Posljednja grupa koana bavi se sa „Pet položaja" (go-i) — shematskim prikazom odnosa između relativnog i apso­lutnog znanja, stvar-događaja (shih) i osnovnog principa (li).

Ovu shemu ustanovio je Tung-shan (809-869), ali ona po­tiče iz veza zena i škole Hua-yen (japanski, Kegon), a doktri­na „Pet položaja" usko je povezana i sa četverostrukom Dharma-dhatu.

Položaji su često predstavljeni u termini­ma relativnih mjesta gospodara i sluge, ili domaćina i gosta, što stoji za odnos principa i stvari-događaja. Tako imamo:

1.Gospodar gleda odozgo na slugu

2.Sluga gleda odozdo na gospodara

3.Gospodar

4.Sluga

5.Gospodar i sluga razgovaraju

Zadovoljimo se time što ćemo reći da se ovi položaji slažu sa četiri Dharma-dhatu škole Hua-yen, mada je odnos nešto složeniji, a peti sa „prirodnošću".

Drugim riječima, čovjek može da gleda svijet Dharma-dhatu sa više podjednako vrijednih točaka gledišta — kao mnoštvo, kao jedno, kao i jedno i mnoštvo, ili kao niti jedno niti mnoštvo.

Ali, krajnji je položaj zena da on ne zauzima nikakvo posebno gledište, a ipak je slobodan da zauzme svako od njih, prema okolnostima. To se vidi u riječima Lin-chia:

Ponekad izdvajam čovjeka (što će reći, subjekt), ali ne uzimam prilike (objekt). Ponekad uzimam prilike, ali ne iz­dvajam čovjeka. Ponekad uzimam i čovjeka i prilike, a nekad ni jedno ni drugo.

A ponekad, mogao je da doda, ne radim ništa posebno (wu-shih).

Vježbanje koana završava se na stupnju savršene pri­rodnosti slobode i u apsolutnom i u relativnom svijetu, ali po­što ova sloboda nije u suprotnosti sa konvencionalnim po­retkom, već je sloboda koja „podupire svijet" (Lokasamgraha), posljednja faza proučavanja jeste odnos zena prema pravilima društvenog i samostanskog života.

Kao što je Yunmen jednom upitao, „Zašto da odgovaramo na zvo­no i oblačimo ceremonijalnu odječu?"

Odgovor jednog drugog majstora, u potpuno različitom kontekstu, može se ovdje dobro primijeniti: ,,Ako nađete jedan jedini razlog, odrubite mi glavu".

Moralni čin zaista je moralan samo ka­da je slobodan, bez prinude razuma ili potrebe. Ovo je također najdublje značenje kršćanske doktrine o slobodnoj volji, jer „raditi sjedinjen s Bogom" znači raditi ne iz prisile stra­ha ili ponosa, niti radi nagrade, već s bezrazložnom ljubav­lju prema „nepokretnom pokretaču".

Reći da sistem koana sadrži izvjesne opasnosti i nedo­statke znači reći da sve može biti zloupotreljeno.

To je veo­ma razrađena i institucionalizirana tehnika, a stoga je po­dložna usiljenosti i neprirodnosti. Ali, ista takva je i svaka druga tehnika, čak i ona tako netehnička kao što je Bankei-ova metoda bez metode. Ona, također, može postati fetiš. Ipak, važno je paziti na mjesta gdje se smetnje, vjerojatno, pojavljuju, a izgleda da ih u vježbi koana ima dva.

Prvo je insistiranje da je koan Jedini put" za istinsko ostvarenje zena. Naravno, nedokazano se može uzeti za do­kazano, govoreći da je zen, osim iskustva buđenja, zapra­vo stil ovladavanja budizmom koji je utjelovljen u koanu.

U tom slučaju, škola Soto nije zen, a nigdje na svijetu zen ne može da se nađe izvan određenog predanja jednog ogranka škole Rinzai.

Određen na taj način, zen ne posjeduje univerzalnost i postaje egzotičan, uslovljen kulturom kao No dra­ma ili kineska kaligrafija.

Po gledištu Zapada, zen će privu­ći jedino ljubitelje „japanizma", romantičare koji vole da se igraju Japanaca. To ne znači da ima bilo čega lošeg što bi bilo urođeno u takvom romantizmu, jer nema „čistih" kul­tura, a pozajmljivanje stila drugih naroda uvijek nešto doda­je raznolikosti i prizvuku života. Ali je zen daleko više od kulturne produhovljenosti i profinjenosti.

Druga, mnogo ozbiljnija smetnja, može se pojaviti iz suprotnosti satorija i snažnog „osjećanja sumnje" koje neki tumači koana namjerno pothranjuju.

Jer to je poticanje dualističkog satorija. Reći da je dubina satorija razmjerna snazi traganja i nastojanja koji mu prethode, znači brkati satori sa njegovim čisto emocionalnim atributima.

Drugim riječima, ako se netko želi osjećati razdragano lakonog, može hodati neko vrijeme sa olovom u cipelama — a onda ih izuti. Osjećaj olakšanja biće sigurno srazmjeran dužini vremena nošenja takvih cipela i težini olova.

To je jednako starom triku obnovitelja religija koji svojim sljedbenicima pružaju ogromno religiozno oplemenjivanje na taj način što u njih prvo usađuju osjećaj grijeha, a zatim ga ublažavaju vjerom u Isusa.

Takva „oplemenjivanja", međutim, ne traju, a o ta­kvom satoriju Junfeng je rekao: „Onaj monah koji ostvari bilo koji satori ide pravo u pakao kao strijela."

nastavlja se...