Kada je početni koan Čao-čouov (chào chou) ,,Wu", od učenika se traži da otkrije zašto je Čao-čou odgovorio, ,,Wu" ili „Ni je­dan", na pitanje, „Da li pas ima Budinu prirodu?"

Roshi zahtjeva da mu se pokaže to „ni jedan". Jedna kineska poslovica kaže: „Jedna ruka ne pljeska", i zato je Hakuin pitao: „Ka­kav je zvuk jedne ruke?" Možete li da čujete ono što ne pra­vi buku? Možete li da dobijete bilo kakav zvuk iz ovog pred­meta koji nema u što da udari? Možete li doći do nekog „znanja" o svojoj pravoj prirodi? Kakvo idiotsko pitanje!

Takvim sredstvima učenik se dovodi do točke kad se osjeća potpuno tupavim — kao da je zatvoren u ledenu koc­ku, onemogućen da se kreće i misli.

On ne zna ništa; cijeli svijet je, uključivši njega samog, ogromna masa čiste sumnje. Sve što čuje, dodirne ili vidi, isto je toliko neshvatljivo kao i „ni jedan" ili „zvuk jedne šake".

Tokom sanzena savršeno je glup. Hoda ili sjedi po cio dan u „budnoj omami", svjestan svega što se oko njega dešava, mehanički reagirajući na okolinu, ali potpuno zbunjen.

Poslije nekog vremena provedenog u ovakvom stanju, dolazi trenutak kada se ledeni blok iznenada topi, ova ogromna gomila nejasnoća iznenada oživi.

Problem tko je, ili što je on, postaje očigledno apsurdan — pitanje koje od po­četka nije apsolutno ništa značilo. Nema više nikog da ga postavlja ili na njega odgovara.

Ali, u isto vrijeme, ova očita besmislenost u stanju je da se smije i razgovara, jede i pije, trči gore-dolje, gleda zemlju i nebo, a sve to čini bez ikakvog osjećanja da postoji problem u središtu svega, nekakva vrsta psihološkog čvora.

Ne postoji čvor, zato što su „um" koji traga za upoznavanjem „uma", ili „sopstvo koje hoće da kontrolira sopstvo", lišeni postojanja i izloženi apstrahiranju, što su oduvijek i bili.

A kada ovaj napeti čvor nestane, ne postoji više osjećaj tvrde jezgre sopstva koje stoji iznad ostalog svijeta. U ovakvom stanju roshiju je potrebno samo da baci jedan pogled na učenika da bi znao da li je on spreman da ozbiljno počne vježbu zena.

Nije paradoksalno ako se kaže da vježbanje zena može početi tek onda kada je završeno. Jer je osnovni princip Mahajane da prajna vodi do karune, da buđenje nije stvar­no ako ne podrazumijeva život Bodhisatve, manifestaciju „čudesne upotrebe" Praznine za dobrobit svih osjetilnih bića.

Na toj točki roshi daje učeniku koan koji zahtjeva nemo­guće pothvate u djelovanju i prosuđivanju, kao:

„Istresite četiri predgrađa Tokija iz rukava."

„Zaustavite onaj brod na pučini."

„Zaustavite odjeke onog udaljenog zvona."

„Djevojka prelazi ulicu. Da li je ona starija ili mlađa sestra?"

Ovakvi koani još više „zavaravaju" od osnovnih uvod­nih problema i pokazuju učeniku da ono što je dilema za misao nije zapreka za akciju.

Papirnata maramica lako posta­je Tokio, a problem mlađe ili starije sestre učenik rješava tako što afektira u hodu po sobi kao djevojka. Jer u njenoj ap­solutnoj „takvoći" djevojka je upravo to; ona je samo rela­tivno „sestra", „starija ili mlađa".

Možda i može da se shva­ti zašto je čovjek, koji je za-zen vježbao osam godina, rekao R. H. Blythu da je ,,zen zapravo trik riječima", jer na princi­pu vađenja trna pomoću trna, zen oslobađa ljude pometnje u kojoj su se našli uslijed brkanja riječi i ideja sa stvarnošću.

Produžena vježba za-zena podaruje učeniku jasan, neometan um, u koji on može da ubaci koan kao kamenčić u baru i jednostavno vidi šta um čini s njim.

Kada se zaključi rad na jednom koanu, roshi obično zahtijeva od učenika da mu kaže stih iz Zenrin Kushua koji izražava smisao upravo riješenog koana.

Koriste se i druge knjige, a pokojni Sokei-an Sasaki, radeći u S.A.D., otkrio je, kao izvanredan priručnik za ovu svrhu, Alisu u zemlji čuda!

Kako se proces odvija, kritični koan smjenjuje se sa pomoćnim koji istražuje impli­kacije prethodnog i potpuno i efikasno upoznaje učenika sa svim temama budističkog pogleda na svijet, predstavljajući cjelokupno shvaćanje na takav način da ga on upoznaje u srži. Na taj način, on uči da reagira trenutno i nepokoleblji­vo u svakodnevnom životu.

nastavlja se...