Nema razloga, međutim, da ovaj proces sadrži sve bu­dalaštine u vezi „stupnja postignuća", o tome tko je „ovladao" a tko nije, ili tko jeste a tko nije „pravi" Buda po ovim formalnim mjerilima.

Sve utemeljene religiozne institucije opsjednute su ovom glupošću i obično se svode na neku vrstu esteticizma, prekomjernu strast za uzgajanje posebnog „sti­la", čija sva oplemenjenost razlikuje ovce od koza.

Prema tim mjerilima, liturgijski esteta može razlikovati rimokato­ličkog od anglikanskog svećenika, brkajući manirizme tradicio­nalne atmosfere sa natprirodnim znacima pravog ili lažnog učestvovanja u apostolskom redu.

Ponekad, međutim, ople­menjivanje tradicionalnog stila može biti dostojno div­ljenja, kao kada škola zanatlija ili majstora prenosi sa gene­racije na generaciju određene tajne zanata, ili tehničke fine­se, pomoću kojih se stvaraju predmeti čudesne ljepote.

Čak i na taj način, ovo veoma lako postaje prilično usiljena i samosvjesna disciplina i toga trenutka cijeli se njen zen gubi.

Sistem koana kakav postoji danas u mnogome je djelo Hakuina (1685-1768), moćnog i izuzetno svestranog majsto­ra. On mu je podario sistematsku organizaciju, tako da se cjelokupni tečaj izučavanja zena u školi Rinzai dijeli na šest stupnjeva. Postoji, prvo, pet grupa koana:

Hosshin, ili koan Dharmakaje — pomoću njega čovjek „ulazi u pograničnu kapiju zena".

Kikan, koan „lukave granice" — tiče se aktivnog izražavanja stanja ostvarenog u prvoj grupi.

Gonsen, koan „istraživanja riječi" — po svoj prilici, povezan je sa izražavanjem razumijevanja zena u govoru.

Nanto, koan ,,u koji je teško prodrijeti".

Goi, koan „Pet Položaja" — zasnovan na petostrukom odnosu „gospodara" i „sluge", ili „principa" (li) i „stvar-događaja" (shih), po čemu se zen povezuje sa Huajen ili Avatamsaka filozofijom.

Šesti stupanj je proučavanje budističkih pravila i propi­sa monaškog života (vinaya) u svjetlosti shvaćanja zena.

Obično ovaj tok treninga traje oko trideset godina.

To nikako ne znači da svi monasi zena završe cijeli trening. To se zahtijeva samo od onih koji trebaju primiti majstorovu inku, „pečat priznanja", tako da i sami mogu postati maj­stori (roshi), potpuno upućeni u sva „vješta sredstva" (upaya) za podučavanje zena.

Kao i tolike druge stvari, ovaj sistem je dobar koliko ga netko iskoristi, a oni koji su njime ovlada­li su i visoke i niske Bude.

Ne treba pretpostavljati da čovjek, kad prođe kroz vježbu koana, ili čak mnogo njih, neminovno postaje „preobraženo" ljudsko biće čiji se karakter i na­čin života korjenito razlikuje od onoga što su bili prije.

(Ovaj prikaz zasniva se na podacima koje je, tokom konferencije Ame­ričke Akademije za azijske studije, sakupila Ruth Sasaki).

Niti treba pretpostavljati da je satori pojedinačni, iznenadni skok od obične svijesti ka „potpunom, nenadmašenom buđe­nju" (anutara samyak sambodhi).

Satori zapravo označava izenadni i intuitivni način viđenja stvari, bez obzira da li je to prisjećanje zaboravljenog imena ili shvaćanje najdubljih principa budizma.

Čovjek traga i traga, ali ne nalazi. Kada digne ruke od svega, odgovor dolazi sam po sebi. Tako, mo­gu da se jave mnoge prilike za satori tokom treninga, veliki i mali satori, a rješavanje mnogih koana ne zavisi od nečeg mnogo senzacionalnijeg od vrste „trika" kojim se shvaća zenovski način postupanja sa budističkim principima.

nastavlja se...