Odlomak iz knjige ENERGOTERAPIJA

Slavomir Cune Miljević

Zakon kreacije ili stvaranja

Već po jednostavnoj logici stvari, Zakon kreacije u sebi uključuje ne samo prethodno spomenute, već i sve one čije otkrivanje tek predstoji kao posljedica širenja napona polja osobne ili grupne svijesti ljudskoga roda.

U nedostatku drugih egzaktnih dokaza, ali uz puno uvažavanje svih spominjanih zakona i načela, moguće je čovjeka postaviti na prvu stepenicu razvojnog stubišta na čijem se gornjem kraju nalazi božanska ravan, s njenim nespoznatljivim sposobnostima stvaranja.

Supostojanja polja svijesti i materije osnovom su takvog modela.

Ako sve što postoji u Postojanju istovremeno postoji i čovjeku, tada i njegova, ma kako bila početna i makar koliko se činila minornom, uloga „pokretačko-kreativnog faktora“ s osnova vezanosti svijesti i sveokružujuće joj realnosti, govori u prilog izrečenom.

Svaki put kad svijest imenuje zakone, ona ih kao takve istovremeno strukturira i oblikuje.

Sama sposobnost da takvo što uopće može činiti, ne govori ni o čem drugom koliko govori o njoj kao svojevrsnom početnom podestu.

Od individualne svijesti o sebi samom i pratećeg joj osjećaja izdvojenosti, pa do razine „Ja Jesam Sve Svijest“, kao jedinstvenog polja, razlika je jedino u naponskoj skali njenih frekvencijskih obrazaca. U njenoj strukturi, razlika ne postoji. Može tek postojati mašta, kao „sjećanje kapljice da je ocean“ i ništa drugo.

Sama načela i zakonitosti kreativnosti izvode se iz Jedinstvenog informacijskog polja, u kome se misao, kao istovremeno najviši i najniži frekvencijski obrazac, javlja u svojoj ulozi aktivatora sveokružujućeg zbira bilo koje od inertnosti. Razlika se pokazuje samo u tome, da li se ona javlja u obliku pojma kao takvog, ili slike nastale kao posljedičnog procesa.

Kao što, primjerice, broj jedan u sebi uključuje čin dvostruke pojavnosti sastavljene od pojma cjelovitosti, ali i oznake mjesta u nizu kojemu pripada, tako i misao ne može izbjeći istoj sudbini.

Već dosegnutom fazom zgušnjavanja do razine „svijesti o sebi samom“, kada se misao javlja kao njena prva manifestacija, činom rasta njenoga napona i ona postaje «reperom» dosegnute razine. Zato može biti i najviša i najniža. Zato može biti ograničena vlastitim naponom polja svijesti, a neograničena kada ga kao razinu preraste.

Zbog neograničenosti mogućih kombinacija, ona može dosegnuti razine „apsolutnih uravnoteženih neravnoteža“, bilo čega. Tako i sebe same.

Mogućnost da misao promatra misaoni proces, već davno nije neka tajna čak i za razinu putnika početnika na duhovnim putovima.

Veze između misli-inputa i misli-dijela jedinstvenog informacijskog polja uspostavljaju osnovu postupaka za bilo koju vrstu utjecaja na bilo kojoj od razina. I to jednako na sebe, koliko i van sebe… u uspostavljenom odnosu, ili uspostavljenom samoodnosu… kada, s osnova njih, i postaju prvom naznakom stvaranja. Tada se isti model s izvornom jednostavnošću može primijeniti i u najviše zgusnutom dijelu materijalnog aspekta postojanja i na njegovoj najsloženijoj manifestaciji, ljudskom osobnom polju.

Ako je svako prethodno interakcijsko iskustvo, prateći razvojni niz od energije, informacije, svijesti i materije, strukturirano u umu i tijelu čovjeka, tada i svaka unutarnja ili vanjska nova interakcija mora moći mijenjati dotadašnju strukturu njega stanja i napona polja.

Na taj se način uspostavlja interakcijska međuovisnost između misli na jednoj i mislioca na drugoj strani.

Tako se iz istog razloga može dogoditi promjena misli od strane mislioca, kao što i on sam može biti promijenjen vlastitim misaonim procesom i njegovim formama.

Tada se, po tko zna koji puta, potvrđuje i prastara sentenca koja tvrdi da: „si ono što misliš da jesi“!

A sve, opet i samo po sebi, što bi moglo biti, ako ne fantastičan i nadasve čudesan proces kreacije.