ZAGREBAČKO LJETO

S Griča puca top. Podne je. Poluprazni tramvaji jure flicom dok se na Trgu Republike polako formiraju grupice koje su tek blijeda slika uobičajene vreve. Dalmatinski ugao kraj kioska je poluprazan. Nema nogometa — nema teme. Sezona je završena i tek po neki poluinformirani raspravljaju o prošlogodišnjoj strategiji „Hajduka”. Oni pravi znalci igre povukli su se.

Sparina je, ćo!

Ljeto, mjesec srpanj, svi pobjegli iz grada. Neizbježivi Grga rezignirano nudi srećke nekoj debeloj Njemici. Ona ga sluša. Možda se boji njegove kape, njegova službenog izgleda. Odjeven u provokativno tijesan triko, travestit Đukica. sa svojom kutijom bez gitare užurbano trči Trgom, popravlja crnu natapiranu kosu i pritom dobacuje Žužici koja ga zaustavlja:

—   Žurim, žurim. Čeka me Oliver u Jurišićevoj, snimamo!

Kavana „Dubrovnik” prazna, .a iz „Moke” povukla se i najvjernija škvadra. Tek Božo bez ruke čeka da se nešto desi, no ne događa se ništa. Zagrebačko ljeto, stari filmovi, reklame, prazni  kinematografi  i  prašnjave ulice.  „Zvečka” opustjela,  šminkeri  na moru. Sjedim u „Blatu” i pijem „gemišt”. U „Blatu”, u onim smiješnim drvenim klupama što su postavljene jedna naspram druge kao u trećem razredu bivših uskotračnih vlakova. Sam u uglu nasuprot slike pjesnika Ujevića, s mislima o svilenoj cesti, o Staklenom gradu.

—   Svilena cesta! Stakleni grad! — izgovorih glasno lupkajući nervozno prstima po golom drvenom stolu.

Zagrebačko ljeto — učmala atmosfera grada koji gubi volju za životom. „Zvečka”,

„Kavkaz”, „Blato” — okupljališta navodno mondene ili talentirane zagrebačke mladeži i intelektualaca, bohema i lijepih radodajnih djevojaka. Ljepljive ruke tog sladostrasnog života, tih površnih intelektualnih konverzacija, plitkih ljubavi, lažnih ishitrenih zagrljaja i toplih ženskih tijela hladnih duša polako mi lome kosti i stežu oko guše. Isprazni razgovori žena koje sanjaju o karijeri na filmu i zajedljive, duboko intelektualne „spike” režisera nesnimljenih filmova. Zatim noći u „Kineskom restoranu”, „Staroj uri”, „Kod Tereze”!

Nezaposlena mladež i ne baš tako mlada generacija kojoj nikada nije bila data Šansa. Grozdovi mladih ljudi pred kavanama, mladež koja ne radi jer im roditelji drže pozicije iskupljujući se njihovim uzdržavanjem, potkupljujući ih kavasakijima, hondama i visokim džeparcima.

A u Beogradu, u Knez Mihajlovoj danju ili u dugim noćima, ništa bolje. Hrpe „mladih”,

ljudi bez izazova, bez odgovornosti. Poneki zaposleni u „sigurnim” poslovima gdje se ništa ne radi, ali za niske plaće. Kompenzira ih tata svojim poklonima. No zato su pune kavane i kafići, diskači i noćni restauranti. Beograd ili Zagreb — sve se svodi na isto. Nema više ratova, nema revolucije, za nas je sve već izboreno, sve smo dobili na pladnju i zašto se žalimo? Omladina gotovo u četrdesetoj a još čeka da je netko ozbiljno shvati. Tu je i nova omladina što nadire puneći iste kafiće, iste diskače, tražeći uzbuđenje u novoj, još luđoj frizuri, u žutoj ili zelenoj boji kose.

Praviti filmove, voditi privredu, pisati knjige — pa to radi tata!

Kroz prozor kavane probila se jedna blještava zraka popodnevnog sunca presijavajući se kroz gusti ljubičasti dim cigarete. Tri razdragane djevojčice preletjele su Massarykovom ulicom nestajući u pravcu slastičarnice. Iz Ilice se probila škripa tramvaja, koju je naglo

prelio srebrnkast mlaz zvonjave nekog bicikliste.

Ljetno rano popodne. Sunce obasjava konture šanka. Do mene doprhnu glasovi u kojima su se razabirale zamršene strane riječi: stabilizacija, revalorizacija i slično.

Da, pomislih, ovdje za mene još uvijek nema mjesta. Valja opet van, kuda koji mili moji! Netko na „Bastelle” u Stuttgart, a ja i Bebek na Himalayu!

Ne znam. Ipak, želio sam snimiti dokumentarnu seriju o skrovitoj Bosni, o misterijama kraških spilja i bogumila, o svilenom putu kroz Jugoslaviju. Ali već mjesecima, ništa. Iz dana u dan, iz kafića u kafić, očekujući, kao i svi oko mene, da me netko pozove, da se nešto dogodi, da me tko upita, mogu li, hoću li? Znam da mogu, ali me nitko ne poziva. Moja generacija, generacija koja čeka u kafiću!

Od svih tih silnih džipova u mome životu, ne znam što je bilo baš specijalno u tom

lendroveru serije 4. Dobili smo lendrover od BBC—a. Nismo ga, u stvari, ni htjeli. Htjeli smo rendrover i to onaj „safari” s kupkastim sjedištima i rešetkom preko radijatora. Dok smo na BBC—ovom parkingu u White Cityju razgledavali najnovije puchove, toyote, land cruisere i range rovere — nismo ni zapazili osamljeni bijeli kratkobazni kabriolet. Smjestio se negdje u kutu pored toga sjajnog lima kao osamljena skromna djevojka na balu među ljepoticama.

—   Za koga vi snimate, za BBC ili za RTZ? — upitao je gospodin Simmonds u plavom

odijelu.

—Je li to važno? Gospodin Green se slaže — objašnjavali smo činovniku.

Bilo je isto kao i u Jugoslaviji: direktorova podrška, podrška savjeta, a u praksi sve se lomilo na mnoštvu sastanaka na kojima je trebalo uvjeravati, diskutirati i  objašnjavati. Trebalo je biti prisutan, piti kavu s njima, ukratko, biti tamo, a ja nisam bio tamo jer nikada nisam nigdje. Na koncu sve se lomilo na ovom šefu sekcije „Appliance and terrain”. Nakon nekoliko dana frustracije netko je, naposljetku, odlučio podmetnuti leđa. Podignuo je telefonsku slušalicu i nazvao Simmondsa.

—   Dajte im onaj lendrover da ih se riješimo i otpišite to u rashod. Ionako je  star 20

godina.

—   Ali — odgovarao je u telefonu neumoljivi mr Simmonds — pa to je dobar lendrover. U njemu su ugrađeni specijalni zglobovi, svi spojevi su od nerđajućeg metala, glava je pojačana, osim toga, nedavno je bio na generalki.

I opet ništa, pomislili smo, no glas na drugom kraju žice bio je odlučan. Rekao sam im da preuzimam odgovornost i da ga upišu u moj ledgar.

Taj rashodovani lendrover bio je pun pogodak. Nekoliko desetaka tisuća kilometara prolazili smo pokraj mnogih bespovratno uništenih i pokvarenih toyota, monteverdija i range rovera da smo po sto i jedan put pohvalili englesku motornu industriju ranijih šezdesetih godina, iz onih vremena dok je firma Leyland još uvijek bila Leyland i dok je džip stvarno bio džip.

U Zagrebu je automehaničar završavao posao  na džipu. Nisu nam, međutim, bila

dovoljna normalna svjetla. Ne. Htjeli smo još dva i nagovorio sam ga da u prednjem dijelu blatobrana izreže još dvije rupe kako bismo ubacili dva škodina prednja reflektora.

—   Čuj Željko! To ti ne paše. Ovako cijeli auto dobiva novu fizionomiju.  Kvariš mu

liniju, djeluje kao da se kesi — govorio je mehaničar dok je rukom pomicao još nenamještene reflektore lijevo—desno po blatobranu, tražeći najprikladnije mjesto.

—Daj još malo desno — govorio sam, — nek’ se kesi još jače. Ne škodi malo humora.

Našavši najpogodniji izraz lica označili smo rupe u koje je mehaničar ugrađivao škodina svjetla. Bilo je već pola pet kada je završio. S prozora njegove osamljene kuće žena ga je već dva sata povremeno zvala na ručak dok su uokolo trčala njihova djeca i pet mačaka.

—   No jesmo li konačno gotovi? — upitao je nestrpljivo. Trebalo je još izrezati zadnji dio kola, montirati sklopke da se zadnja strana može dizati i spuštati — tako da možemo čoriti. Valjalo je još ugraditi francuski reflektor, promijeniti pumpu za vodu, napraviti držače

za kanistre i montirati vrtio sa sajlom za izvlačenje iz gliba i pijeska. Radilo se tri dana. I onda natpis sa svake strane — Expedicia Jugoslavija — Himalaya — Indonesia. Znak RTV Zagreb napisan je crvenim slovima. Od „Save” iz Kranja dobili smo nove gume, od „Modrice” rezerve ulja, od Branka šatore koje smo prodali prvom prilikom. Štimac je osigurao novac od,,Gorana”'iz Vrbovskog u zamjenu za istoimeni natpis na džipu.