ZA TEBE JE TVOJE SVIJETLO JEDINO PRAVO SVIJETLO

Voljeni Osho,

da li su tvoji sanijasini buntovnici?

Da li je istina da se buntovnik rađa a ne stvara, da li smo mi rođeni buntovnici koji su ukroćeni i uslovljeni od strane našeg društva?

Onaj koji nije buntovnik neće doći k meni. Činjenica da je on došao i postao iniciran je dovoljan znak da je buntovnik.

Svi moji sanijasini su buntovnici. Onaj koji nije buntovnik je protiv mene jer sve što ja govorim je protivno prošlosti čovječanstva - tradicijama, kulturama, civilizacijama, religijama. Sve dok pojedinac ne

Buddhe spreman da isključi sebe iz prošlosti i sjenke smrti on ne može postati sanijasin jer moji sanijasini

nemaju prošlosti. Oni samo imaju budućnost. Ne postoji povezanosti sa prošlošću, to je samo odijeljenost od svega što je staro i mrtvo. Oni su samo zainteresirani za budući rast tvojeg bića, tvoje svijesti, tvoje cjelokupne individualnosti. To je upravo pravo značenje biti buntovnik: živjeti u dosluhu sa vlastitim svijetlom, bilo koliko da je malo, i tražiti svoj put u nepoznatu budućnost. Treba pružiti sve mogućnosti, prihvatiti sve izazove nepoznatog bez straha, kao da si prvi čovjek na zemlji.

Prošlost je bremenita, i ako bi se zakočio za takvu prošlost ne bi zamakao ni koraka naprijed. Na tvojim leđima je ogromno breme prošlosti i tvoje mogućnosti se lome veoma lako. To se događalo vjekovima

-  ljudi su živjeli pod teretom, uslovljavano, tako da nikada nije bilo mogućnosti da žive na svoj način. Oni su uvijek bili kršćani, muhamedanci, Hindusi - ali nikada svoji.

Moji sanijasini ne pripadaju nijednoj ideologiji, filozofiji, teologiji. Oni su čisti od svega onoga što je utemeljeno u prošlosti čovječanstva, čisti su od svega što je prošlo. Njihove oči su okrenute ka budućnosti.

Oni tragaju i traže svoj razvoj bez straha od mase koja ih okružuje, svjetine - koja ne posjeduje nikakvu

individualnost. Svjetina je stado ovaca, oni su ovce koje se postave na mjesto ispaše.

Moj sanijasin je buntovnik. On se izdvaja iz mase, stoji usamljen kao lav, traži sebe, traži svoj put, svoje dostojanstvo, svoju slobodu.

Ti me također pitaš: “Da ti je istina da se buntovnik rađa a ne stvara, da li smo mi rođeni buntovnici koji su ukroćeni i uvjetovani od strane našeg društva”?

Buntovnik je rođen a ne stvoren. Zapravo, ništa što je značajno u čovjekovom životu nije stvoreno.

Ono je unutarnje, rođeno - ti to donosiš na svijet sa svojim rođenjem. No, ti se rađaš u društvu, u svjetini, i upravo to biva prokletstvo jer ljudi od kojih si potekao i oni koji te dočekuju nemaju nimalo poštovanja prema individuama, posebno prema djeci. Oni uvjereno misle da su djeca njihovo vlasništvo, i shodno tome nastoje da ih ispune svojim neostvarenim ambicijama. Oni su frustrirani. Oni su jurili za svojom sjenkom, nisu bili sposobni da dostignu nijedno ispunjenje Sada je njihova ambicija samo u tome da moraju njihova djeca da ostvare to što oni nisu. U tome će za njih biti nekog zadovoljstva jer su ta djeca dio njih, njihova krv. Oni će živjeti tako, kroz svoju djecu.

Ideja da se ostvaruju svoje ambicije kroz svoju djecu je veoma opasna. To znači da nećete dopuštati djeci biti svoja - oni trebaju biti ono što vi želite od njih. A ti ne možeš znati što bi on... ne postoji način da se otkrije ono što će djeca biti ako mu pružiš slobodu da odlučuje i živi po svome. Ti pomažeš djetetu ali to ipak

radiš pod nekim uvjetom - izrečenim ili prešutnim - sa: “Ti treba da budeš ispunjenje naših želja, predstavnik

naših težnji, ostvarenje naših ambicija”.

U tome leži razlog što nitko nije onakav kakav je po prirodi: on je uvijek netko drugi. Ti ne možeš biti sretan ako si netko drugi, ali se možeš pretvarati jer tako igraš ulogu koja ti je nametnuta: neću bili autentičan i originalan. Ako si katolik, misliš li da bi te ostaviti na miru da budeš svoj. Ne, ti moraš biti katolik. Inače, u protivno, bilo bi ti otvoreno čitavo nebo. Ako bi birao po svom ličnom nahođenju, po svojoj intuiciji... što je veoma snažno i naglašeno kod djece, ali postepeno, u lošim uvjetima, i to postaje slabo. Glas roditelja, učitelja, društva i svećenika postaje sve jači i jači. A ako želiš da saznaš glas o sebi ti moraš proći kroz masu glasina iznutra sebe. To je veoma lijepi eksperiment za meditante: samo da pogledaju unutar sebe - čiji je to glas. Nekada je to glas tvog oca, nekada tvoje majke, nekad djeda, nekad tvog učitelja. A ti su glasovi različiti. Samo jednu stvar nećeš tako lako otkriti a to je tvoj glas. On je uvijek bio potiskivan: uvijek ti je bilo nalagano da slušaš starije, da slušaš svećenike, učitelje. Nikada ti nije bilo rečeno da treba da slušaš svoje srce.

Ti još nosiš maleni, slabo čujni glas svog srca, a u masi tuđih glasova teško je to i čuti. Prvo se moraš osloboditi od svih tih drugih glasova i unutarnje buke, postići određeni kvaliteta mira, tišine, lagodnosti. Samo će tada doći na vidjelo kao iznenađenje da i ti imaš svoj glas. To je uvijek bilo prisutno nalik nekoj podzemnoj struji.

Sve dok ne otkriješ svoju prirodnu sklonost, tvoj život će biti samo jedna duga tragedija od rođenja pa do smrti. Jedini ljudi koji su bili blaženi su bili oni ljudi koji su živjeli po vlastitoj intuiciji, sa buntom protiv onih koji su htjeli da mu nametnu svoje ideje. Bilo koliko da su vrijedne te ideje one su neupotrebljive jer nisu tvoje. Samo je značajna ona ideja koja se rodi u tebi, raste u tebi, cvjeta u tebi.

Svako je rođeni buntovnik jer je svatko rođen da Buddhe individualac po svom nahođenju. Svako se rodio ne zato da bi bio dio drame već da živi autentičan život; ne da Buddhe maska već da Buddhe

originalno lice. Ali nijedno društvo do sada nije dopuštalo osobi da Buddhe svoja. Ponekad se dogodi da

neka osoba izbjegne - Gautam Buddha, Zaratustra, Chuang Tzu, Kabir. Svi ovi ljudi su patili pod pritiskom društva ali su uvijek nalazili zadovoljstvo biti svoji. Svi napadi društva su bili ništavni pred zadovoljstvom koje su našli. Oni su patili sa smijehom.

Kada je bio ubijen Al-Hilaj Mansur od strane ortodoksnih muslimana, tradicionalista jer je on govorio stvari koje su bile buntovne; sakupilo se skoro milijun ljudi da vidi jedno veoma ružno ubistvo. Raspeće Isusa Krista je izgledalo znatno kulturnije od toga jer je Al-Hilaj Mansur bio doslovce isječen na sitne komade. Bila mu je odsječena noga, ruke, bile su mu izvađene oči - komad po komad. To je bila tortura kroz koju još nitko nije prošao kao on sa smiješkom na licu. Pod svom tom nehumanošću, varvarstvom...

Jedan od ljudi koji ga je sjekao nije mogao da se odupre iskušenju a da ga ne upita: “Zašto se smiješ? Čak i ja se osjećam bijedno, tužno, sa osjećajem krivnje. No, to je moja dužnost, moj posao. Zašto se smije”? Ono što je potom rekao Mansur treba da se upamti. On je rekao: “Smijem se jer vi ubijate nekog

drugog. Vi ne ubijate mene - to je izvan vaših mogućnosti. Ja znam sebe kojeg ni vatra ne može sagorjeti ni

mač sasjeći. Vi možete posjeći tijelo... ja se upravo smijem vašoj ludosti i ludosti cara koji je naredio ovo ubistvo”.

Svi su rođeni buntovnici i zbog toga je lako preobraziti nekog tko je iole živ. Samo malo razumijevanja, malo ohrabrenja i njemu se može pomoći da odbaci svu svoju prošlost i da se preporodi. Svako može postati buntovnik.

Ženka gorila je odbijala sve svoje mužjake. A zoološki vrt je trebao neku prinovu od gorile. Bili su u

nedoumici što da rade.

Jedne noći se čuvar vraćao kući automobilom i pored puta je ugledao kosmatog i dlakavog Talijana koji je šetao pored ceste razgolićen do pojasa. Čuvar zoološkog se zaustavio i pozvao Talijana: “Hej, platit ću ti pet stotina dolara ako dođeš u naš zoološki vrt i vodiš ljubav sa ženkom od gorile”.

“Tornjaj se, gade - odgovori me uvrijeđeni Talijan, mora da si lud”. Potom nestade.

Te večeri je imao sukob sa ženom koja je dizala dreku oko svega i plakala: “Majko moja, tako smo siromašni i treba novac. Sutra ti otiđi praviti ljubav sa ta gorila. Ne vraćaj se kući”.

Sljedećeg jutra u zoološkom vrtu Talijan se spremao da uđe u kavez kod gorile. Okrenuo se prema

čuvaru i rekao:

“Čuj, vodim ljubav sa ta gorila ali imati tri uvjeta: prvi, ne može da je ljubi; drugi, to činiti samo jednom i treće, kada se djeca rodi budu katolik”.