Rituali ili ceremonijalni stil tako je karakterističan za zen da, možda, zahtjeva objašnjenje za jednu kulturu koja zen povezuje sa prenemaganjem i sujevjerjem.

U budizmu se četiri osnovne aktivnosti — hodanje, stajanje, sjedenje i ležanje — nazivaju „četiri dostojanstvenosti", pošto su to po­ložaji koje zauzima Budina priroda u ljudskom tijelu (nirmanakaya).

Ritualni stil obavljanja svakodnevnih dužnosti, prema tome, slavljenje je činjenice da „običan čovjek je Bu­da", a osim toga, to je i spontani stil čovjeka koji sve radi uz prisustvo duha.

Isto tako, ako u nečem toliko jednostav­nom i trivijalnom, kao što je paljenje cigarete, čovjek bude svjestan i gleda na plamen, na dim koji se kovitla, i na disa­nje, kao na najvažnije stvari u kozmosu, tada promatraču cijela ta radnja izgleda kao ritual.

Ovaj stav „ophođenja Bude" posebno je naglašen u Soto školi, gdje su i za-zen i svakodnevne djelatnosti ne sredstvo koje vodi cilju, već pravo ostvarenje Budastva. Kao što Dogen kaže u Shobogenzou:

Ne gledajući na sutra svakog trenutka, morate misliti samo na ovaj dan i ovaj čas. Pošto je sutra nepredvidivo i teško se saznaje, morate misliti na budistički način dok živi­te danas... Morate se koncentrirati na vježbanje zena ne gu­beći vrijeme, misleći da postoji samo ovaj dan i ovaj čas. Na­kon toga, sve postaje zaista lako. Morate zaboraviti na do­bro i zlo u vašoj prirodi, na snagu ili slabost vaše moći.

U za-zenu se ne smije misliti ni na satori, ili izbjegavanje rođenia-i-smrti, niti na nastojanje da se postigne bilo što.

Ako se život javi, to je život. Ako dođe smrt, to je smrt. Nema razloga da si pod njihovom kontrolom. Ne polaži nadu u njih. Ovaj život i smrt, život su Budin. Ako pokušaš da ih odbaciš sa neodobravanjem, gubiš život Budin

„Tri svijeta" — prošlosti, sadašnjosti i budućnosti — ne protežu se u beskraj, kako se obično pretpostavlja.

Takozvana prošlost vrh je srca; sadašnjost vrh pesnice; a budućnost je u dnu mozga.

Cjelokupno vrijeme nalazi se ovdje, u ovom tijelu, a to je tijelo Bude. Prošlost je u pamćenju, a budućnost u predviđa­nju. I prošlost i budućnost su sada, jer kad se svijet gleda direktno i jasno, prošlost i budućnost ne mogu se nigdje naći. Takvo je i učenje Bankeia:

Vi ste, prije svega, Bude; ne postajete Bude po prvi put. Ne postoji ni djelić nečega što bi se moglo nazvati greškom vašeg urođenog uma.. Ako posjedujete i najmanju želju da postanete bolji no što zaista jeste, ako makar i najmanje po­žurite u potrazi za nečim, već idete protiv Nerođenog.

Takav pogled na vježbanje zena teško je, zbog toga, us­kladiti sa disciplinom koja sada prevladava u školi Rinzai, a ova se sastoji u „prelaženju" kroz stupnjevite serije od pri­bližno pedeset koan problema.

Mnogi majstori Rinzaia veo­ma su odrešiti u pogledu potrebe da se pobudi veoma inten­zivan duh traganja — snažan osjećaj „sumnje", čime postaje gotovo nemoguće zaboraviti na koan koji se pokušava riješiti.

Prirodno, ovo dovodi do toga da čovjek usporedi razne stupnjeve postignuća, a veoma određeno i formalno prizna­nje pridaje se konačnom „ovladavanju" tim procesom.

Pošto su formalni detalji discipline koana malobrojne prave tajne preostale u budističkom svijetu, nije lako procijeniti je ispravno, ako se prethodno ne prođe kroz njen tre­ning.

S druge strane, ako je čovjek prošao kroz trening, tada je primoran da šuti o tome — osim da govori nejasno i uopćeno.

Škola Rinzai oduvijek je zabranjivala izdavanje zbirke formalno prihvatljivih odgovora na razne koane, pošto se cjelokupna svrha discipline mora otkriti za sebe — intuici­jom.

Znati odgovore, a ne otkriti ih na taj način, bilo bi kao kada bi se proučavala geografska karta bez odlaska na put.

U nedostatku pravog šoka prepoznavanja, puki odgovori izgledaju jednoliki i razočaravajući i jasno je da onaj koji bi ih dao bez istinskog osjećanja ne bi mogao da zavara jednog stručnog majstora.

 

nastavlja se...