Buđenje gotovo obavezno uključuje osjećaj olakšanja, jer okončava uobičajeni psihološki grč pokušaja da se uhva­ti um pomoću uma, a njega, sa svoje strane, stvara ego svo­jim sukobima i obranama.

Vremenom, osjećaj olakšanja se troši — ali ne i buđenje, ukoliko ga netko nije pobrkao s osjećanjem olakšanja i pokušao da iskoristi prepuštajući se ekstazi.

Buđenje je, na ovaj način, samo slučajno prijatno ili ekstatično, samo na početku iskustvo snažnog emocionalnog rasputavanja. Samo po sebi, ono je tek kraj vještačke i apsurdne upotrebe uma. Iznad i izvan toga je wu-hsih —ništa posebno — pošto krajnje zadovoljstvo buđenja nije ni­kada jedan određen predmet znanja ili iskustva.

Po budi­stičkoj doktrini „Četiri nevidljiva", Praznina znači za Budu ono što voda za ribu, zrak za čovjeka, a onima koji se za­varavaju priroda stvari je — nepojmljiva.

Trebalo bi biti jasno da ono što smo mi u srži svojoj i osnovi, nikada neće postati objekt saznanja. Sve što možemo znati — život i smrt, svjetlost i tamu, materiju i prazninu — samo su relativni aspekti nečeg nedokučivog, kao što je boja prostora. Buđenje nije saznanje o novoj stvarnosti. Kao što kaže Zenrin pjesma:

Kada leptiri dolete na svježe zasađeno cvijeće, Bodhidharma kaže: „ Ja ne znam."

Buđenje je saznanje šta stvarnost nije.

To je prestanak poistovjećivanja sebe sa bilo kojim predmetom saznanja.

Isto kao što svaka tvrdnja o osnovnoj materiji ili energiji stvarnosti mora biti besmislena, bilo koja tvrdnja o tome šta „ja jesam" u samom korjenu bića, mora biti vrhunac glupo­sti.

Obmana je lažna metafizička premisa u temelju zdravog razuma; to je nesvjesna ontologija i epistemologija prosječenog čovjeka, njegova prešutna tvrdnja da je on „netko".

Tvrdnja da „Ja nisam nitko" svakako bi bila isto toliko po­grešna, pošto su netko i nitko, biće i ne-biće, povezani poj­movi i podjednako pripadaju „poznatom".

Jedna metoda opuštanja mišića mora početi uveća­vanjem napetosti u mišićima, da bi se posjedovao jasan osjećaj što ne raditi.

U tom smislu, postoji izvjesna svrha pri korištenju početnog koana kao sredstva za pojačanje apsurdnog napora uma da uhvati sebe. 

Ali, poistovjećivanje satoria s osjećanjem olakšanja, s osjećanjem opuštenosti, vodi na pogrešan put, jer je satori puštanje, a ne osjećanje toga.

Svjesni aspekt zen života nije, prema tome, satori — nije „prvobitni um" — već sve što je čovjeku ostavljeno slo­bodno da radi, vidi i osjeća kada se um oslobodi grča.

Sa ove točke gledišta Bankeiova prosta vjera u „Nerođe­ni um", i sličan Shinranov pogled na Nembutsu, također su pristupi satoriu.

Za „otpuštanje" nije uvijek neophodno iscrpsti pokušaj hvatanja dok ne postane nepodnošljiv. Na­suprot ovom silovitom putu postoji, također, judo — „Nježni način", put traganja, tako da um, osnovna stvarnost, osta­nu spontani i neuhvaćeni, bez obzira da li netko pokušava da ih uhvati ili ne.

Nečije djelovanje ili nedjelovanje potpuno su nevažni. Misliti da čovjek mora uhvatiti ili ne uhvatiti, pustiti ili ne pustiti, znači samo pothranjivati iluziju da je ego stvaran i da su njegove makinacije snažne prepreke taou.

Pored sponta­nog djelovanja „Nerođenog uma", ovi napori ili ne-napori potpuno su beznačajni. Mnogo slikovitijim jezikom Shinrana, „čovjek samo mora čuti spasonosni zavjet" Amitabhe, da izgovori njegovo ime, Nembutsu, vjerovao u njega ili ne, makar samo jednom, bio čovjek bez želje ili ne. Sve te brige ponos su ega.

Po riječima jednog mistika:

Kada se svaka ideja snage ličnosti, zasnovana na mo­ralnim vrijednostima i disciplinskim mjerilima, očisti, nema više ničeg u vama što bi se proglasilo slušateljem, a upravo zbog toga ne propuštate ništa što čujete.

Dok misli na slušanje, čovjek ne može čuti jasno, a dok misli da li da pokuša i opusti se ili ne, ne može se opustiti. A bez obzira da li misli na slušanje ili ne, uši čuju i ništa ne može zaustaviti zvuk da dopre do njih.  

Prednost koan metode je, možda, što je drugi put suvi­še suptilan i može lako biti pogrešno protumačen — poseb­no to mogu da učine monasi koji su spremni da to uzmu kao opravdanje za besposličarenje po manastirima, dok žive od darova odanih vjernika.

Ovo je, skoro sigurno, razlog da je naglasak T'ang majstora na „ne-traženje", ustupio mjesto mnogo energičnijoj upotrebi koana, kao sredstva za iscrplji­vanje snage egoistične volje.

Bankeiov zen bez metode, ili sredstava, ne nudi nikakvu osnovu za školu ili instituciju, pošto monasi mogu isto tako i da gledaju svoja posla, bave se obrađivanjem zemlje ili ribolovom.

Rezultat toga bio je nestanak svakog vanjskog znaka zena; nema više ni onog jednog prsta koji pokazuje na mjesec Istine — a to je neop­hodno za Bodhisatvin zadatak da oslobodi sva bića, čak i ako riskira da pobrka prst sa mjesecom.

 

nastavlja se...