XVII.       poglavlje

Sedamnaesta slika

 

(Slika: Nada. Sjedinjenje.)

Sedamnaestog dana govorio je vrhovni svecenik:

'Slika XVII zove se sjedinjenje i predstavlja povratak covjekove duse svjetskoj dusi, Bozanstvu, i njeno konacno napustanje naseg Planeta. Ovdje opet vidis djevicu koju si vec promatrao na slici XI i slici XIV. Ona nosi isti sesir sa znakom nebeskog sklada, znakom beskonacnosti (oo) koji znaci bozansku ravnotezu. Ali ona cini nesto drugo negoli na slici XIV. Umjesto da sadrzaj srebrne posude lijeva u zlatu, on sadrzaj obiju posuda izlijeva u more, ciji se valovi dizu do njenih nogu. 

Ako se sadrzaj jedne posude vise ne izlijeva u drugu posudu, znaci da su ponovna utjelovljena dostigla kraj. Skola vise nije potrebna. Ucenik je naucio sto je u tom razredu, na nasem Planetu, imao nauciti. On je postigao zrelost. On ce sada biti premjesten u jedan drugi razred. On se, odan i predan, sjedinjuje s Bozanstvom - osloboden svega zemaljskog - da bi onda bio upucen na vise djelatnosti na jednom visem Planu, mozda na nekoj drugoj zvijezdi. Mozda da krace ili dulje vrijeme pociva u krilu Bozanstva.

U  simbolima  na  ovoj  slici  nalazimo  jasno  ukazivanje  na  prolaz  ucenika  iz jednog razreda u drugi. Desno od djevice na grani jedna ptica dize krila da bi odletjela. To predstavlja dusu koja napusta Zemlju da se vise ne vrati.

Onda, lijevo na slici vidis sedam zvijezda od kojih je jedna posebno velika Ona se istice u neku ruku, na nju se upozorava kao na buducu zivotnu sferu duha i

naglasava da je izmedu svih zvijezda ova odredena kao buduce mjesto boravka tog, sa Zemlje oslobodenog, duha.

Danas si smio gledati u velike daljine, moj sine. Idi u miru i hvali Bozanstvu."

Kisa je lijevala - nesto sto se vrlo rijetko dogada u Egiptu. Pljustala je po krovovima Hrama, svijala krosnje palmi i stvarala mlake i potoke na kamenim plocama u dvoristu.

Mladi svecenik napustio je svoje tijelo. Njegov je vodic kao obicno bio kraj njega.

'Mi danas imamo daleki put" rekao je vodic.

Kisa je padala, ali ona nije dotakla duhove. Kapi su padale kroz njih kao tuca kroz maglu.

'Mi smo na jednom drugom Planu" tumacio je vodic.

Letjeli  su  uvis,  strmo  gore.  Vidjeli  su  Zemlju  kao  daleku  zvijezdu  koja  se postepeno gubila iz vida. Letjeli su pokraj bezbrojnih Sunaca koja su okruzena

planetima velicanstveno putovala po svojim nevidljivim putanjama. Nebeska tijela

svijetlila su u raznim bojama premocnom snagom, zanosnom ljepotom.

'Ona sva nastaju po volji i mudrosti Bozanstva koje se pretvara u snagu. Iz snaga nastaje kretanje i iz toga toplina, vatra.

Prvo kruze oko Sunca na duhovnom Planu. To ljudi ne vide. Onda se zgusnu u

tvar pa zvjezdoznanci i mudraci otkrivaju nove zvijezde - koje su se kroz milione godina sve vise zgusnjavale u materiju da bi nakon toga opet napravili veliku krivulju iduci kroz produhovljenja prema gore. Isti je put kao onaj nasega duha, samo u velikim razmjerima".

Mladi bi svecenik rado posjetio jednu ili drugu od tih velicanstvenih zvijezda ili pak vodica ispitivao o njihovim stanovnicima, ali mu to nije bilo dano, nije mogao

pitati jer nije mogao za to naci rijeci.

'Jos je rano" rece mu vodic koji je citao pitanja u njegovoj nutrini. 'Sve u svoje vrijeme."

Mladi svecenik je razumio da on jos nema potrebnu zrelost za takav posjet, da jos nije sposoban primiti te dojmove u sebe.

Brzina kojom su letjeli uvis povecavala se uslijed snazne volje vodica. Mladom

se sveceniku cinilo da samo tako lete uvis. Sunca i Planeti, koji su ih okruzivali,

rasli su i svijetlili pred njima - smanjivali se, blijedjeli i nestajali.

Konacno se vodic zaustavio: 'Ogledaj se."

Mladom sveceniku cinilo se da mu se iznutra otvorilo novo oko. Vidio je nesto novo.

Kao sto je prije gledao individualni zivot u malom, u vodenim zivotinjicama koje se medusobno bore i prozdiru, ljube i rasploduju, tako je sada gledao osobni zivot u velikom. Suncani sustavi izgledali su mu kao da su obitelji. Pojedine

zvijezde slicile su mu na neugodna velika zivuca bozja stvorenja, koja svjesno uslijed snage svoje volje prolaze svoje putove.

Cinilo mu se takoder da medu njima postoji sporazum da izbjegavaju sukobe.

Vidio je plimu i oseku na nebeskim tijelima i opazio da je to kucanje njihova bila.

Vidio je bregove koji rigaju vatru, koji su nadaleko uzdrmali svoju okolinu i

prekrili je lavom i sljakom. Shvatio je da su ove erupcije proces izlucivanja tih divovskih tijela.

Vidio je utjecaje Planeta, njihova zracenja. Oni su zvonili, ali to nisu bili zemaljski zvukovi, oni su zracili boje, ali to su bile duhovne boje. Svojevrsnost

svakog nebeskog tijela ocitovala se u ovim obojenim valovima zvuka. Isijavanja pojedinih Planeta skladno su zajedno zvonila, stvarala lijepe ugodne akorde, druga pak nisu zadovoljavala, boljela su jer su bila neskladna.

Vodic je govorio:

'Sudbina ljudi ovisna je o planetarnom skladu i neskladu. Zato se moze reci da je zemaljsko postojanje jednog smrtnika zapisano u zvijezdama. One su te koje

stvaraju veselje i bol, srecu i patnju u zivotu covjeka. Svaki sat se rodi pod odredenim akordom, pod utjecajem zajednickog nebeskog zvuka, jedno ljudsko dijete. Taj covjek biva u neku ruku prilagoden na ove zvukove. Zvijezde se onda

valjaju dalje po svojim vjecnim putanjama pa tako covjek dolazi pod razlicite nove utjecaje. Ako ovi zvuce u skladu s njegovim osnovnim akordom, onda se on osjeca dobro i sto god cini, uspijeva mu. Kod neskladnih utjecaja, koji s njegovim

osnovnim akordom stoji u glasnom sukobu, on se osjeca utucenim i uznemirenim i dozivljava neuspjeh i bol. U to vrijeme njemu nista ne polazi za rukom i mnogi se prepustaju ocajanju ako ne vjeruju u dobrotu Bozju i ne poznaju njegov cudesni

Plan. Zato imaju pravo zvjezdoznanci i mudraci kad kazu da je nebeski svod knjiga iz koje Bozanstvo dozvoljava da se citaju sudbine ljudi."

'Ipak, za danas dosta."

Vodic je uhvatio mladog svecenika. Oni su padali u beskrajnu dubinu. Mladi svecenik je izgubio svijest.

Jedan trzaj i on se probudio u svom tijelu iza oltara u Hramu.