Jednog dana, mudrac dobi pozivnicu od starog prijatelja. Nisu se dugo vidjeli i prijatelj ga je rado pozvao k sebi na večeru.

Mudrac pođe na adresu napisanu u pozivnici i ugleda veliku krasnu kuću. Očito je u posljednje vrijeme njegovu prijatelju dobro krenulo u životu.

Na vratima mudraca zaustavi vratar. Budući da se mudrac odijevao priprosto, vratar je pomislio daje došao prosjak i otjerao ga.

Mudrac se nasmije i pode kući da odjene svečaniju odjeću te se ponovno uputi pred kuću svojeg prijatelja. Vratar ga ni ovaj put nije prepoznao, ali pomisli da im dolazi neka važna osoba. Uvede mudraca u kuću, gdje ga je čekao njegov prijatelj.

Kad su sjeli večerati, mudrac nije ništa jeo, nego je male svitke i valjuške koji su posluženi kao predjelo trpao u džepove.

Domaćin se tome čudio te mu reče: "Učitelju, ne trebate to raditi, spremit ćemo vam u vrećicu da ponesete poslije kući, a sad se lijepo opustite i uživajte u jelu."

Mudrac mu odgovori: "Kad sam prvi put došao priprosto odjeven, zaustavili su me na vratima. Kad sam odjenuo ovu halju, srdačno su me pozvali da uđem u kuću. Očito si na večeru pozvao moju halju, a ne mene, pa je red da u jelu uživa moja halja!"

Tao

Jedna od najprivlačnijih osobina koja se otkriva proučavanjem taa jest specifičan osjećaj za šalu. Premda nipošto nisu lakomisleni, mudraci nisu ni mrtvo ozbiljni. Tako bi neku situaciju koju bi netko drugi možda doživio kao tešku uvredu (na primjer da ga ne puštaju u kuću kao mudraca iz naše priče) mudrac vidio kao samo još jednu priliku za promatranje ljudske naravi.

Mudraci se znaju poslužiti šalom da bi prenijeli važnu poruku. Šala često ostavlja snažniji dojam i spremnije se prihvaća od mrtvo ozbiljnog predavanja. Kao što nam je svojim brojnim pričama pokazao taoistički mislilac Chuang Tzu, smijeh donosi olakšanje i vedrinu s kojima lakše pratimo stazu njegovanja taa.

Osobina ljudskog bića koju je mudrac iz naše priče prepoznao na večeri kod prijatelja jest površnost. Skloni smo tome da o drugima sudimo na temelju vanjštine. Kao što vratar u našoj priči nije prepoznao priprosto odjevenog mudraca, tako ni mi ljude kojima smo svakodnevno okruženi ne prepoznajemo kao osobe.

Mudrac se nije ljutio i ništa nije prigovorio. Znao je da većina ljudi slično postupa. Uzaludno bi bilo boriti se protiv ljudske prirode i pokušavati promijeniti druge ljude.

Mudrac je bio spreman odjenuti se drukčije i prilagoditi se situaciji. U pravilu osobe koje njeguju tao ne ističu svoje nekonvencionalne životne poglede i ne odijevaju se tako da se ističu medu drugima, privlače pažnju ili djeluju šokantno. Nemaju potrebu dokazivati se pobunom protiv konvencije.

Isto tako ljudi koji njeguju tao nisu neuredne i zapuštene osobe koje bi to opravdavale tvrdnjom da samo slijede svoju unutarnju prirodu. Pravi njegovatelj taa prepoznaje to kao izliku za nedostatak discipline. Pristojnim izgledom pokazujemo da poštujemo ljude s kojima komuniciramo. To je obična ljubaznost.

U našoj priči, mudrac je na sebi svojstven način pokazao da je lakovjerno suditi nešto po tome kako izgleda. Svima nam je poznato daje vanjština nešto prolazno, a da unutrašnjost ostaje. A ipak smo toliko usredotočeni na vanjštinu da smo je počeli shvaćati kao pravu stvar. Ne samo da knjigu sudimo po koricama nego nas samo korice i zanimaju pa knjigu nećemo ni otvoriti da je prelistamo.

Danas u našem svijetu vlada kultura zvijezda. Razmislite samo kako idoliziramo razne glumce i manekenke samo na osnovi njihove vanjštine, jer nas je impresionirala prvenstveno njihova fizička ljepota. Nismo puno drukčiji od vratara koji je mudracu otvorio vrata kad se pojavio u svečanoj halji.

Nikad u povijesti svijeta nije se tako držalo do vanjskog izgleda kao danas. U drevnoj Kini mnogo su se više cijenili učitelji i učeni ljudi nego zabavljači. Danas je upravo obrnuto. Slavimo zvijezde i nagrađujemo njihov fizički izgled.

Nismo daleko od trpanja zalogaja u džepove haljina, kao što je učinio mudrac iz priče.

I nije stvar samo u zvijezdama i fizičkoj ljepoti. Sjetimo se kako ljudi sude o drugim ljudima. Gledaju im titule, diplome, imanje, bogatstvo i društveni ugled - a sve su to vanjski atributi koji malo govore o njihovoj pravoj osobnosti.

Ako te vanjske atribute usporedimo s odjećom, uviđamo da postupamo jednako kao i vratar, da se prema ljudima odnosimo ovisno o tome kakvu odjeću nose. Ako ih vidimo u nekom autiću koji samo što se nije raspao, manje ćemo ih cijeniti; ako doznamo da imaju titulu doktora, poštovanje prema njima naglo će porasti.

Problem je u tome što su odjeća i osoba koja je nosi dvije potpuno različite stvari. Upoznamo li nekoga tko je godinama dobrovoljno služio u mirovnim snagama, ta osoba vjerojatno nema puno u materijalnom smislu, ali u srcu nosi cijelo bogatstvo. Ili nam se može dogoditi da upoznamo nekog znanstvenika visokih titula i akademskih počasti i otkrijemo da mu običan ljudski razum nije najjača strana.

Tek kad pogledamo ispod površine i ugledamo stvarnu osobu, možemo je vidjeti u duhovnom smislu. U tom unutarnjem svijetu vanjski atributi gube svako značenje. Na to je mislila Majka Tereza kad su je pitali kako uspijeva toliko godina njegovati gubavce. Odgovorila je da ona u njima vidi Boga jer Bog može poprimiti svako obličje.

I mi ćemo vidjeti istinu ako je gledamo očima Majke Tereze ili mudraca iz naše priče - a istina je da smo svi jedno. Kao duhovna bića, svi smo dio božanske biti i nijedan od nas nije ni viši ni niži od drugoga. To naše vječno ja je naše pravo ja i bez obzira na to kakvu smo odjeću navukli na sebe, taj dio nas neće se promijeniti.