepreke. Vjerujemo kako će se pred snagom naše ljubav ukloniti sve sile opozicije i nestati u tami. Svladat ćemo sve probleme. Budućnost je blistava. Nerealnost osjećaja tijekom zaljubljenosti u suštini je jednaka nerealnosti dvogodišnjaka koji se osjeća kraljem neograničene moći u svojoj obitelji i svijetu.

Kao što se stvarnost nameće maštanju dvogodišnjaka o vlastitoj svemoći, tako i razara ono fantastično jedinstvo zaljubljenog para. Prije ili kasnije, kao posljedica svakodnevnih problema, pojedinac se vraća sebi. On želi voditi ljubav; ona ne želi. Ona bi htjela ići u kino; on ne. On bi stavio novac u banku; ona želi stroj za pranje suda. Ona bi razgovarala o svom poslu; on bi o svom. Ona ne voli njegove prijatelje; on ne voli njene. Tako oboje, duboko u sebi, dolaze do mučnog otkrića kako zapravo nisu sjedinjeni s voljenom osobom, da će ona i dalje imati svoje vlastite želje, ukuse, predrasude, te da je neminovno drukčije usklađivanje vremena medu njima. Jedna po jedna, postupno ili iznenada, granice ega se počinju vraćati na svoja mjesta; postupno ili iznenada, oni se odljubljuju. Ponovno su dva odvojena pojedinca. Ovo je faza kad će početi polako raspletati svoju vezu ili će pak započeti rad na pravoj ljubavi.

Pod izrazom "prava" podrazumijevam kako u zaljubljenosti zapravo pogrešno procjenjujemo osjećaj ljubavi - naš subjektivan osjećaj voljenja samo je iluzija. Podrobnije ćemo proučavati pravu ljubav kasnije u ovom poglavlju. Međutim, zastupajući tezu da se par zaista može voljeti tek nakon odljubljivanja, zapravo želim naglasiti kako prava ljubav nema korijene u osjećaju ljubavi. Naprotiv, prava se ljubav obično pojavljuje kad zapravo nedostaje osjećaj ljubavi, kad se ponašamo s ljubavlju unatoč činjenici da je ne osjećamo. Pretpostavljajući da je realna ova definicija ljubavi o kojoj smo govorili, tada osjećaj "zaljubljenosti" nije prava ljubav i to zbog nekoliko razloga koji slijede.

Zaljubljivanje nije čin volje niti je to svjestan izbor. Bez obzira koliko bili otvoreni prema toj mogućnosti, takvo nas iskustvo ipak može zaobići. Nasuprot tomu, ovaj nas osjećaj može zarobiti upravo u trenutku kad mu se najmanje nadamo, odnosno kad je nepoželjan. Može se dogoditi da se zaljubimo u osobu koja nam očito ne pristaje. Dapače, vrlo je moguće da nam se čak niti ne sviđa objekt naše strasti, dok s druge strane, koliko god se trudili ne uspijevamo se zaljubiti u osobu koju duboko poštujemo i s kojom bi veza bila poželjna. Ovim ne želim reći kako je iskustvo zaljubljivanja imuno na disciplinu. Psihijatri se, primjerice, često zaljubljuju u svoje pacijente i obratno, pa ipak, uz osjećaje dužnosti prema pacijentima i svom pozivu uspijevaju zatomiti svoje osjećaje. Borba i patnja koju zahtijeva ova disciplina, mogu biti doista ogromne. Volja i disciplina mogu kontrolirati ovo iskustvo, ali ga ne mogu stvoriti. Možemo odabrati način reagiranja na zaljubljivanje, ali ne možemo odabrati samo iskustvo.

Zaljubljivanje ne predstavlja proširivanje vlastitih granica, već njihovo djelomično i privremeno urušavanje. Proširivanje granica zahtijeva napor, dok se zaljubljujemo bez ikakvog truda. Lijeni i nedisciplinirani pojedinci, zaljubit će se podjednako kao i oni energični i predani. Kada jednom prođe taj dragocjeni trenutak zaljubljenosti i granice se vrate na svoja mjesta, najvjerojatnije nastupa razočaranje, ali ono obično nije veće od samog iskustva. Kad se granice prošire, one takve i ostaju. Prava ljubav je trajno iskustvo uvećavanja samih sebe. Zaljubljenost to nije.

Zaljubljenost nije u nikakvoj vezi sa svjesnim duhovnim razvojem. Ako pri zaljubljivanju postoji nekakva namjera, tada je ona samo u svrsi bježanja iz usamljenost s nadom kako će eventualni ishod biti brak. Tada zasigurno ne razmišljamo o duhovnom razvoju. Zapravo, u periodu između zaljubljivanja i odljubljivanja osjećamo kako smo dostigli vrhunac te kako nema potrebe a ni mogućnosti za daljnjim razvojem. Potpuno smo zadovolji s onim gdje smo. Pronašli smo duhovni mir. Ne zapažamo ni potrebu naše voljene osobe za duhovnim razvojem. Naprotiv, ona nam se čini savršena. Ako i primijetimo pokoji nedostatak, držimo ih sasvim beznačajnim, malim hirovima i ekscentričnostima koje samo začinjavaju njen šarm.

Ako zaljubljenost nije ljubav, što je onda, nego privremeno i djelomično rušenje granica ega? Doista ne znam. Seksualna specifičnost fenomena navodi me na pomisao kako je to genetski određena instinktivna komponenta u vrijeme parenja. Drugim riječima, privremeno rušenje granica ega od kojih se sastoji zaljubljivanje jest stereotipna reakcija ljudskih bića na unutarnje seksualne porive i vanjske seksualne stimulanse, čija je svrha povećanje vjerojatnosti parenja i povezivanja kako bi se produžila ljudska vrsta. Ako se izrazim malo grublje, zaljubljivanje je prijevara kojom se služe naši geni kako bi nam zamazati oči i namamili nas u brak. Cesto se ta prijevara izjalovi, primjerice kad su porivi homoseksualne prirode ili kad se druge sile uplitanje roditelja, psihička bolest, sukobljavanje odgovornosti i zrele samodiscipline umiješaju kako bi spriječile vezu. S druge strane, bez ove male prevare, ove iluzije i neizbježno privremenog ( kad bi bilo trajno, ne bi bilo praktično) povratka u infantilno spajanje i svemoćnost, mnogi bi se od nas koji su danas sretni ili nesretni u braku s užasom povukli od stvarnosti bračnih zavjeta.