Zapadne ideje o budističkim postignućima vrlo često su iskrivljene pristupom „misterioznom Istoku" i senzacionalističkim fantazijama, veoma rasprostranjenim u djelima teozofa tokom nekoliko decenija, krajem prošlog i početkom ovog vijeka.

Ovakve fantazije nisu nastale na osnovu proučavanja budizma iz prve ruke, već doslovnim proučavanjem mitoloških dijelova sutri, gdje se Budama i Bodhisatvama pri­pisuju bezbrojne čudotvorne i natprirodne osobine.

Majsto­ri zena ne smiju se pobrkati sa teozofskim „mahatmama" — blistavim „majstorima mudrosti" koji žive u nepristupač­nom planinskom Tibetu i upražnjavaju okultne vještine.

Majstori zena su obični ljudi. Oni poboljevaju i umiru; po­znaju radost i tugu; mogu da budu loše volje ili pokazuju male karakterne „slabosti" kao i svako drugi.

I oni mogu da se zaljube i upuste u potpuno ljudski odnos sa suprotnim spolom. Savršenstvo zena treba da je potpuno i jednostavno ljudsko.

Razlika između upućenika u zen i običnih ljudi jeste ta da se obični ljudi, na ovaj ili onaj način, ne slažu sa svojom ljudskom prirodom i pokušavaju da budu anđeli ili đavoli.

Jedna doka pjesma iz Ikiua kaže:

Jedemo, praznimo se, spavamo i ustajemo;

To je naš svijet.

Sve što treba da uradimo poslije toga jeste — Da umremo.

Teško da ćemo pretjerati ma koliko naglašavali značaj budističkog simbola ­bhavachakra,
Točak Nastanka.

Anđeli i demoni zauzimaju najviše i najniže položaje, položaje savršene sreće i potpunog osujećenja. Ti položaji na suprotnim su stranama kruga jer vode jedan ka drugom. Oni ne predstavljaju, doslovno, ljudska bića, već naša stremljenja i užase, jer je Točak zapravo mapa ljudskog uma.

Položaj čovjeka leži u centru, tj. na lijevoj strani Točka, i samo se iz tog položaja može postati Buda. Ljudsko rođenje smatra se neobično sretnim, ali to ne treba brkati sa fizičkim događajem, jer se čovjek zapravo ne „rađa u ljudskom svijetu" sve dok ne prihvati svoju
vlastitu ljudskost.

Trening koana sadrži tipično azijske koncepte odnosa između majstora i učenika, potpuno različite od naših. U azijskim kulturama to je posebno sveti odnos, pri čemu je majstor tu da bude odgovoran za učenikovu karmu.

Od učenika se, s njegove strane, očekuje poslušnost i odanost prema majstoru, kao i ophođenje prema njemu sa skoro ve­ćim poštovanjem nego prema vlastitom ocu — a u azijskim zemljama ovo mnogo govori.

Prema tome, za mladog zen monaha roshi je simbol vrhunskog patrijarhalnog auto­riteta, a ovaj obično igra tu ulogu do savršenstva — jer to je obično čovjek poodmaklih godina, robusnog i „tigrovskog" izgleda, a kad je formalno odjeven i namješten za sanzen se­ansu, čovjek izuzetnog izgleda i dostojanstva.

U toj ulozi on predstavlja živ simbol svega što nagoni čovjeka da se plaši spontanosti, svega što budi najbolniju i najneugodniju samosvijest.

On tu ulogu preuzima kao upayu, vještu smicalicu, ne bi li nagnao učenika da ima dovoljno „petlje" i bude sa­vršeno prirodan u prisustvu ovog strašnog arhetipa.

Ako može to uraditi, slobodan je čovjek koga nitko na svijetu ne može zabrinuti. Također, treba imati na umu da su u japan­skoj kulturi adolescenti i mladići neobično osjetljivi na ismijavanje, a ono se slobodno koristi kao način prilagođavanja mladih društvenim konvencijama.

nastavlja se...