U sodou, ili zendou, monaškoj dvorani za meditaciju jedne zen zajednice, nema ničeg posebnog što bi odvraćalo pažnju. To je jedna dugačka soba, sa širokim platformama sa obje strane gdje monasi i spavaju i meditiraju.

Te platforme su prekrivene tatamijima, debelim podnim prostirkama od rogozine, a monasi sjede u dva reda, okrenuti licem je­dan drugome. Tišinu koja vlada još produbljuju zvuci koji povremeno dopiru iz obližnjeg sela, a isprekidana je zvonjavom prigušenih zvona iz drugih dijelova manastira ili cvrkutanjem ptica. Pored ovoga, može se još samo osjetiti hladan, svjež planinski zrak i „šumski" miris posebne vrste tamja­na.

Mnogo se važnosti pridaje držanju tijela u za-zenu. Monasi sjede na tvrdo punjenim jastucima, prekriženih nogu, stopala podignutih prema bedrima.

Ruke počivaju u krilu, lijeva preko desne, dlanova okrenutih nagore, sa palčevima koji se dodiruju.

Tijelo se drži uspravno, mada ne ukočeno, a oči su otvorene, tako da pogled počiva na podu, nekoliko stopa ispred. Disanje je tako regulirano da je usporeno a bez naprezanja, sa akcentom na izdisanju i impulsom iz sto­maka, više nego iz pluća.

Ovo sve dovodi do pomicanja tjelesnog centra gravitacije na trbuh, tako da cjelokupno drža­nje odaje utisak čvrstine, kao da je tijelo dio tla na kome sjedi.

Usporeno, lagano disanje iz stomaka utiče na svijest kao mijeh i daje joj mirnu, blistavu jasnoću.

Početniku preporu­čuju da se navikne na mirnoću, ne radeći ništa osim broja­nja udisaja i izdisaja, od jedan do deset, stalno iznova, dok osjećaj sjedenja bez primjedbi ne postane prirodan i bez napo­ra.

Dok monasi sjede tako, dva poslužitelja polako hodaju gore-dolje između platformi, a svaki nosi keisaku, štap upo­zorenja, okrugao na jednom kraju a plosnat na drugom — simbol Bodhisatve Mandjusrija, njegovog mača prajne.

Čim ugledaju monaha da je zadrijemao ili sjedi u nepravilnom po­ložaju, stanu ispred njega, naklone se ceremonijalno, i uda­re ga po leđima.

Kaže se da to nije „kazna", već „okreplju­juća masaža" radi otklanjanja ukočenosti iz mišića leđa, a to um ponovo dovodi u stanje pozornosti.

Međutim, monasi sa kojima sam o tome razgovarao kao da imaju isti iro­nični i šaljivi stav prema svemu tome, kakav povezujemo sa uobičajenim tjelesnim kažnjavanjem dječaka po internatima. Osim toga, sodo pravila kažu: „U vrijeme jutarnje službe oni koji drijemaju moraju se strogo kazniti keisakuom.

(Suzuki, Training of the Zen Buddhist Monk. Eastern Buddhist Society, Kyoto, 1934, str. 99. Pravila još nalažu: „Kada se pokoravaš pred keisakuom, učtivo sklopi šake i pokloni se; ne dozvoli ni jednoj sebičnoj misli da se pojavi i izazove gnjev." Izgleda da je keisaku imao dvostruku svrhu — prva je bila masaža leđa a druga, kako je god pristojno opisali, kazna. Vrijedno je spomena da je Bankei i ukinuo taj običaj u svojoj zajednici, smatrajući da čovjek nije ništa manje Buda kad spava nego kad je budan).

S vremena na vrijeme monasi ustaju iz sjedećeg položaja i staju u red za brzi marš između platformi, da bi se razmrdali.

Periodi za-zena također se prekidaju radi posla na ma­nastirskom imanju, zbog čišćenja odaja, službi u svetilištu ili „Budinoj dvorani", ili drugih obaveza — kao i radi obroka i kratkog spavanja.

U određenim periodima u godini, za-zen se upražnjava gotovo kontinuirano, od 3:30 ujutro do 10 sati navečer, a ti dugi periodi zovu se sesshin, „nalaženja duhovnog mira".

Svi vidovi monaškog života žive se pre­ma preciznom, mada ne nametljivom ritualu koji atmosferi sodoa daje pomalo vojnički izgled.

Ovi rituali praćeni su signalima nekolicine zvona, klepetala, i drvenog gonga čiji udari označavaju vrijeme za zen-zen, obroke, službe, preda­vanja, ili sanzen razgovore sa majstorom.

nastavlja se...