SEDMO POGLAVLJE

Zajednički snovi

DUBOKO U KIŠNIM šumama Amazone Indijanci plemena Ac- huar i Huaorani skupili su se na dnevnom obredu. Svakog jutra svi se članovi plemena probude prije zore i okupe za jutarnjeg sumraka, prije no što svijet eksplodira u svjetlosti, kako bi međusobno podi- jelili svoje snove. Ne radi se samo o zanimljivoj razonodi ili prilici za pripovijedanje priča. Indijanci vjeruju da snovi ne pripadaju samom sanjaču nego da su zajedničko vlasništvo skupine; pojedinac je samo nositelj kojega snovi odluče posuditi kako bi progovorili cijelom plemenu. Članovima plemena snovi služe kao nacrt za vrijeme koje će provesti budni jer njihovi snovi predvide sve što ih tog dana čeka. U snovima se povezuju s precima i ostatkom svemira. Pravu stvarnost predstavljaju snovi, a budno stanje je laž.1

Nešto dalje na sjeveru skupina znanstvenika je također otkrila da snovi nisu u posjedu sanjača koji je s elektrodama na glavi spavao iza elektromagnetskog štita u zvučno izoliranoj komori. Vlasnik nje- govih snova bio je Sol Fieldstein, doktorski kandidat sa City Collega, koji je u drugoj sobi, udaljenoj nekoliko stotina metara, promatrao sliku Carlosa Orozca Romera naslovljenu Zapatistas, panoramu me- ksičkih revolucionara, pristaša Emiliana Zapate, koji su pod tamnim oblacima prijeteće oluje koračali zajedno sa svojim, u šalove ogrnu- tim, ženama. Solov zadatak bio je da tu sliku uz pomoć snage volje prenese sanjaču. Sanjač, psihoanalitičar dr. William Erwin, nekoliko trenutaka kasnije se probudio i rekao da je sanjao nešto vrlo neobi- čno; bilo je to kao kolosalna produkcija redatelja Cecila B. DeMilla. Stalno mu je bila pred očima slika nekakve drevne meksičke civili- zacije pod zlokobnim nebom.2

Sanjač je nosilac posuđene misli, kolektivne predodžbe sadržane u mikroskopskim vibracijama između sanjača. Stanje sanjanja je vjerodostojnije jer jasno ocrtava tu povezanost. Budno stanje naše izoliranosti u odvojenim prostorima je, kako na to gledaju amazonski Indijanci, varka.

Jedno od pitanja koje je proizišlo iz PEAR-ovih istraživanja bilo je i vlasništvo misli. Ako možemo utjecati na strojeve, nametalo se pitanje, gdje su točno locirane naše misli? Gdje se točno nalazi čo- vjekov um? Uobičajena pretpostavka zapadne kulture govori da je um u našem mozgu. No, ako je to točno, kako misli ili namjere mogu utjecati na druge? Je li misao «vani», negdje drugdje? Ili pak možda postoji prošireni um, kolektivna misao? Mogu li naše misli ili snovi utjecati na nekog drugog?

Williama Brauda su već neko vrijeme zaokupljala slična pitanja. Čitao je o istraživanjima poput onog s meksičkom slikom, što je bio jedan od najspektakularnijih eksperimenata s telepatijom pod vod- stvom Charlesa Honortona, priznatog istraživača svijesti iz newyor- škog zdravstvenog centra Maimonides u Brooklynu. Za behaviorista Brauda, Honortonovo istraživanje bilo je nešto radikalno novo.

Braud je bio blag i ozbiljan čovjek s prijaznim i mirnim nastu- pom; gotovo cijelo lice mu je okruživala gusta brada. Karijeru je za- počeo kao psiholog stare škole, a posebno je zanimanje pokazivao za psihologiju i biokemiju pamćenja i učenja. S druge strane, privlačile su ga nepravilnosti; fascinirale su ga, kako je to nazvao utemeljitelj psihologije u Americi William James, «bijele vrane». Braud je rado istraživao anomalije, stvari koje odstupaju od pravila, pretpostavke koje je moguće okrenuti naglavačke.

Svega nekoliko godina nakon što je doktorirao nastupile su še- zdesete koje su olabavile čvrst utjecaj Pavlova i Skinnera na njegov kreativni duh. Braud je tada na Sveučilištu u Houstonu predavao pamćenje, motivaciju i učenje. Nedavno ga je bio privukao rad koji je predstavio neobičnu sposobnost čovjekova mozga. Pioniri bio- feedbacka i tehnika opuštanja pokazali su da čovjek može utjecati na vlastite mišićne reakcije i kucanje srca usmjeri li pažnju na slijed njihovih faza. Biofeedback je čak imao mjerljiv učinak na aktivnost moždanih valova, krvni tlak i električnu aktivnost na koži.3

Braud se i sam igrao s vlastitim studijama o vanosjetilnoj per- cepciji. Jedan njegov student koji se bavio hipnozom pristao je su- djelovati u istraživanju u kojem je Braud pokušao prenositi svoje misli. Uspjelo je nekoliko zapanjujućih prijenosa. Student, koji je bio hipnotiziran, sjedio je u prostoru na suprotnom kraju hodnika od Brauda i nije znao što Braud radi, no činilo se da je s njim bio era- patički povezan. Kada se Braud uboo u ruku i držao ju nad vatrom, njegov student je osjetio bol, odnosno toplinu. Kada je gledao sliku

broda, student je spomenuo brod. Kada je otvorio vrata svojega laboratorija uslijed čega je u sobu ušlo blještavo teksaško sunce, student je spomenuo sunce. Braud je svoju ulogu u pokusu mogao izvoditi bilo gdje - na drugoj strani zgrade ili kilometrima udaljen od svojega studenta koji je bio u zatvorenom prostoru - svaki je put dobio jednake rezultate.4

Godine 1971., kada je imao dvadeset i devet godina, Braud je susreo Edgara Mitchella koji se tada upravo vratio s leta Apolla 14. Mitchell je želio napisati knjigu o prirodi svijesti, i u to je vrijeme bio u potrazi za kakvim dobrim znanstvenim istraživanjem te vrste. Samo Braud i još jedan profesor u Houstonu imali su vjerodostojna istraživanja o prirodi ljudske svijesti, pa je bilo posve prirodno da su se pronašli. Počeli su se redovito sastajati i uspoređivati zabilješke o postojećim istraživanjima na tom području.

Na raspolaganju su imali obilje istraživanja o telepatiji. Postojali su vrlo uspješni pokusi s kartama Josepha Rhinea koje je Mitchell koristio u svemiru. Još uvjerljivija bila su istraživanja koja je krajem šezdesetih proveo brooklynski zdravstveni centar Maimonides u posebnom laboratoriju za istraživanje snova. Montague Ullman i Stanley Krippner tamo su proveli brojne pokuse, kao što je bio ek- speriment s meksičkom slikom, kako bi otkrili je li moguće poslati misli i uključiti ih u snove.

Ti pokusi bili su iznimno uspješni;5 kada ih je analizirao sta- tističar s Kalifornijskog sveučilišta, stručnjak za istraživanja nat- prirodnih sposobnosti, zajednički je rezultat pokazao zapanjujući, 84-postotni uspjeh. Vjerojatnost da je to bio samo slučaj bila je jedan naprama dvjesto pedeset tisuća.6

Postojali su i eksperimenti koji su pokazali da ljudi mogu empa- tički osjećati bol drugih. Psiholog Charles Tart s Berkeleya osmislio je posebno surovo istraživanje; samom sebi je davao elektrošokove jer ga je zanimalo može li svoju bol «poslati» tako da ju prepozna primatelj koji je bio prikopčan na uređaje koji mjere brzinu otkucaja srca, krvni volumen i druge fiziološke promjene.7 Tart je otkrio da su primatelji osjetili njegovu bol, ali ne na svjesnoj razini. Njihova empatija odražavala se fiziološki, kao smanjeni krvni volumen ili ubrzano kucanje srca, ali ne i svjesno. Kada su sudionike pitali kada je Tart doživio elektrošok, nisu znali ništa reći.8

Tart je dokazao još nešto zanimljivo: kada su dva sudionika hipnotizirali jedan drugoga, imali su intenzivne zajedničke haluci-

nacije. Ti su ispitanici uspostavili uzajamnu vanosjetilnu komunika- ciju, tako da su znali što misli i osjeća druga osoba.9

Polako su Braudove 'bijele vrane' prevladale i počele podrivati njegov akademski rad. Braudov sustav uvjerenja počeo se malim, opreznim koracima odmicati od njegovih prvotnih predodžbi - u kojima su prevladavale jednostavne uzročno-posljedične jednadžbe kemije mozga - prema kompleksnijim predodžbama o svijesti. Nje- govi vlastiti probni pokusi bili su izvanredno dramatični i uvjerili su ga da se u mozgu događa nešto bitno složenije od reakcije kemijskih spojeva - ako se to uopće događalo u mozgu.

Zanimanje za promijenjena stanja svijesti i fiziološke učinke opuštanja udaljilo je Brauda od njegovih behaviorističkih teorija. Mitchell je primao određena sredstva od ustanove Mind Science Foundation posvećene istraživanju svijesti. Dogodilo se da je Fon- dacija baš tada namjeravala preseliti u San Antonio, te je trebala još jednog iskusnog znanstvenika. Taj posao, sa slobodom koju je pru- žao u vezi eksperimentiranja s prirodom svijesti, bio je upravo ono što je Braud tražio.

Svijet istraživanja svijesti bio je malen. Član Fondacije bio je i Helmut Schmidt, tako da se Braud uskoro susreo sa njim i njegovim REG strojevima. Tada se u njemu rodilo pitanje dokle seže utjecaj čovjekove svijesti. Naposljetku, ljudi su, kao i REG strojevi, sustavi koji su vrlo prijemčivi za promjene. Ti dinamički sustavi su u nepre- stanom procesu promjene i posve je moguće da su na nekoj razini, kvantnoj ili nekvantnoj, prijemčivi i za psihokinetičke utjecaje.

Odatle je Braudu nedostajao još samo mali korak do sljedeće zamisli: ako ljudi uz pomoć usredotočene pažnje mogu utjecati na vlastito tijelo, najvjerojatnije mogu ostvariti jednak učinak i kod drugih. Ako možemo stvoriti red u neživim predmetima kao što su REG strojevi, možda također možemo uspostaviti red u drugim ži- vim tvarima. Te su zamisli dovele do modela svijesti koja nije ogra- ničena čak ni tijelom, nego je eterična prisutnost koja može prelaziti u druga tijela i žive tvari, te utjecati na njih kao da su njena vlastita.

Braud je potom obavio niz pokusa kako bi istražio koliki je stvarni utjecaj pojedinčeve namjere na druge žive tvari. Ta istraži- vanja bilo je teško osmisliti. Kod mnogih živih sustava poteškoću predstavlja njihova iznimna dinamika; sadrže toliko varijabli da je teško izmjeriti promjenu. Braud je zato započeo s jednostavnim ži- votinjama i polako prelazio na evolucijski složenije organizme. Tra-

žio je jednostavne biološke sustave koji imaju neku lako mjerljivu sposobnost promjene. Za svojih istraživanja slučajno je naišao na sjajnog kandidata. Otkrio je da mala riba-nož (Gymnotus carapo) odašilje slab električni signal kojeg najvjerojatnije koristi za naviga- ciju. Uz pomoć električnog signala mogla bi točno izračunati svoj smjer. Za akvarij  pričvršćene elektrode registrirale su električnu aktivnost ribljih emisija, a na zaslonu osciloskopa ispisivale su se trenutačne povratne informacije za čovjeka koji je svojom voljom pokušavao utjecati na ribu. Postavljalo se pitanje može li čovjek promijeniti smjer plivanja ribe.

Mongolski skočimiši također su bili dobri kandidati jer vole trčati u aktivnosnim krugovima. Braud je, naime, mogao izmjeriti vrijeme koje je skočimiš trebao za jedan krug, a potom je promatrao može li ga čovjekova namjera ubrzati.

Braud je želio testirati učinke namjere na ljudske stanice, za što bi bile idealne stanice imunog sustava; može li neki posrednik izvana utjecati na imunološki sustav - razmišljao je - to bi otvorilo izvan- redne mogućnosti liječenja. Međutim, to je daleko nadilazilo mogu- ćnosti njegova laboratorija. Imunološki sustav je do mjere komple- ksan da bi kod istraživanja ljudske namjere bilo gotovo nemoguće izmjeriti što se promijenilo i tko je odgovoran za promjene.

Mnogo bolji kandidat bila su crvena krvna zrnca. Ako crvena krvna zrnca stavimo u otopinu s jednakim salinitetom kao što ga ima plazma, njihove membrane ostaju cijele te prežive još dugo vre- mena. Međutim, dodamo li u otopinu previše soli, ili pak premalo soli, membrane krvnih stanica oslabe i naposljetku prsnu, nakon čega se hemoglobin razlije u otopinu što zovemo «hemoliza». Br- zina hemolize često se regulira mijenjanjem količine soli u otopini. Kako kod hemolize otopina postaje prozirnija, brzinu tog procesa možemo mjeriti i spektrofotometrom, mjeračem količine svjetlosti koja prodire kroz otopinu. Postoji još jedan sustav kojega nije bilo teško mjeriti. Braud je skupio nekoliko dobrovoljaca i postavio ih u udaljenu sobu kako bi provjerio mogu li isključivo željom «zaštititi» od raspadanja crvene krvne stanice u epruveti; trebali su usporiti njihovu hemolizu koju je prije toga pokrenula fatalna količina soli.

Sva provedena istraživanja bila su uspješna.10 Braudovi dobro- voljci mogli su u statistički značajnoj mjeri promijeniti smjer riba, pospješiti brzinu skočimiša ili zaštititi ljudska crvena krvna zrnca. Braud je sada bio spreman za početak eksperimentiranja s ljudima,

međutim, trebao je neku metodu za izoliranje fizičkih učinaka. Savr- šena naprava za to je - kao što je poznato svakom detektivu - uređaj koji mjeri elektrodermalnu aktivnost ili EDA. Detektor laži prepo- znaje svako povećanje električne provodnosti kože koje nastaje zbog povećane aktivnosti žlijezda znojnica, kojima pak upravlja simpati- čko živčevlje. Kao što liječnik uz pomoć EKG-a ili elektrokardiogra- ma mjeri električnu aktivnost srca, a aktivnost mozga EEG-om ili elektroencefalogramom, tako i detektor laži prepoznaje povećanu elektrodermalnu aktivnost ili EDA. Viša elektrodermalna aktivnost pokazuje da je simpatičko živčani sustav, koji upravlja emocional- nim stanjima, prenapet. To je znak povišenih stanja kao što su stres, promjene raspoloženja i osjećaja što se obično javlja kada čovjek laže. Ti obrambeni mehanizmi, koji se nazivaju «borba ili bijeg» (fight or flight), nastaju i postaju izraženiji kada smo izloženi opa- snosti ili smo uznemireni: srce nam počne brže kucati, zjenice se prošire, koža se jače znoji, krv se povuče iz udova i navre na najpo- trebnija mjesta u tijelu. Uz pomoć tih učinaka možemo mjeriti nes- vjesne reakcije pri kojima simpatičko živčevlje dođe u stanje stresa, čak i prije no što ispitanik to osvijesti. S druge strane, niske razine elektrodermalne aktivnosti ukazuju na mali stres i stanje smirenosti, koje je, dakako, svojstveno čovjeku koji govori istinu.

Braud je svoje eksperimente na ljudima započeo s istraživanjima

«učinka gledanja» koja su postala njegov zaštitni znak. Istraživačima prirode svijesti ta je pojava, na temelju koje možemo ocijeniti uspje- šnost vanosjetilne projekcije, posebno pri srcu jer je pokus donekle jednostavan. Kod slanja misli potrebno je poštovati brojne varijable koje određuju slaže li se primateljev odziv s mislima pošiljatelja. Ako pak primatelja netko gleda, on to ili osjeća ili ne osjeća. Subjektivni osjećaji u tom primjeru reducirani su na najjednostavniji binarni višestruki izbor, kao kod REG stroja.

Braud je «gledanje» maksimalno usavršio. Ispitanike je postavio u odvojeni prostor gdje su bili spojeni na dlanske elektrode od sre- brnog oksida, pojačivač otpora kože i računalo. Od opreme je u pro- storu bio još samo Hitachijev Camcorder VM-2250 u boji za kojega ispitanici nisu znali. Ta malena «špijunska» kamera bila je povezana s 19-inčnim Sonyjevim Trinitronom koji je bio postavljen u drugoj sobi, udaljenoj dva hodnika i četirima vratima. Na taj način je gle- datelj mogao mirno gledati ispitanika bez mogućnosti bilo kakvog osjetilnog «došaptavanja».

Gledateljevim uputama upravljala je čista slučajnost, generirana matematičkim izračunom po slučajnom algoritmu računala. Kada su upute tako nalagale, gledatelj se pozorno zagledao u ispitanika na zaslonu i pokušao pridobiti njegovu, odnosno njezinu pažnju. Za to vrijeme je promatrani u drugom prostoru opušteno sjedio u naslo- njaču; bilo bi mu rečeno da ne razmišlja o tome kada će ga gledati, već da misli na bilo što drugo.

Braud je taj pokus proveo šesnaest puta. U većini slučajeva promatrani su za vrijeme gledanja pokazali statistički značajno veću elektrodermalnu aktivnost od očekivane, tj. u pedeset i devet posto slučajeva naprama očekivanih pedeset posto, iako toga nisu bili svjesni. S drugom skupinom sudionika Braud je pokušao nešto drugo. Ovoga im je puta rekao da se prije pokusa najprije upoznaju. Obavili su više vježbi kod kojih su zurili jedan drugome u oči i pa- žljivo gledali partnera dok je govorio.

To je trebalo smanjiti nelagodu ispitanika zbog činjenice da ih netko gleda, i ujedno pripomoći da jedan drugoga upoznaju. Ta sku- pina je u pokusu dobila suprotne rezultate od prijašnje: najsmireniji su bili baš tada kada ih se promatralo. Slično kao kod stockholmskog sindroma (psihološkom stanju kod zatvorenika koji zavole svoje ta- mničare), promatranima je postalo drago da ih netko gleda. U odre- đenom smislu, razvili su ovisnost, premda na daljinu, i žalili se kada ih nitko nije gledao.11

Ove posljednje studije još su više uvjerile Brauda da čovjek po- sjeduje sposobnost da prenosi pozornost na daljinu i odgovara na nju, čak i ako toga nije svjestan.12 Kao ni ljudi koji su primali Tartove elektrošokove, ni Braudovi ljudi koje se promatralo uopće nisu bili svjesni da ih netko gleda. Svjesnost se odvijala isključivo na duboko subliminalnoj razini.

To istraživanje navelo je Brauda na razmišljanje o još jednom važnom činitelju - nuždi. Zanimalo ga je u kolikoj mjeri nužda određuje veličinu učinka. Braudu je sada bilo jasno da čovjekova namjera može djelovati na slučaj nosne sustave i sustave s visokim potencijalom za utjecanje. Međutim, je li učinak veći ukoliko sustav treba promjenu? Ako je moguće umiriti drugu osobu, razmišljao je, bi li možda učinak bio još veći u slučaju osobe koja treba smirenje, na primjer, kod vrlo živčanih ljudi? Drugi riječima, da li potreba omogućava nekome da ima veći pristup učincima iz Polja? Imaju li

osobe koje su u biološkom smislu bolje organizirane bolji pristup do tih informacija, te da li ih uspješnije prenose drugima?

Tu je teoriju Braud provjerio 1983. godine kada je proveo niz istraživanja u suradnji s antropologinjom Marilyn Schlitz, istraži- vačicom svijesti koja je surađivala i s Helmutom Schmidtom. Braud i Schlitz izabrali su dvije skupine: u prvoj su bili vrlo živčani ljudi s visokom razinom aktivnosti simpatičkog živčanog sustava, a u drugoj su bile smirenije osobe. Braud i Schlitz pokušali su umiriti članove obiju skupina, pri čemu su upotrijebili sličan protokol kao kod pokusa «gledanja». Uspješnost je i ovdje mjerio poligraf koji je zapisivao elektrodermalnu aktivnost kod ispitanika.

Dobrovoljci su tada obavili još jedan pokus pri kojemu su se po- kušali umiriti uz pomoć standardnih tehnika za opuštanje.

Po završetku istraživanja Braud i Schlitz otkrili su ogromnu ra- zliku između rezultata dviju skupina.13 Kao što su i očekivali, učinak je bio mnogo veći u skupini koja je imala potrebu za smirenjem. U stvari, to je bilo Braudovo istraživanje s najvećim učinkom do tada. U smirenoj skupini nisu bile primjetne gotovo nikakve promjene; njihov učinak se minimalno razlikovao od slučajnog.

Najneobičnije od svega bilo je to da je učinak na uznemirenu skupinu onih koji su ih trebali smiriti bio tek malo manji od učinka koji su živčani ljudi postizali sami, uz pomoć tehnika opuštanja. Statistički je to značilo da drugi mogu na nas imati gotovo jednak učinak 'svijest-tijelo' kao što ga imamo sami na sebe. Dopustimo li nekome drugome da nam izrazi svoju dobru namjeru, to je gotovo isto tako dobro kao da sami upotrijebimo metodu biofeedbacka na sebi.

Braud je proveo još jedno slično istraživanje koje je pokazalo da također možemo pomoći drugome da usredotoči svoju pozornost pri utjecanju na nas na daljinu. I u tom su primjeru učinci bili naj- veći kod ispitanika koji su bili najodsutniji duhom.14

Metaanaliza je znanstvena metoda kod koje se udružuju podaci velikog broja često neskladnih pojedinačnih istraživanja kako bi se ocijenili istinitost i značaj promatranog učinka. Tom metodom udružujemo pojedinačna istraživanja, čija valjanost je zbog njiho- vog malog opsega upitna, u jedan golemi eksperiment. Iako kod uspoređivanja istraživanja različitih oblika i veličina zaista postoje određeni problemi, na taj način dobivamo predodžbu o tome je li proučavani učinak velik ili malen. Schlitz i Braud proveli su

metaanalizu svih provedenih istraživanja koje su mogli pronaći o djelovanju namjere na druge žive organizme. Istraživanja iz cijelog svijeta pokazala su da čovjekova namjera može utjecati na bakterije i kvasac, biljke, mrave, piliće, miševe i štakore, mačke i pse, ljudske stanične pripravke i aktivnost enzima. Istraživanja na ljudima poka- zala su da jedna skupina ispitanika može utjecati na pokrete očiju, grubu motoriku, disanje, pa čak i moždane ritmove druge skupine. Učinci su bili mali, no konzistentni i postigli su ih obični ljudi koji su u tim eksperimentima prvi puta bili na provjeri imaju li takvu sposobnost.

Metaanaliza Schlitz i Brauda pokazala je da su istraživanja bila 37-postotno uspješna naprama očekivanom rezultatu od 5-postotne uspješnosti.15 Samo istraživanja elektrodermalne aktivnosti bila su 47-postotno uspješna s obzirom na 5-postotnu slučajnosnu uspje- šnost.16

Ti rezultati dali su Braudu nekoliko važnih indicija u vezi prirode utjecaja na daljinu. Pokazalo se da običan čovjek može utjecati na druge žive organizme na mnogim razinama: na njihovu mišićnu aktivnost, motoriku, stanične promjene, aktivnost živčanog sustava. Sva ta istraživanja otkrila su još jednu neobičnu mogućnost: utjecaj se povećava ovisno o važnosti koju ima za onoga koji utječe, odno- sno ovisno o tome koliko je onome koji utječe stalo do onoga na koga utječe. Najmanje su učinke otkrili kod istraživanja s ribama, veći su postignuti kod pokusa s dražesnim skočimišima, još veći kod ljudskih stanica, a najveći kod eksperimenata u kojima su ljudi utjecali na druge ljude. Međutim, najveći učinak od svih bio je kada su ga oni na koje se utjecalo zaista trebali. Oni koji su nešto trebali, smirenje ili usredotočenu pozornost, bili su prijemčiviji na utjecaje od ostalih. Još neobičnije bilo je otkriće da je utjecaj na druge stati- stički tek neznatno slabiji od utjecaja na samoga sebe.

Braud je u nekoliko slučajeva čak bio svjedok telepatskog prije- nosa. Na početku jednog pokusa jedna je osoba koja je vršila utjecaj usput spomenula da je elektrodermalni zapis osobe na koju se utje- calo tako lijepo uređen da ga podsjeća na njemačku tehno-pop sku- pinu Kraftwerk. Kada se Braud po završetku pokusa vratio u sobu primateljici, prvo što mu je rekla bilo je da je na početku pokusa, ni sama ne zna zašto, stalno mislila na pop skupinu Kraftwerk. U Bra- udovom radu takve asocijacije uskoro više nisu bile iznimka, nego su postale normalne.17

Svi istraživači svijesti postavljali su si isto pitanje: zašto neki ljudi imaju veću sposobnost utjecanja od drugih, i zašto su neka stanja primjerenija za utjecanje od drugih stanja? To je bilo poput tajnog labirinta u kojem se neki ljudi bolje snalaze od drugih. Jahn i Dunne otkrili su da najsnažnije psihokinetičke učinke proizvode arhetipske i mitske slike koje oslobađaju nesvjesno u čovjeku. U vrlo uspje- šnim telepatskim istraživanjima centra Maimonides, sudionici su za vrijeme testiranja spavali i sanjali. Braudovi pokusi s hipnozom također su, već pri uvodnim testiranjima, bili vrlo uspješni. Kako u Tartovim, tako je i u njegovim vlastitim istraživanjima gledanja na daljinu komunikacija tekla na podsvjesnoj razini, bez da je je prima- telj bio svjestan.

Braud je na sve načine pokušavao pronaći zajedničku nit svih tih pokusa. Izdvojio je nekoliko činitelja koji su obično osiguravali bolji uspjeh: različite tehnike opuštanja (meditacija, biofeedback i slično), smanjen osjetilni input ili smanjena fizička aktivnost, snovi, kao i druga unutarnja stanja i osjećaji, djelovanje desne polovice mozga.

Braud i drugi istraživači otkrili su takozvani učinak «ovaca i koza» pri kojem je učinak ispitanika veći ako u učinak vjeruju, odnosno ispod prosjeka ukoliko u njega ne vjeruju. U oba slučaja, kao kod REG stroja, utječu na rezultate, čak i ako je kod «koza» uči- nak negativan.

Još jedan važan činitelj je drukčiji pogled na svijet. Bilo je vje- rojatnije da će uspješni biti ljudi koji sebe nisu doživljavali kao odvojene od svijeta, i koji ljude i stvari nisu vidjeli kao izolirane i djeljive, nego su gajili uvjerenje da su svi ljudi i sve stvari povezani kontinuum međuzavisnosti, te da je komunikacija moguća i na dru- ge, neuobičajene načine.18

Kada bi se lijeva polutka mozga umirila, a prevladavala bi desna polutka, obični ljudi mogli su dobiti pristup takvim informacijama. Braud je čitao Vede, staroindijske svete spise u kojima se opisuju sidhiji ili natprirodne sposobnosti koje je moguće postići u dubokoj meditaciji. U najvišem stanju meditant doživljava neku vrstu sve- znanja i ima osjećaj da vidi sve u istom trenutku. Subjekt tada ulazi u stanje jedinstva s objektom na kojega se usredotočuje, te postaje sposoban i za vidljive psihokinetičke učinke, kao što su levitacija ili pomicanje predmeta na daljinu.19 U gotovo svim primjerima pri- matelji su bili odvojeni od osjetilnog bombardiranja svakodnevice, i istovremeno povezni s dubokim izvorom budne prijemljivosti.

Je li moguće da je takva komunikacija istovjetna svakom drugog, običnom obliku komunikacije, samo što ju zbog šuma svakodne- vnog života ne čujemo? Kad bismo bili u mogućnosti ostvariti stanje osjetilne deprivacije, razmišljao je Braud, čovjekov bi um najvjero- jatnije lakše prepoznao suptilne učinke koji se u stanju uobičajene

«brbljavosti» mozga ne mogu prepoznati. Bi li se percepcija povećala kada bismo joj oduzeli uobičajene poticaje? Bismo li na taj način dobili pristup Polju?

Ovu teoriju zagovarao je Maharishi Mahesh Yogi, začetnik tran- scendentalne meditacije«. Nekoliko istraživanja o učinku ove tehnike na mozak, provedenih u Laboratoriju za neurokibernetiku moskov- skog Instituta za istraživanja mozga, potvrdilo je povećanu aktivnost u područjima moždane kore, kao i povećanje u funkcionalnom odnosu između lijeve i desne moždane polutke. Istraživanja ukazuju na to da meditacija nešto šire otvara vrata čovjekove percepcije.20

Braud je čuo za ganzfeld (na njemačkom to znači «cjelovito polje»), metodu eliminacije osjetilnog inputa, te je započeo s istra- živanjima vanosjetilne percepcije na temelju klasičnog ganzfeld protokola. Njegovi dobrovoljci sjeli bi u udoban naslonjač u zvučno izoliranoj sobi s blagim osvjetljenjem. Na oči bi im stavili polukugle slične prepolovljenim lopticama za stolni tenis, a na uši slušalice iz kojih je dopirala neprekidna i tiha statična glazba. Braud je svojim dobrovoljcima rekao da dvadeset minuta govore o svim dojmovima koji im padnu na pamet.

Od te točke pa na dalje istraživanje se odvijalo prema uobičaje- nom protokolu za telepatske pokuse. Braudova slutnja pokazala se ispravnom: ganzfeld pokusi bili uspješniji od svih drugih.

Kada su Braudove vlastite studije udružili s dvadeset i sedam drugih, dvadeset i tri istraživanja, odnosno osamdeset i dva posto, imalo je rezultate više od slučajnih. Veličina medijanskog učinka bila je 0,32, što je vrlo blizu veličini učinka kod PEAR-ovih REG istraživanja.21

Značajni pomaci u mišljenju često su se pojavljivali u zanimlji- vim sinkronicitetima. Charles Honorton s Klinike Maimonides u Brooklvnu i Adrian Parker, psiholog sa Sveučilišta u Edinburghu, postavljali su si ista pitanja kao i Braud, pa su i oni počeli upotreblja- vati ganzfeld kao sredstvo za istraživanje ljudske svijesti. Združena metaanaliza svih ganzfeld pokusa dala je rezultat vjerojatnosti od jedan naprema deset milijardi da se radilo tek o slučajnosti.22

Braud je i sam nekoliko puta imao slutnje dok je ganzfeld izvo- dio na sebi. Jedne večeri, dok je sjedio na podu u dnevnoj sobi svog stana u Houstonu, opremljen polovičnim stolnoteniskim lopticama i slušalicama, iznenada je imao vrlo intenzivnu i jasnu viziju moto- cikla, svijetlih farova i mokrih ulica.

Nedugo nakon što je završio pokus kući se vratila njegova su- pruga. Ispričala mu je da se baš kada je imao viziju gotovo sudarila s motociklom. Zaslijepili su je blješteći farovi a cesta je bila mokra od kiše.23

Razmišljanje o važnosti njegova rada dovelo je Brauda do uzne- mirujuće spoznaje. Ukoliko vlastitom namjerom možemo utjecati na to da se ljudima dogode pozitivne stvari, vjerojatno možemo prouzročiti i one loše.24 Postoje brojne priče o magijskim utjecajima, a obzirom na rezultate eksperimenata bilo je potpuno logično da djelovati mogu i loše namjere. Može li se čovjek zaštititi od njih?

Nekoliko uvodnih istraživanja umirilo je Brauda. Jedno od njih je, naime, pokazalo da čovjek može blokirati, odnosno spriječiti neželjene utjecaje.25 To omogućavaju različite «psihološke zaštite«; možemo vizualizirati sigurnosni ili zaštitni oklop, ogradu ili zavjesu kako bismo spriječili prodor vanjskog utjecaja.26 U tom je pokusu sudionicima rečeno da se pokušaju zaštititi od utjecaja dvaju ek- sperimentatora koji su nastojali podići njihovu razinu elektroder- malne aktivnosti. Sudionici koji su utjecali ponašali su se jednako i kod druge skupine ispitanika koji, za razliku od prve, nisu blokirali utjecanje na daljinu, te nisu znali tko blokira njihov utjecaj, a tko ne. Pokus je otkrio da je kod zaštićene skupine bilo mnogo manje fizi- čkih učinaka nego kod one u kojoj su se sudionici posve prepustili utjecaju.27

Sva rana istraživanja vanosjetilne percepcije stvorila su model mentalnog radija kod kojeg jedan subjekt odašilje svoje misli drugo- me. Međutim, Braud je sada bio uvjeren da je istina mnogo složenija. Izgledalo je da umne i fizičke strukture pošiljateljeve svijesti imaju uređujući učinak na manje organiziranog primatelja. Druga mogu- ćnost je bila da je sve skupa cijelo vrijeme dostupno, u nekoj vrsti polja kao što je polje nulte točke, s kojim se je, prema potrebi, mo- guće povezati i upotrijebiti ga. To je bilo gledište Davida Bohma koji je postulirao da su sve informacije prisutne u nekom nevidljivom području, odnosno višoj stvarnosti (implicitnom redu), a aktivne

informacije mogu se prizvati, kao kakva vatrogasna jedinica, kada je to potrebno i važno.28 Braud je pretpostavljao da se pravi odgovor najvjerojatnije krije u kombinaciji zadnjih dviju zamisli: polja svih informacija te čovjekove sposobnosti da osigura informacije radi stvaranja većeg reda u drugim ljudima i tvarima. Kod uobičajene percepcije sposobnost dendritnih mreža u mozgu da primaju infor- macije iz polja nulte točke strogo je ograničena, kao što je pokazao Pribram. Tada smo ugođeni samo na ograničen opseg frekvencija. Međutim, bilo koje stanje promijenjene svijesti, kao što su meditacija, opuštanje, ganzfeld i snovi, olabavljuju ta ograničenja. Teoretičar sustava Ervin Laszlo usporedio je čovjeka u takvom stanju s radijem čiji «frekvencijski pojas» se širi.29 Receptivna područja u našem mozgu primaju veći broj valnih duljina u Polju nulte točke.

Naša sposobnost primanja signala povećava se i pri dubokoj me- đusobnoj povezanosti koju je proučavao Braud. Kada dvije osobe

«olabave» svoje frekvencijske pojaseve i pokušaju uspostaviti neki oblik duboke povezanosti, njihovi moždani uzorci postaju vrlo sin- kronizirani.

Istraživanja slična Braudovim provedena su i u Meksiku; po dva dobrovoljca u odvojenim sobama bili su zamoljeni da pokušaju osjetiti nazočnost jedan drugoga. Mjerenjem uz pomoć EEG-a ispo- stavilo se da se moždani valovi oba sudionika počinju sinkronizirati. Istovremeno se sinkronizirala i električna aktivnost u obje moždane polutke oba sudionika, što se obično događa samo kod meditacije. Nadalje, utjecaj na onog drugog imao je sudionik s kohezivnijim uzorcima moždanih valova. Najuređeniji moždani uzorak uvijek bi prevladao.30

U tom slučaju uspostavlja se neka vrsta «koherentne domene», kao kod molekula vode. Uobičajena granica odvojenosti biva pri- jeđena. Mozak svakog pojedinca u paru više nije toliko ugođen na vlastite, odvojene informacije, te postaje prijemljiviji za informacije drugog. Posljedica je da informacije nekog drugog primaju iz Polja nulte točke kao da su njihove vlastite.

Budući da živim sustavima upravlja kvantna mehanika, svi naši tjelesni procesi ravnaju se po načelima kvantne neodređenosti i vje- rojatnosti. Ljudi su pokretni REG strojevi. U svakom trenutku našeg života može se utjecati na bilo koji od mikroskopskih procesa koji tvore naše umno i tjelesno postojanje i potaknuti ga da krene po jednom od mnogih putova. Kod Braudovih istraživanja kod kojih

su dvije osobe imale sinkronizirani frekvencijski pojas, promatrač s većim stupnjem koherencije, odnosno reda, utjecao je na vjeroja- tnosne procese slabije organiziranog primatelja. Uređeniji pojedinci u Braudovim parovima utjecali su na određena kvantna stanja kod partnera s manjom uređenošću, te ih gurali prema većem stupnju reda.

Laszlo smatra da teorija o «proširenom» frekvencijskom pojasu može objasniti brojne, vrlo detaljne izvještaje o ljudima koji su prošli kroz regresoterapiju, ili pak tvrde da se sjećaju prijašnjih života, što je pojava koja se najčešća javlja kod male djece.31 EEG istraživanja provedena na djeci ispod pet godina starosti pokazala su da su nji- hovi mozgovi neprestano u alfa stanju - stanju promijenjene svijesti kod odraslih - a ne u beta stanju uobičajene, zrele svijesti. Djeca su otvorena za mnogo više informacija iz Polja od prosječnog odraslog čovjeka. U stvari, dijete je u kontinuiranom stanju halucinacije. Kada malo dijete tvrdi da se sjeća prošlog života, može biti da ne razlikuje vlastita iskustva od iskustava nekog drugog koja su pohranjena u Polju nulte točke. Neka zajednička osobina, recimo mana ili poseban dar, može stvoriti asocijaciju, nakon čega dijete primi tu informaciju kao da je ona njegovo vlastito «sjećanje» iz prošlog života. Ne radi se o reinkarnaciji nego o tek slučajnom usklađivanju s radijskom postajom nekoga drugog, koje se dogodilo djetetu sposobnom da prima veliki broj postaja.32

Model koji je proizišao iz Braudovih istraživanja model je sve- mira koji je do određene mjere pod našom kontrolom. Naše želje i namjere kreiraju našu stvarnost. Možemo ih koristiti na način da ži- vimo sretniji život, da blokiramo negativne utjecaje, da se okružimo zaštitnom ogradom dobrohotnosti. Pazi što želiš, mislio je Braud. Svaki čovjek ima sposobnost ostvariti vlastite želje.

Braud je na sebi svojstven, tih i neupadljiv način započeo s provjerom ove ideje, te je primjenom namjera pokušavao postići određene rezultate. Otkrio je da stvar djeluje samo onda kada želju izražava nježno, bez prevelikog htijenja ili nastojanja. Nešto slično kao kada pokušavate zaspati: što se više trudite, to više sprječavate san. Braud je uvidio da ljudi djeluju na dvije, očito nerazdružive ra- vni: u strogom, motiviranom nastojanju vanjskog svijeta, te u opu- štenom, pasivnom i prijemljivom svijetu Polja. S vremenom, kada su Braudovi očekivani rezultati postali češći od očekivanih, slučajnih rezultata, postao je poznat kao «dobar ostvarivač želja».33

Braudovom radu dodatnu je težinu dala činjenica koju su počeli spoznavati i brojni drugi znanstvenici. Naše prirodno stanje bivanja je odnos ili tango: stanje neprestanog utjecanja jednih na druge. Kao što subatomske čestice od kojih smo sastavljeni ne mogu biti odvojene od prostora i čestica oko sebe, tako i živa bića ne mogu biti izolirana jedno od drugoga. Živi sustav veće koherencije može stva- rati ili obnavljati koherenciju u neuređenom, slučajnosnom ili kao- tičnom sustavu te izmjenjivati informacije s njim. Prirodno stanje živoga svijeta je red - korak ka većoj koherenciji. Negativna entro- pija je očito sila moćnija od entropije. Promatranjem i usmjerenom namjerom možemo u svijet proširiti neku vrstu suprazračenja.

Taj tango uključuje kako naše misli tako i tjelesne procese. Naše snove, kao i trenutke naše budnosti, možemo dijeliti međusobno i sa svakime tko je ikad živio. Između nas i Polja odvija se neprestani dijalog u kojem Polje obogaćujemo  i istovremeno uzimamo od njega. Mnoga najveća postignuća čovječanstva možda su nastala na način da su pojedinci u trenutku «nadahnuća» iznenada dobili pri- stup zajedničkoj zbirci informacija - kolektivnim dosezima u Polju nulte točke.

Ono što nazivamo «genijalnost» možda predstavlja samo veću sposobnost pristupa Polju nulte točke. U tom smislu naša inteligen- cija, kreativnost i domišljatost nisu zaključani u našim mozgovima nego postoje u interakciji s Poljem.34

Temeljno pitanje koje proizlazi iz Braudova rada tiče se čovjekove individualnosti. Gdje je svršetak svakoga od nas, a gdje početak? Ako je svaki ishod, odnosno svaki događaj u stvari odnos, i ako su misli zajednički proces, tada trebamo jaku zajednicu dobre namjere kako bismo mogli dobro funkcionirati u svijetu. Brojna druga istra- živanja dokazala su da je snažna uključenost u zajednicu jedan od najvažnijih pokazatelja čovjekova zdravlja.35

Najzanimljiviji primjer za to je gradić Roseto u Pennsylvaniji u kojem su živjeli isključivo doseljenici iz istog područja u Italiji. Zaje- dno s ljudima, u cijelosti je preseljena i njihova kultura. Mještani su dijelili vrlo kohezivan osjećaj zajedništva; premda su bogati živjeli zajedno sa siromašnima, svi su imali tako jak osjećaj uzajamne po- vezanosti da je ljubomora bila svedena na minimum. Roseto je tada imao sjajnu zdravstvenu statistiku. Premda je u zajednici postojalo mnogo činitelja visokog rizika (pušenje, ekonomski stres, masna

hrana), u Rosetu je učestalost srčanih udara bila više nego upola manja nego u susjednim gradovima.

Generaciju kasnije kohezivnost grada se raspala: mladi nisu nastavili osjećaj zajedništva i uskoro je Roseto počeo podsjećati na tipični američki grad koji je samo zajednica izoliranih pojedinaca, a učestalost srčanih udara brzo se popela na razinu susjednih podru- čja.36 Tih nekoliko dragocjenih godina Roseto je bio koherentan.

Braud je dokazao da ljudi prelaze preko individualnih granica. Međutim, još nije znao koliko daleko možemo putovati.