Dvanaesto poglavlje

ZABEZEKNUTOST

Tijekom svojih istraživanja uočili smo da postoji pravilnost u pojavljivanju izvanzemaljskih letjelica. Često su viđane iznad trusnih i vulkanskih područja kao što su Kostarika, Meksiko, Pacifički vatreni prsten, kao i oko područja gdje je smješteno mnogo nuklearnih baza, elektrana i nuklearnog oružja.

Izvanzemaljske civilizacije što nadziru Zemlju znaju da smo mnogo krhkiji nego što većina nas misli. Mi smo poslovične žabe u vodi koja se polako zagrijava, a mi toga postanemo svjesni tek kada smo dokraja kuhani.

Izvanzemaljci vrlo pomno prate događaje i uzorak njihovih aktivnosti po mom mišljenju sugerira da su zabrinuti zbog onoga što činimo okolišu i zbog neravnoteže koju proizvodimo. Zabrinuti su i zbog nuklearnog materijala koji bi Zemlji mogao nanijeti golemu štetu za idućih nekoliko tisuća godina.

Godine 1992. nakon što smo okončali početno razdoblje eksperimentiranja i obuke skupina saznali smo za neobične pojave u Engleskoj zvane »krugovi u žitu«. Stizali su izvještaji od ljudi kao što je Colin Andrews - kojeg sam kasnije jako dobro upoznao i danas smo bliski prijatelji - o neobičnim pojavama na nebu te neobičnim letjelicama viđenim u poljima, a postojale su i video-snimke.

 Postoje video-snimke snimljene tokom dana na kojima se vide mali, tridesetak centimetara široki predmeti nalik disku kako se kreću kroz polja i prije i poslije nastanka kruga u Žitu.

U ljeto 1992. poveo sam tim ljudi u Englesku i odlučili smo tamo provoditi inicijativu CE-5. Tada su mnogi mediji već bili upoznati s onim što se dogodilo kada smo bili u Belgiji i u Gulf Breezu. Kada smo stigli u Englesku dočekala nas je medijska jagma.

To je stvorilo dosta poteškoća budući da su mnoga mjesta na kojima smo htjeli provesti protokol i pokušati uspostaviti kontakt bila preplavljena znatiželjnicima i medijima.

Sjećam se kako smo jednom prilikom jurili provincijom, pokušavajući se otarasiti kamera i medija. To je bilo kao kada su princezu Di~

anupaparazzi lovili u tunelu: vozili smo se vrlo brzo pokušavajući se otresti njemačke TV-ekipe koja nas je slijedila u želji da otkrije kamo ćemo ići te večeri.

U srpnju 1992. otišli smo na farmu u pokrajini Alton Barnes koja je epicentar najzanimljivijih krugova u žitu. To je bila vrlo velika farma — više od četiristo hektara — i dobili smo dozvolu za ulazak na posjed u tu svrhu.

Tijekom tjedan ili deset dana koliko smo ondje boravili obavili smo brojne eksperimente.

Jedan od njih je bio da odemo na brdo Woodborough Hill i kao skupina vizualiziramo određeni oblik kruga u žitu. Počeli smo meditacijski postupak: prvo smo proširili svjesnost, zatim se povezali s izvanzemaljskim ljudima i naposljetku ih zamolili da stvore određen oblik koji smo vizualizirali.

Nismo odlučili koji će to oblik biti sve dok nismo zajedno sjeli na Woodborough Hillu.

Odlučili smo da će to biti ono što je danas poznato kao CSETl-jev trokut — jednakostranični trokut s krugom na svakom vrhu.

Poslali smo, kao skupina, taj točan oblik u bezgranični, kozmički um i izvanzemaljcima. Sutradan je na polju nedaleko od mjesta odakle smo radili pronađen potpuno isti oblik!

Nitko osim relativno malene skupine ljudi koja je to radila nije znao oblik. Zapravo, čak ni mi nismo znali da se krug u žitu pojavio sve do nekoliko dana kasnije, kada smo naišli na Ralpha Novesa koji je rekao: »O, upravo smo od jednog farmera doznali da se pojavio najsavršeniji krug u žitu ove sezone. Imao je krajnje neuobičajeno povijene stabljike i u sebi neobičan fenomen. I pojavio se na zemlji tog farmera!«

Budući daje to bilo suho razdoblje, što je rijetko za taj dio Engleske, farmer je dan prije ostao raditi u polju do vrlo kasno u noć i nastavio s poslom vrlo rano ujutro. Nitko nije bio u polju, a i bilo je teško doći do njega s obzirom da se nalazi u podnožju Oliver's Castla (područje strmih stijena koje okružuje polje;

op. a.). I tako sam ga upitao: »Kakvog je oblika?«.

A g. Noyes je rekao: »Evo, nacrtao sam ga u svojoj bilježnici.« Sagnuli smo se da pogledamo što je Ralph Noyes nacrtao: »Bio je to oblik potpuno jednak onome koji smo projicirali u noći eksperimenta.«

Odmah zatim moja glavna pomoćnica Shari Adamiak i nekoliko drugih članova CSETI-jevog tima odjurili su na farmu. Otišli smo na Oliver's Castle i pogledali dolje na polje: oblik kao da je bio preuzet iz naših umova i stavljen u polje. Bili smo zapanjeni.

Kasnije smo saznali da su ispitivanja provedena na žitu i tlu pokazala određene elektromagnetske anomalije i stanične promjene u biljkama.

Ispitivanja su ukazivala da je to bio, sa znanstvenog motrišta, jedan od najvažnijih krugova u žitu te sezone. Zanimljivo je da je skupina koja je tamo proučavala krugove u žitu i koju je osnovao W. B. (zajedno s još nekim ljudima povezanima s tajnim programima), bogati biznismen, pročistila svoj izvještaj o tom konkretnom krugu u žitu — posebno dio o tome kako je začet.

Takozvana građanska NLO »zajednica« bila je pročistila događaj u Gulf Breezu u ožujku te godine a sada je pročistila ovaj. To je još jedan pokazatelj pod koliko je Čvrstom kontrolom takozvana »građanska NLO zajednica« i koliko je temeljito infiltrirana.

Jedne večeri, dok smo bili u podnožju Woodborough Hilla, radili smo svoj protokol CE-5 i pozivali izvanzemaljske letjelice da dođu u to područje.

 Iznenada u oblacima iznad nas pojavila su se svjetla

koja su rotirala u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Nisu dolazila sa zemlje i svijetlila kao reflektor već su od iznad oblaka svijetlila prema dolje. Vidjelo se mnogo kružnih svjetala koja su se kretala u smjeru obrnutom od kazaljke na satu i od iznad svijetlila prema dolje u oblake.

Nedugo nakon toga iznenada je počelo snažno kišiti. Međutim, kišilo je samo na tom malom području gdje smo mi radili svoje protokole za uspostavljanje kontakta.

Činilo se kao da su izvanzemaljci stvorili umjetne vremenske prilike kako bi omogućili da dođe do važnijeg kontakta, i to u privatnosti kišne, maglovite noći. Naposljetku je kišilo tako snažno da su gotovo svi otišli: Colin Andrews, koji je bio na drugom dijelu farme kao i čitava skupina ljudi.

Nas četvero premjestili smo se na usku asfaltiranu cestu koja je bila na farmi, dovoljno široku da njome prolazi tek jedno vozilo iza drugoga. Tu se nalazilo jedno malo ugibalište pa smo odlučili ostati ondje.

Posredstvom intuicije znao sam da će izvanzemaljska letjelica doći. Jasno mi je rečeno: »Doći ćemo kasnije, kasnije.« I tako sam rekao: »Ostanimo ovdje u automobilima i čekajmo.« Bila je prošla ponoć. Odlučili smo da ćemo ostati u dva zasebna vozila i u njima provoditi protokole.

Zatim sam nenadano začuo udaranje na prozor s vozačeve strane automobila. Bio je to Chris Mansell (Englez iz naše skupine) iz automobila iza nas. Kad sam spustio prozor rekao je: »U polju je letjelica, vrti se i svijetli poput proklete božične jelke.«

Na to sam odvratio: »Aha, a ja sam Djed Mraz!« Bio sam siguran da se šali. Rekao je: »Ne, pogledaj!« i kada sam pogledao kroz prozor vidio sam oko trideset metara širok brod u obliku diska, sa stožastim vrhom i svjetlima. Po rubu diska bila su razmještena prekrasna raznobojna svjetla — crvena, zelena, plava, žuta — koja su se kretala u smjeru obrnutom od kazaljke na satu.

Letjelica se vrtjela u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, a svjetla  su išla u tom smjeru ali i u smjeru kazaljke na satu, stapajući se i prožimajući jedna s drugima u prekrasnom, vrlo neobičnom uzorku.

Ta svjetla izgledala su kao nešto što nije od ovog svijeta. Jačina i kvaliteta svjetlosti bili su različiti od bilo čega što sam dotad vidio. A brod je bio

tako blizu. U početku je bio malo više iznad polja, no potom se spustio na manje od tri metra iznad tla — i to u istom polju u kojem smo bili mi — svega kojih stotinu metara dalje.

Izašli smo iz vozila i prešli na postupke za kontaktiranje i signaliziranje. No, žena s kojom sam ja bio bila je više nego prestrašena. Bila je izvan sebe. Tada sam nažalost otkrio da ljude doista treba pripremiti za takve događaje!

Njezina tjeskoba jednim je dijelom bila uzrokovana i time što smo bili dovoljno blizu toj golemoj letjelici da se kompas koji smo imali počeo zajedno s letjelicom vrtjeti u smjeru obrnutom od kazaljke na satu.

Magnetsko polje se odmicalo od magnetskog sjevera i kretalo u smjeru suprotnom od kazaljke na satu!

Također, od elektromagnetskog djelovanja letjelice naša kosa se lagano naelektrizirala i nakostriješila. Mogli ste osjetiti neobičnu tišinu u polju i prisutnost svijesti bića iz letjelice. Bilo je jednostavno zapanjujuće!

Tada sam rekao: »Hajdemo ručnim svjetiljkama signalizirati letjelici«. I kada sam signalizirao prema brodu, on se približio i uzvratio signal.

Uto je ta žena postala histerična te je zavrištala: »O bože moj, ne čini to!«

»Ali, zato smo tu.« - naglasio sam.

»Pa nisam mislila da će stvarno doći.« - odvratila je. »Zašto ste onda došli? Mislite li da je ovo šala?« - pitao sam je.

Ona je mislila da ćemo možda imati tek nekakvo viđenje izdaleka. Međutim ovo je doista bio bliski susret s tom letjelicom i ona je znala da su oni tu jer smo ih mi pozvali i znala je da razmjenjujemo signale.

Chris Manseli i Nizozemka koja je bila s nama bili su vrlo smireni i opušteni: uzbuđeni, ali ne i preplašeni. No, ta jedna osoba bila je preplašena.

I čim se njezin strah doista očitovao, letjelica nam se prestala približavati i polako se povukla. To je bio čin suosjećanja. Iako nije bilo ama baš nikakve prijetnje od te letjelice, izvanzemaljci su znali da se netko boji te su se nježno i polako povukli. Zatim se brod počeo polagano dizati te je ušao u maglu i dalje u oblake.

Kada se povukao mogli smo ga vidjeti kako je u stvari ostao u oblacima iznad nas. I dalje smo vidjeli njegova svjetla, međutim sada je izgledao kao prigušeno svijetleći žuti objekt koji je tiho lebdio.

Začudo, naš kompas se i dalje rotirao u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, jednako kao Što se rotirala letjelica, sve dok igla na kompasu nije napravila puni krug od tristo šezdeset stupnjeva i vratila se natrag na sjever.

Bio je to prekrasno koreografiran susret. Na kraju tog sata oblaci su se otvorili i objekt se ponovno pojavio, no ovaj put na većoj visini.

Kada sam mu signalizirao, on nam je uzvratio signal i potoni nestao. Tako se okončao taj bliski susret pete vrste. Za trajanja susreta kiša je prestala, a čitavo područje bilo je obavijeno maglom i oblacima.

Colin Andrews nam je rekao da je čim je on došao do ceste i otišao bilo suho. Mislim da su svjetla koja smo ranije vidjeli kako se vrte u oblacima iznad farme pripremala vremensku promjenu koja je omogućila da se taj događaj odvije u privatnosti.

Ispostavlja se da su ljudi koji su pokušavali špijunirati našu ekspediciju i remetili naše pokušaje da uspostavimo kontakt svi otišli jer su bili obeshrabreni tim »groznim engleskim vremenom.«

Iskustvo me je poučilo da ljude doista trebam bolje pripremiti za kontakt. Sudionici trebaju naučiti biti više usredotočeni u svijesti kako se ne bi bojali, jer to jest jedno neobično iskustvo i dolazi do neobičnih fizioloških promjena i kada ste dovoljno blizu tim objektima elektromagnetskih učinaka. Usredotočenost u smirenoj, dubokoj svjesnosti je ključna.

Sutradan smo saznali da je nekoliko ljudi koji su bili na okolnim brdima vidjelo velik dio tog susreta, tako da smo imali potvrdu — i vijest se proširila. Sljedećeg dana je nastala medijska jagma za nama uz golem interes javnosti.

Stoga smo na farmi u Alton Barnesu održali brifing o tom poluslijetanju.Kada se Chriss Mansell ustao, rekao je: »U polju je dovraga bio svemirski brod, bio sam zabezeknut!« To je bilo prvi put da sam čuo tu riječ i bila je jednostavno savršena.

Godine 1993. odlučili smo intenzivirati takve aktivnosti i utemeljiti iskusniju skupinu ljudi koju smo nazvali Brzo pokretni istraživački tim (Rapid Mobilization Investigation Team).