YOGA GOES TO HOLLYWOOD
Ništa nije stvarno.
John Lennon
Još od dolaska Vivekanande u Ameriku, ovaj je kontinent pod snažnim utjecajem istočnjačkih filozofija. Time je na samom početku stoljeća re grutirano tridesetak tisuća sljedbenika neobične discipline, a Indijom se oduševljavaju i mnogi teozofi, koji će kasnije u Madrasu pokušati Jiddua Krishnamurtija inaugurirati u novog Isusa. Premda je u načelu nemoguće za nekoga reći je li prosvijetljen ili ne, čini se da to blaženo stanje nije mo nopol Indijaca. Mnogi su pokušali dokazati da je istočnjački pasivni pri stup životu neprihvatljiv za zapadnjaka, da dugogodišnje prakticiranje jo ge ne može donijeti iluminaciju jednom kršćaninu vezanome za čari ovo ga svijeta. Ljudi poput Leonarda Orra primjenjivali su dijelove joge, u konkretnom slučaju jednu od kriya, i tako stvarali vlastite sustave »čišće nja svijesti«. Tako je nastao »rebirthing«, čiji poklonici, međutim, ne bilje že slučajeve prosvjetljenja u pravom smislu te riječi. Zato se metoda uglavnom propovijeda kao psihoterapijska. Postoji tu čitav niz novokom- poniranih instant tehnika, od kojih je zacijelo najozbiljniji tzv. Intenziv di rektnog iskustva istine o vlastitom biću Charlesa Bernera, koji je kombi nirao pitanje Ramane Maharshija »Tko sam ja?« i komunikaciju iz dijane- like Rona Hubbarda. Čovjek koji je 14 godina bio scijentolog, nakon 99 Intenziva povukao se u meditaciju, voden indijskim guruom Kripalvanan- dom.
Prvi Amerikanac za kojeg se javno govorilo da je dostigao stanje samadhija bio je učenik Paramahanse Yoganande, stanoviti James Lynn. Bilo je to sredinom ovog stoljeća, ali iskustvo ovog zapadnjaka nije mno go pomoglo drugima, jer je on umro već u dobi od 63 godine. Navodno se prosvijetlio nakon svega pet godina meditacije.
U istom periodu u SAD-u je vrlo aktivan već spomenuti neurolog i jogi Pundit Acharya, koji tvrdi da su polaznici tečajeva na njegovu insti tutu postizali stanje samadhija, čak kao ilustraciju navodi primjer jednog četverogodišnjeg dječaka. Od nekada prilično razvijena instituta, danas je ostao još samo jedan mali centar.
210
Mnogo je veću slavu svojim knjigama postigao Franklin Jones, koji se prosvijetlio uz Swami Muktanandu, da bi kasnije osnovao vlastitu du hovnu školu. Jones se nakon nekog vremena odao standardnim životnim radostima, uzimao ogromne svote novca od sljedbenika i na kraju otišao na Fiji. Postao je poznat po ekscentričnim ispadima, iako njegova spiri- tualna postignuća još uvijek mnogi ne osporavaju. Valjda da razbije mo notoniju svako malo mijenja imena, pa je bio Free John, pa Bubba Free John, zatim Da Free John, a, prema zadnjim informacijama, sada je Da
Avbhasa ili tako nekako.
Bliže našem vremenu javlja se američki Židov, već spominjani An- drew Cohen, koji svoj duhovni uzlet duguje guruu iz Lucknowa, H. L. W. Poonjajiju. Dok ga u svojim prvim knjigama uzdiže u nebesa, kasnije su zaredale optužbe za raskalašeni život Papajija, kako su Poonjajija od milja zvali njegovi brojni učenici. Cohen je uvrijeđen i zato sto je Papaji u vri jeme njegova posjeta Indiji naglašeno ignorirao pastvu koja ga je tamo dopratila. Cohen to ignoriranje smatra ljubomorom, što je neobično za prosvijetljena čovjeka, a od supruga jedne bivše Andrewove sljedbenice saznao sam da on propovijeda doktrinu potpunog odricanja od svih ma terijalnih dobara. S obzirom da se navodno preporuča da se ona zbog vlastitog napretka uruče guruu, ima dosta kontroverzi oko ovog »američ kog Buddhe«. Prije smrti je Papaji još nekoliko zapadnjaka proglasio pro- svjetljenima, stvorivši time Cohenu neugodnu konkurenciju, a među tim je osobama prilično poznata stanovita Gangaji, Amerikanka indijskog du hovnog imena.
Dvije osobe koje se smatra prosvijetljenima spadaju u posebnu kate goriju. Prva, 54-godišnja Byron Katie, nikada nije imala veze s indijskim guruima i filozofijom. Kao što sam već spomenuo, prosvijetlila se sponta no, u nekom skromnom američkom konaćištu. Već je prešla četrdesetu, a njen je dotadašnji život bio sve prije no spiritualan. Pila je, razvodila se, lunjala Amerikom i imala problema sa suvišnim kilogramima. Metodu ko ju preporuća drugima razvila je tek nakon vlastite iluminacije, a ona se sastoji od testiranja svakog uvjerenja koje o svijetu oko nas imamo. Kon cepti po kojima živimo umjetne su tvorevine našeg ega, dogovor s rela tivnom stvarnošću, a ne onom krajnjom koja je blaženstvo, sreća i potpu ni unutarnji mir. Byron Katie nije izravna u razgolićavanju našeg ega kao nestvarnog, poput recimo Ramane Maharshija. Ona nastoji iskoristiti lo gički aparat protiv njega samog, tvrdeći da nijedna misao nije originalna, da su sve misli koje proizvodi naš um samo nasljeđe naših predaka. Upor nim intelektualnim razgrađivanjem koncepata po kojima živimo, s vre menom ćemo taj proces učiniti automatskim. Sada možemo po volji uro niti u iluzije ovog svijeta i zatim jednostavno iz njih izaći, kao u nekoj igri. Izgleda da je prosvjetljenje upravo ta moć istovremenog sagledavanja re- lativnog i apsolutnog i izostanak bola koji donose egzistencijalni strahovi.
Nije riječ o psihološkom triku, kao kod većine vikendaških tehnika prosvjetljivanja i istresanja iz svijesti neugodne stvarnosti relativna svije ta. Diskreiranje stvarnosti psihotehnikama koje uključuju vizualizaciju, imaginaciju ili nešto slično nije isto što i podvrgavanje suptilnih aspekata te stvarnosti testu koji će pospješiti njeno razgrađivanje. Radi se o upor nom mrvljenju dogovorene stvarnosti, koja se doima toliko stvarnom. Susret s Byron Katie, bivšom domaćicom, prema kojoj prvo osjetite skep su, ubrzo odaje duhovno razvijenu osobu, koja vjeruje da za svakoga postoje »vrata u vremenu«, trenutak kad može zakoračiti na »drugu stra nu«, u transcendentalno. Čitanje vedskih klasika donijelo joj je potvrdu da je proces konačne spoznaje univerzalan i, što je najvažnije, da doista postoji.
Satyam Nadeen je Amerikanac koji je uzeo indijsko ime kojim pot pisuje svoju knjigu o putu do prosvjetljenja. Ništa neobično da se ne radi o negdašnjem dileru »ecstasyjem« i vlasniku zrakoplova, jahti i vila, od Amerike do Costa Rice, gdje živi i danas. Nadeen je svoje grijehe platio petogodišnjom robijom u najčuvanijim američkim kaznionama. Dvije je godine dijelio ćeliju s trideset dvojicom Crnaca, u robijašnici na Floridi. U doslovce nesnosnim uvjetima, sa svom imovinom konfisciranom i bez saznanja kad će mu uopće početi suđenje, Nadeen je učinio jedino što je mogao: okrenuo se svom unutarnjem životu. Užas je dosegao vrhunac kad su vlasti predložile da se njegovu kćer smjesti u sirotište. Stotine sati u zamračenoj ćeliji bez ventilacije i neopisiva patnja pokrenuli su čudesni proces, koji kulminira savršenim unutarnjim mirom i izvjesnošću da je sve oko nas upravo onakvo kakvo mora biti. Ne postoji dobro i loše. već stvarnost kakova jest. I kakvu je jednostavno treba prihvatiti. Svijest je je dina realnost, a ono što se na njenu ekranu odvija tek neprestana igra Izvora. Stradanje i patnja jednaki su uspjehu, radosti i užitku. Samo dio- iste igre, koja je u krajnjoj liniji iluzija. Ne kreiramo mi svoju kob, već Svijest kreira nas za neke svoje svrhe, koje ne možemo shvatiti, a i nema neke potrebe da to pokušavamo. Kad prihvatimo »sveti odnos« i prigrli mo sve ono što nam Svijest daje, neizostavan je rezultat radost i besko načna sloboda. Zgodno to ilustrira Byron Katie, koja kaže da ljudi od svi jeta oko sebe stalno očekuju da prema njima bude blag i dobar. To očeki vanje izaziva patnju, jer je svijet daleko od toga da bude dobar i blag. U ovoj relativnoj stvarnosti on je nešto sasvim drugo. Prihvatimo li, među tim. da svijet prema nama ne mora biti dobar i blag, izostanak očekiva nja donijeti će i izostanak patnje i razočaranja. Svako udaljavanje od poj-" ma »ja« zapravo već predstavlja priču, osobno i subjektivno viđenje rea liteta onoga tko priča i osmišljava svoj život, prikazujući ga onakvim ka kav on jest, ali samo za njega. Pomnim ispitivanjem vlastitih stavova i raz mišljanja o sebi dolazimo do saznanja da je naša priča samo film na ekra nu svijesti, koja je jedino stvarna. U ovom životu nema ciljeva vrijednih
212
truda, osim upoznavanja samog sebe. To je jedini pravi razlog zašto smo ovdje, poručuju Byron Katie i Satyam Nadeen.
Osobito je zanimljivo kako Nadeen tumači podatak da se prosvjetlju je samo šačica od milijuna onih koji meditiraju ili se bave nekom duhov nom disciplinom. Prosvjetljenje je stanje izvan vremena i prostora. Kad sjednemo da bismo meditirali, činimo to zato da radimo nešto što će nam u budućnosti donijeti željeni plod - prosvjetljenje. Samim uključivanjem faktora vremena, podsvijesno se zadržavamo u trodimenzionalnu svijetu. Činjenje nečeg što će u nekom vremenskom periodu donijeti rezultat, samo po sebi isključuje spoznaju Apsolutnog. Potpuno odricanje od sva ke želje i ne činjenje jedino može stvoriti stanje u kojem će Apsolutno eventualno zablistati kroz nas. Upravo je impresivno kako gorljivo prakti kanti raznih duhovnih tehnika nastoje osporiti ovakvo mišljenje, sve u uvjerenju da je baš njihov put ili guru ono najviše do čega se u ovom rela tivnom svijetu može doći. To se naziva »spiritualnim ponosom« i jedna je od najtežih prepreka duhovnom razvoju. Zapravo se radi o nesvjesnom strahu da put ne vodi tamo kamo mi želimo. A za taj strah nema nikak vog razloga, jer je čitav scenarij napisan davno ranije, a, kako kaže Na deen, nama je uručen kad smo se rodili, preko gena. Dakle, sve treba pri hvatiti po principu »što jest, kako jest« i shvatiti da je »sve upravo onako kako treba biti«.
Da je tako, vidi se iz povijesti i ljudske opsesije pravdom. Nakon sva kog sve groznijeg rata, ljudi se zaklinju da se to više nikada neće ponovi ti, da bi već onaj sljedeći bio još stravičniji. Dok je tijekom povijesti fizički istrebljeno, javno i tajno uništeno stotine tisuća sasvim nedužnih ljudi, mnogo je zločinaca, ubojica, manipulanata i lopova postalo uglednim građanima, nerijetko kremom u zajednicama koje su bile sasvim svjesne njihove ranije rabote. Dok su jedni za svoje krive procjene surovo kaž njeni, mnogo gori od njih obogatili su se, ostali ili postali ugledni i mirno umrli u krevetu, u dubokoj starosti. Nema religije koja očitu iluzornost pravde tumači na uvjerljiv način, dakako, kad govorimo u kategorijama racionalnog. Kršćani govore o »Božjoj volji«, istočnjaci o karmi i dugovi ma prošlih života, no jedno ih povezuje - saznanje da tu ne možemo učiniti ništa. Ako smo dio nekog nama nesagledivog, superiornog pla na Stvoritelja, jedino možemo to prihvatiti. Ako nismo i cijela predsta va je dio kaosa bez cilja, opet ne možemo učiniti ništa, jer ništa i nema smisla.
Neodoljivi osjećaj da smo u nekoj situaciji bili lukavi i vješti ili u dru goj imali peh, samo je jadna iluzija našeg uma. Da je zločestima dobro, a dobrima loše, relativna je istina koja se u stanju prosvjetljenja rasprši u blaženstvu spoznaje o ljepoti svega što Stvoritelj čini, bez obzira na to kako to percipira naš ograničeni um.
Neke spoznaje Nadeen naziva »kozmičkim šalama« i stavlja ih u sti hove, koje vrijedi pročitati.
Misliš da se moraš prosvijetliti.
Ne moraš, jer već jesi prosvijetljen.
Misliš da moraš slijediti put do tamo, Puteva nema.
Misliš da je prosvjetljenje cilj. Ciljeva nema.
Misliš da moraš promijeniti sebe i svijet kako bi postao bolji. Nema se što činiti.
Misliš da možeš naći Boga na Tibetu ili u Indiji. Nema se kuda ići. Svijest je svuda ista.
Misliš da je ishod tvoje osobne priče bitan. Sve je isto, bez obzira na ishod.
Misliš da je tvoja priča stvarna, Ona je iluzija, san.
Misliš da kontroliraš svoj život. Samo si lutka Izvora.
Misliš da imaš slobodnu volju i biraš. Postoji samo sudbina koju slijediš.
Misliš da tamo vani imaš neprijatelje. Tamo vani je samo Izvor.
Misliš da postoji magična formula za pronalaženje Boga. Opusti se, već si u Njemu.
Misliš da je svačija drama stvarnost. Sve je to načinjeno od dima i ogledala.
Misliš da Bog želi višu svijest na planeti.
Izvor je ovdje samo kako bi se igrao u ograničenosti.
Misliš da te Bog drži odgovornim. Karme nema.
Zabavljen si prosudbama, uporedbama, mišljenjima i predrasudama. Postoji samo ono što jest, kako jest. Upravo onako kako treba biti.
Želiš biti važan i cijenjen. Samo bivaj.
Bojiš se smrti kao najtragičnijeg događaja u svom životu. Smrt je kraj ograničenja.
Žališ zbog prošlosti, brineš u sadašnjosti i bojiš se budućnosti. Opusti se. Ti si beskonačni Izvor koji sniva zabavni san.
Intrigiran si složenim teorijama zavjere. Postoji samo Izvor koji se zabavlja.
Misliš da postoji svrha tvog življenja.
Nema individualnog »ja« koji bi imao svrhu. Postoji samo Izvor.
On ima svrhu, koju ne možeš spoznati kroz svoj konačni um.
U novije vrijeme raste popularnost i Eckhartu Tolleu, Amerikancu njemačkog porijekla. Ovaj vrhunski intelektualac doživio je i opisao pro ces vlastitog prosvietljenja na način koji je najbliži zapadnjacima, jer pot krepljuje svoje navode citatima iz niza religija, a posebno dobro tumači neka učenja iz Biblije.
U posebnu kategoriju spadaju osobe poput Williama Buhlmana, mistika iz Marylanda koji je na vrlo dramatičan, i dinamičan način opisao svoje doživljaje »izvan tijela«. Riječ je o sposobnosti projiciranja svijesti izvan tijela, ali ne u smislu astralne projekcije, kako smo o tome bili navik nuti slušati desetljećima, već pravim putovanjima duha na razine više od astralnih. U Buhlmanovoj verziji to je potkrijepljeno s uvjerljivim argu mentima i praktikantima koji su mogli ponoviti ono što je njemu pošlo za rukom nakon 25 godina istraživanja i vježbe. Zapravo je počelo njego vom spontanom sposobnošću »klizanja« iz tijela, koju je primijetio slučaj no, kada se jednom našao na podu uz krevet, gledajući u vlastita leđa. Bez većih je teškoća mogao zamisliti kako se kotrlja iz svog tijela i tada bi se našao prvo u ovom fizičkom svijetu, a zatim i u višim astralnim razina ma. Onih zona iznad astralnih je najvjerojatnije svjestan, iako naglašava da se radi o nezamislivo velikim prostranstvima koja su međusobno odi- jeljena svojevrsnim energetskim opnama. Na »drugoj« je strani sreo svog pokojnog ujaka, kako sjedi na klupi u parku. Normalno je s njime komu nicirao i primijetio da izgleda mladi no što je to bio kada je umro. Dobio je tumačenje da čovjek može odabrati svoj izgled kada jednom dospije u
astralni svijet. Buhlmanovi izleti izvan tijela nisu bili beskrajno dugi, naj dulje je u postmortalnim svjetovima boravio tri sata, računajući našim vremenom. Uočio je neke neobičnosti koje raniji autori ne spominju.
»Siromaštvo ne postoji samo na Zemlji, već i na astralnim razinama - tvrdi - jer izgleda da netko tko je za života na našoj planeti siromašan na neki način taj koncept življenja prenosi u onaj drugi svijet...« Po svemu sudeći, opet se aktualizira ona teza o tome da svoju stvarnost stvaramo sami, s time da se to prenosi i u više razine postojanja koje još uvijek nisu ona krajnja Stvarnost.
O učiteljima s viših razina Buhlman govori malo, ono što se zna jest da je sretao biće koje zove Vardan, evolutivno superiornog adepta odje venog u purpurnu odjeću koja, kada je se gleda izbliza, svjetluca kao da je načinjena od tisuća sitnih zvjezdica. Vidio je i zgrade i naselja s tih viših nivoa postojanja, a razvio je nekoliko tehnika za ovladavanje astralnom projekcijom. Ono što ga čini originalnim u svijetu brojnih novih zapad njačkih mističnih učenja jest nevjerojatno detaljna analiza svjetova o koji ma jogiji govore vrlo rijetko. Što, dakako, potiče sumnju da ih zapravo ni kada nisu posjetili. Buhlman sebe ne smatra prosvjetljenim, prije bi se reklo da ne vjeruje u nekakav konačni cilj unutar jednog ljudskog života. Njegova je fascinacija Kreacijom zarazna i ne ostavlja mjesta sumnji da je on zavirio tamo gdje baš nije lako doprijeti. Inzisrira na tome da je na
»drugoj strani« zadržao svoju individualnost, za koju misli da će nadživje ti tijelo. S istočnjačkim se konceptima u mnogim detaljima ne slaže, a nje govi su opisi više neka vrsta kozmičkog avanturizma nego duhovnog uvida. Neopterećen konačnim ciljem u životu, Buhlman više interesa po kazuje za mjuzikle koje piše nego kompleksne filozofske debate.
Za razliku od ostalih, Robert Monroe je sedamdesetih pokušao raz viti metodu koju gotovo možemo zvati »elektronskom jogom«. Poslužio se tehničkim sredstvima, ne bi li skratio desetljeća vježbanja, na koja ionako većina zapadnjaka i nije spremna. Tako je stvorio tzv. Hemi-Sync audio- kasete, koje praktikant sluša dok opušten leži u tihoj, polumračnoj prosto riji. Okoristio se još uvijek ponekad osporavanim neobičnim fenomenom sinkronizacije moždanih polovica. Ako, preko slušalica, na jedno uho emitirate zvuk frekvencije 100 Hz, a drugo 104 Hz. mozak će »čuti« nji hovu razliku, dakle 4 Hz. Kada dođe do sinkronizacije obiju moždanih polovica, čovjekovim će mozgom dominirati jedna frekvencija i to će značiti neko određeno stanje svijesti. Sasvim pojednostavljeno rečeno, Monroe je shvatio da će neke frekvencije dovesti do sasvim određenih, smijenjenih stanja svijesti, među koje spada i putovanje sviješću izvan tijela, u okultnim krugovima poznato kao astralna projekcija. Kada je to
sam doživio, počeo je razrađivati tonske zapise kako bi to omogućio i drugima i time dokazao da je ta pojava objektivna, a ne proizvod njego ve mašte ili, kako to često pokušavaju dokazati medicinari - autoskopska
vizija. Ovo zadnje bi značilo da je u pitanju halucinatorno stanje kada čovjek svoj izlazak iz tijela samo zamišlja.
Monroe je različita stanja postignuta svojim trakama nastojao objek- tivizirati elektroencefalografijom, subjektivnim doživljajima ispitanika, ali i tvrdnjom da može pročitati peteroznamenkasti broj ispisan na ekranu uređaja smještenog u susjednoj prostoriji. Radilo se o elektronskom ure đaju koji brojeve bira nasumce, a izostanak promatrača isključuje even tualni prijenos podatka telepatijom ili neki drugi oblik »curenja« informa cije. Javili su se i glasovi skeptika, osobito nakon sto je čitanje broja uspje lo tek nakon trećeg pokušaja, odnosno treću noć, jer je Monroe iz svog tijela izlazio za vrijeme »budnog sanjanja«, dakle noću. Tumačio je da u prva dva navrata broj nije mogao dobro razabrati, jer putovanje sviješću baš ne možemo poistovjetiti s normalnim kretanjem u materijalnom svi jetu. Izgleda da je govorio istinu, jer su neki nakon njega isti test s uspje hom prošli. No, do tada se interes od puke parapsihologije već pomak nuo prema višim oblicima egzistencije, odnosno rješavanju zagonetke o postojanju zagrobnog života ili odgovoru na pitanje: postojimo li i nakon smrti?
Gledano očima sljedbenika Boba Monroea u to uopće nema sumnje, jer, prema onome što mi je rekla njegova kćer Laurie. koja sada vodi nje gov institut u Virginiji, Monroe zadnjih pet godina života uopće nije spa vao. Kako mi je rekla. spavalo je njegovo tijelo, dok je njegova svijest pu tovala nevjerojatnim krajolicima viših svjetova koje opisuju religije i nje gov je doprinos duhovnosti zapravo vrlo velik. Mnogo je onih koji 24- satnu svjesnost Monroea, koji je umro od upale pluća 1995. godine, u 80- oj godini starosti, smatraju postignućem već spominjane Kozmičke Svi jesti. Dakako, prije smrti je postao svjestan da će biti osporavanja od onih koji će željeti dokazati da je sve to plod njegove mašte, pa je formirao
»istraživačke timove« koji su trebali načiniti svojevrsne mape unutrašnjih svemira. Ako su se iskustva svih članova jedne takve grupe , koja je obič no brojala šest članova, poklapala, dobivena se informacija o »onostra- nome« smatrala objektivno dovoljno dokazanom. To, naravno, nije zatr- lo određeni stupanj subjektivnosti koja uvijek postoji kada se nešto pro matra očima ljudskog uma. Da bi u korisnika svojih traka smanjio konfu ziju, podijelio je stanja kojima se postupno ovladava, na ona prije i nakon projekcije svijesti izvan tijela. Počinje se s ovladavanjem Fokusom 3, sta njem u kojem tijelo dobiva prvi okus ugodne opuštenosti, a nastavlja Fo kusom 10, kada naučimo tijelo totalnoj relaksaciji. Zatim slijede Fokus 12 i 15, stanja kada tijelo spava a um je budan, odnosno iskustvo kada se gubi osjećaj za vrijeme i prostor. U svako stanje dovodi posebno dizajni rana kaseta, a Fokus 21 bit će vrata kroz koja čovjek prvi put izlazi iz svog tijela i uvida da je mnogo više od puke vreće kostiju i mesa. To je tek početak velike avanture, istinskog mističnog iskustva.
Tridesetogodišnjim se istraživanjem došlo do saznanja da obični čovjek, kada umre, doživljava jaki šok. Stanje u koje prelazi nakon fizičke smrti u Monroovom je institutu definirano kao Fokus 23, kaotično, kon fuzno stanje kada ne zna gdje je i što će se s njime dalje događati. U ovom svojevrsnom limbu može ostati godinama, mjereno zemaljskim vreme nom. No, postoji mogućnost da ga neka viša bića ili rođaci koji mogu čekati »s druge strane« odvedu do stanja koje zovemo Fokusom 25. Ono što će vidjeti ovdje jest ono što očekuje. Obično u skladu s njegovim reli- gijskim uvjerenjem. Osjetiti će se sigurnim i na kraju puta, što je jedna od najvećih zamki na putu duha prema višim oblicima postojanja. Naime, istraživanja su Monroove nasljednike dovela do područja koje nazivaju Fokusom 27 ili »Parkom«, gdje se duhovna evolucija nastavlja. Naziv dolazi kao opis područja koje doista izgleda kao park, ali ljepote koja nadilazi sve ono što poznajemo na zemlji. Duh koji uspije doseći tu razi nu može ići i dalje, prema nivoima koji se opisuju kao Fokus 34 i 35, a i to nije kraj. Monroe je govorio o tome kako su neka onostrana bića pred mnogo eona stvorila neki oblik prihvatne postaje za one koji se ne mogu snaći uslijed šoka od samog umiranja. Tvrdio je čak da je u ranim dani ma »psihičke špijunaže« na astralnim nivoima sretao jednu ženu, po svemu sudeći sovjetskog medija. Navodno je ona zamijetila i njega!
Metodu Roberta Monroea hvalili su mnogi, medu njima i Elizabeth Kubler-Ross i Rupert Sheldrake. Prednost joj je, kako vjeruju i mnogi drugi, u tome da ljudski mozak »zapamti« određeno stanje stimulirano elektronskim putem, već nakon nekoliko seansi. To znači da se uvježbana osoba može, bez uporabe Hemi-Sync kazete, po volji »prekopčati« u bilo koje od stanja kojima je ovladala. Dakako, često se ovu tehniku uspo ređuje s raznim oblicima meditacije, a rado se citira 91-godišnjeg pogla vara zenbudističkog samostana u Japanu, koji je, nakon što je isprobao neke od ovih kaseta, ustvrdio da je »za ovakova stanja potrebno mediti rati dugi niz godina«, te ih, navodno, toplo preporučio svojim monasima! Barem ako je vjerovati napisu objavljenom u »Wall Street Journalu«.