Piše:  Louise L. Hay

Zakon uma

Postoji zakon gravitacije, elektriciteta i ostali zakoni fizike. Većinu ih ne razumijem.

Postoje i duhovni zakoni, kao što je zakon uzroka i posljedice: što dajete, to vam se vraća.

Postoji također i zakon uma.

Ne znam kako funkcionira, možda slično zakonu o elektricitetu. Ne znam kako nastaje elektricitet, ali znam da se, kada pritisnem prekidač – svjetlo upali.

Vjerujem da misao, izgovorena riječ ili rečenica, izlazi iz nas prema zakonu uma i vraća nam se kao iskustvo.

Tek sada počinjemo proučavati odnos između mentalnog i fizičkog. Počinjemo shvaćati kako funkcionira um i kako su naše misli kreativne.

Brzina je naših misli velika, tako da ih je ispočetka teško oblikovati. Nasuprot tome, naša su usta spora. Pa, ako počnemo “uređivati” svoj govor time što ćemo slušati što govorimo ne dopuštajući pritom da kažemo negativne stvari, možemo početi oblikovati svoje misli.

Postoji ogromna moć izgovorene riječi, a mnogi od nas toga nisu svjesni.

Hajdemo promatrati riječi kao temelj onoga što neprestano stvaramo u životu. Cijelo vrijeme upotrebljavamo riječi, ali smo rijetko svjesni što brbljamo ili kako izgovaramo riječi. Obraćamo malo pažnje izboru riječi. Zapravo, mnogi od nas govore u negacijama.

Kao djeca učili smo gramatiku. Učili smo odabirati riječi prema gramatičkim pravilima. Gramatička pravila stalno se mijenjaju, pa što nije bilo dobro u jednom vremenu, postaje dobro u drugome. Što je u prošlosti bio slang, sada je općeprihvaćeno, ili obratno. Međutim, gramatika ne obraća pozornost na smisao riječi i na način na koji one utječu na naš život,

U školi me, međutim, nisu učili da će moj izbor riječi utjecati na iskustva u mom životu. Nitko me nije učio da su misli kreativne ili da mogu doslovno oblikovati moj život. Nisu me naučili da mi se ono što dam oblikovano u riječima, vraća oblikovano u iskustvu.

 

 

Svrha zlatnog pravila bila je da nam pokaže temeljni zakon života: “Čini drugima ono što želiš učiniti sebi.” Što god date, vrati vam se! Nitko me nikada nije učio da sam vrijedna ljubavi i da zavređujem dobro. I nisu me naučili da je život ovdje da me podrži.

Sjećam se da smo se kao djeca nazivali ružnim i okrutnim imenima i nastojali omalovažiti jedni druge. Zašto smo to činili”? Gdje smo naučili takvo ponašanje?

 

Pogledajmo što smo naučili. Mnogima od nas roditelji su često ponavljali da smo lijeni, glupi ili budale. Bili smo smetnja, nedovoljno dobri. Ponekad smo čuli kako kažu: “Da se barem nikad nisu rodili!” Možda smo pokleknuli Čuvši te riječi, ali sigurno nismo znali koliko će se duboko ta bol u nama ugnijezditi.

Izmijenite unutarnji dijalog

Prečesto smo prihvatili rane poruke svojih roditelja. Čuli smo:”Pojedi špinat”, “Pospremi sobu”, “Pospremi krevet”, sve da bi nas voljeli. Usvojili smo ideju da smo prihvaćeni samo ako napravimo neke stvari, da su ljubav i prihvaćanje uvjetovani.

 

Ali to je bilo prema tuđim mjerilima vrijednosti i nije imalo nikakve veze s našim unutarnjim osjećajem vlastite vrijednosti. Prihvatili smo ideju da možemo postojati samo ako učinimo nešto da zadovoljimo druge, inače nemamo dozvolu ni postojati.

 

Ove rane poruke doprinose onome što nazivamo unutarnji dijalog: načinu na koji razgovaramo sami sa sobom.

 

Vrlo je važan način na koji razgovaramo sami sa sobom jer je to temelj izgovorene riječi. On uspostavlja misaonu atmosferu u kojoj djelujemo i koja privlači iskustva u naš život. Ako se podcjenjujemo, takav će nam biti i život.

 

Ako se volimo i poštujemo, život može biti divan i radostan poklon. Ako nam je život nesretan ili smo nezadovoljni, najlakše je okriviti roditelje ili druge i reći da je to zbog njih. Ukoliko to učinimo, zaglavili smo se u tim uvjetima, problemima ili nezadovoljstvu. Riječi okrivljavanja ne donose nam slobodu.

Sjetite se: postoji moć naših riječi. Naša moć potječe i od preuzimanja odgovornosti za naš život. Znam da biti odgovoran za vlastiti život zvuči zastrašujuće, ali mi smo stvarno odgovorni, bez obzira na to prihvaćamo li to ili ne. Ako želimo biti odgovorni za život, moramo biti odgovorni i za ono što govorimo. Riječi i fraze koje izgovaramo produžetak su naših misli.

 

Počnite slušati ono što kažete. Ako čujete da upotrebljavate ograničavajuće ili negativne riječi, izmijenite ih. Ako čujem negativnu priču – ne idem uokolo prepričavajući je. Pomislim da je daleko stigla i ne mislim više o njoj. No ako čujem pozitivnu priču – svima je ispričam.

Kada ste u društvu, slušajte što ljudi govore i kako to kažu. Možete li možda povezati ono što govore s njihovim životnim iskustvima?

 

Vrlo velik broj ljudi živi život u “trebala bih”. Moje su uši vrlo osjetljive na “trebala bih”, odmah čujem alarmno zvono. Često u jednom izričaju čujem desetak “trebala bih.”

 

Isti ti ljudi čude se što im je život tako težak ili zašto se ne mogu izvući iz određene situacije. Silno žele kontrolirati stvari koje ne mogu kontrolirati. Oni okrivljuju ili sebe ili druge, a potom se pitaju kako to da ne žive slobodno.

Možemo također odstraniti moram iz svojeg rječnika ili mišljenja. Kada to učinimo oslobodit ćemo se velikog dijela opterećenja koje smo si sami nametnuli.

 

Stvaramo ogroman pritisak govoreći: “Moram ići na posao. Moram ovo… Moram ono … Moram …” Hajdemo umjesto toga reći biram. “Ja biram da idem na posao jer mi to sada omogućava da platim stanarinu.”

 

Biram otvara nove različite mogućnosti u našem životu. Sve što radimo jest izbor, čak i onda kada nam se čini da to nije tako.

 

Mnogi od nas također koriste ali. Kažemo nešto, ubacimo ali i imamo dva suprotna stava. Dajemo sami sebi konfliktne poruke.

Čujte sebe kada idući put upotrijebite ali.

Ne zaboravi nam je isto tako nepotrebno. Navikli smo govoriti: “Ne zaboravi ovo ili ono…” I što se dogodi? Zapravo se želimo sjetiti, a zaboravimo, pa počnemo, dakle, koristiti sjeti se umjesto ne zaboravi.

Kada se ujutro probudite, proklinjete li činjenicu što morate na posao? Prigovarate li vremenu? Kukate li da vas boli glava ili možda leđa? Što potom pomislite ili kažete? Vičete li na djecu da ustanu? Većina ljudi govori isto ili slično svakog jutra.

 

Kako, s ovim što ste rekli, započinje vaš dan? Je li to pozitivno, radosno i sretno? Ili je to možda osuđivanje i proklinjanje? Ako prigovarate, žalite se, nezadovoljni ste, zar se ne pripremate za takav dan?

Kakve su vaše misli prije sna? Jesu li to moćne, iscjeljujuće misli ili su to siromašne misli, brige? Kada kažem siromašne misli, ne mislim samo na nedostatak novca, već i na negativan način mišljenja u vezi s bilo čime u vašem životu, tj. s bilo kojim dijelom vašeg života koji ne teče slobodno.

 

Brinete li se o sutrašnjici? Što će biti sutra? Ja obično pročitam nešto pozitivno prije sna. Svjesna sam da se za vrijeme sna odvija proces čišćenja, koji me priprema za idući dan.

Uočila sam da mi uvelike koristi kad svoje probleme ili brige predam snovima. Znam da će mi snovi pomoći u svemu što se događa u mom životu.

 

Ja sam jedina osoba koja može misliti u svome umu, jednako kao i vi u svome umu. Nitko nas ne može prisiliti da mislimo drukčije. Mi biramo svoje misli, a one su temelj unutarnjega dijaloga..

 

 

Kad sam doživjela kako taj proces sve bolje funkcionira u mom životu, počela sam živjeti bliže onome što podučavam.

Stalno sam promatrala svoje misli i riječi i usput si opraštala što nisam savršena. Dopuštala sam sebi da budem ja, i nisam nastojala biti nekakva super osoba, koja može biti prihvaćena jedino u tuđim očima.

 

Kada sam povjerovala životu i po prvi ga put doživjela kao prijateljsko mjesto, oraspoložila sam se. Moj je humor postao smiješan, a ne zajedljiv.

 

Radila sam na tome da prestanem kritizirati i osuđivati samu sebe i ostale ljude. Ujedno sam prestala prepričavati priče o nesrećama, Vrlo smo brzi u širenju loših vijesti. Začuđujuće, zar ne?! Prestala sam čitati novine i slušati večernje vijesti jer govore samo o katastrofama, o nasilju, a dobrih je novosti malo.

 

Uočila sam da velik broj ljudi ne želi čuti dobre vijesti, već, naprotiv, obožavaju loše vijesti jer tako imaju mogućnost prigovaranja. Isuviše nas velik broj reciklira loše vijesti sve dok ne počnemo vjerovati da na svijetu postoji samo zlo. Donedavno je jedna radio – postaja emitirala samo dobre vijesti, ali je propala.

 

Kada sam dobila rak, odlučila sam prestati ogovarati i, na svoje iznenađenje, otkrila sam da nemam drugima što reći. Postala sam svjesna činjenice da svaki puta kada sretnem prijatelja razgovaramo o najnovijim lošim događanjima.

 

Srećom, otkrila sam drukčiji način razgovora, iako nije bilo lako odreći se stare navike. Ali, ako ja ogovaram druge, onda drugi vjerojatno ogovaraju mene, jer što dajemo, to nam se vraća.

 

Rad s ljudima omogućio mi je da ih sve više slušam. Zbilja sam čula što kažu. Obično bih već nakon samo deset minuta slušanja mogla reći zašto moj klijent ima problema, jer sam čula riječi koje rabi.

 

Mogla sam ga razumjeti zbog načina na koji govori. Znala sam da njegove riječi pridonose njegovom problemu. Ako govori negativno – možete li zamisliti kakav mu je unutarnji dijalog?

 

Vjerojatno je to posljedica istog modela negativnog programiranja – koje ja nazivam siromašno mišljenje.

Predlažem vam vježbu: stavite kasetofon pokraj telefona i snimite svaki svoj razgovor. Kada vam je kaseta snimljena s obiju strana, preslušajte što ste i kako govorili.

 

Vjerojatno ćete biti iznenađeni. Čut ćete koje riječi govorite, ali i intonaciju kojom govorite. Obratite pažnju i zapišite riječ ili izraz koji ste upotrijebili tri ili više puta, jer to je vaš model. Neki su od modela pozitivni i podržavajući, a neki koje ponavljate opet, i opet, i opet … negativni.

 

 

Moć podsvjesnog

 

Želim nešto reći o podsvjesnom da bih pojasnila o čemu govorim. Naša podsvijest ne prosuđuje. Prihvaća sve što kažemo i stvara u skladu s našim vjerovanjima. Ona uvijek kaže da.

 

Naša nas podsvijest dovoljno voli da nam dade sve što izjavimo. Ali mi ožemo birati. Oaberemo li loša vjerovanja i stavove, pretpostavlja se da to i želimo.

 

Podsvjesno nam daruje to što želimo sve dok ne promijenimo misli, riječi i vjerovanja. Ustvari, nismo nikad onesposobljeni jer uvijek možemo ponovo birati. Postoje milijarde i milijarde misli među kojima možemo izabrati.

 

Naše podsvjesno ne razlikuje istinito od lažnog, dobro od lošeg. Dakle, ne omalovažavajte se! Ne govorite: “Oh, kako sam glup!” jer će to vaša podsvijest usvojiti i nakon nekog vremena tako ćete se i osjećati. Ukoliko to ponovite nekoliko puta, vaša će podsvijest to usvojiti kao vjerovanje.

 

Podsvjesno nema smisla za humor. Za vas je vrlo važno da to znate i razumijete. Ne možete se šaliti na vlastiti račun i misliti da to ništa ne znači. Vaša podsvijest prihvaća to kao istinu, bez obzira na to što to vama djeluje simpatično i smiješno.

 

U svojim radionicama ne dopuštam ljudima da se šale na vlastiti račun. Šale mogu biti masne, ali ne smiju omalovažavati nacionalnosti, spol ili bilo što drugo.

Ne šalite se, dakle, na svoj račun i ne  podcjenjujte se, jer to neće donijeti dobra iskustva. Također ne podcjenjujte druge.

 

Podsvijest ne razlikuje vas od drugih. Čuje riječi i vjeruje da govorite o sebi. Idući put kada nekoga poželite kritizirati, upitajte se zašto sebe smatrate takvim. Vi u drugima vidite samo ono što ste vi. Umjesto da kritizirate druge, pohvalite ih i već za mjesec dana vidjet ćete promjenu na sebi.

Naše su riječi, zapravo, posljedica našeg pristupa i stava.

Obratite pažnju kako govore usamljeni, nesretni, siromašni ilibolesni ljudi.

 

Koje riječi koriste? Što su prihvatili kao istinu? Što kažu o sebi? Što kažu o svom poslu, životu, vezama? Čemu teže? Čemu se nadaju?

 

Budite svjesni njihovih riječi, ali, molim vas, ne hodajte okolo govoreći ljudima koje ne poznajete da svojim načinom govora uništavaju svoj život. Ne radite to ni sa članovima obitelji, ni s prijateljima, jer oni tu obavijest neće cijeniti. T

 

Tu informaciju koristite za sebe. Vi vježbajte, vi se mijenjajte, jer će čak i vrlo mala promjena vašeg načina govora promijeniti i vaša iskustva.

Ako ste bolesni i uvjereni da je bolest kobna, i da ćete umrijeti, i da je život loš jer vam se nikad ništa dobro nije dogodilo … Što tada?

Možete odabrati da se riješite tog negativnog poimanja života. Počnite s afirmacijama: da ste osoba vrijedna ljubavi, da zavređujete ozdravljenje te da na tjelesnoj razini privlačite svako dobro koje vam je potrebno da biste ozdravili. Budite sigurni da želite ozdraviti i da vam kao zdravoj osobi ne prijeti nikakva  opasnost.

Mnogi se ljudi osjećaju sigurni samo kad su bolesni. Obično su to osobe kojima je teško reći ne. Jedini način da one kažu ne jest: “Ja sam tako bolestan!” Savršena isprika, zar ne!?

 

U jednoj mojoj radionici bila je žena koja je imala tri operacije raka. Otac joj je bio liječnik. Ona je bila “tatina dobra djevojčica” te radila sve što bi joj otac rekao. Bilo joj je nemoguće reći ne. Što god da ste tražili od nje, morala je kazati da.

 

Trebala su joj četiri dana dok nije iz svega glasa doslovno kriknula : “Ne! Ne! Ne!” Pritom je zamahnula šakom. Kada je uspjela, zavoljela je ne.

Uočila sam da mnoge žene s rakom grudi teško kažu NE. Njeguju svakoga osim same sebe. Preporučam im da nauče reći:

“Ne, ja to ne želim raditi. Ne!”  Dva do tri mjeseca odgovaranja sa ne, preokrenut će stvari. Potrebno je da si kažu: “Ja želim učiniti ovo. Ne želim to što vi želite da ja učinim!”

 

Dok sam radila s klijentima privatno, slušala sam razloge njihovih ograničenja. Uvijek su me željeli uvjeriti da su zaglavili zbog ovog ili onog. Ako vjerujemo da smo u neprilici i blokirani pa to prihvatimo, onda je to uistinu tako.

 

Dovodimo se “u nepriliku”, jer se ispunjavaju naša negativna uvjerenja. Hajdemo se umjesto toga usmjeriti na ono u čemu smo dobri.

 

Mnogi su mi od vas rekli da su im moje kasete spasile život. Želim da shvatite da vas ne može spasiti nikakva knjiga ili kaseta. Komadić vrpce u plastičnoj kutiji to ne može učiniti. Važno je što ćete vi učniti s njima. 

 

Mogu vam predložiti bezbroj ideja, ali važno je što ćete vi učiniti s tim informacijama. Ono što vam predlažem jest da slušate kasetu s idejama po vašem izboru, iz mjeseca u mjesec, uvijek iznova, uvijek ispočetka. Tako će te ideje postati novi usvojeni model. Ja nisam ni vaš iscjelitelj, ni vaš spasitelj. Jedina osoba koja može izmijeniti vaš život jeste vi!

 

A sada, koje su to poruke koje želite čuti? Znam da ovo ponavljam opet i opet…

 

Voljeti sebe najvažnije je što možete činiti, jer kada volite sebe, ne povređujete sebe niti bilo koga drugoga. To je recept za svjetski mir. Ako ne povređujem sebe, ako ne povređujem vas, kako može biti rata? Što više nas to postigne, to će planet biti bolji.

 

Počnimo biti svjesni onoga što se događa tako što ćemo slušati riječi koje govorimo sebi i drugima! Tako možemo početi promjene koje će iscijeliti nas, a ujedno i druge na planetu.