XVI.    poglavlje

Sesnaesta slika

 

(Slika: Kuca bozja. Rusevine. Razaranje.)

Sesnaestog dana govorio je vrhovni svecenik:

'Slika pred kojom danas stojis zove se razaranje. Vidis toranj koji se rusi pogoden munjom i izgara u vatri. S gornjeg kata baca se kroz prozor njegov okrunjeni graditelj s rasirenim rukama prema zemlji. Kruna mu pada s glave. Ova slika proizlazi, kao i ostale, iz prethodnih. Iz lazi i nepravde moze nastati samo razaranje. S lazju se i nepravdom ne moze nista sagraditi, vec samo razoriti.

Razaranje (slika XVI) je takoder odraz trece slike pred njom (slika XIII) od smrti. Smrt, rastanak od tijela i duse u prvom je redu razaranje tijela, ali takoder i

mnogih zemaljskih veza i odnosa.

Visi    nasuprot   slici    VII,     sto   predstavlja   ostvarenje   Planova              Bozanstva. Ostvarivanje i razaranje: dvije velike suprotnosti.

Razaranje tornja nebeskom munjom kaze nam da ce bozja kazna pogoditi i razoriti gradnju koju su ljudske ruke stvorile za svoju vlastitu slavu. To je opci

zakon koji vrijedi za sva vremena. Sto ljudi sagrade da bi sebe velicali, makar to bilo i u ime religije ili drzavnicke mudrosti, nece biti trajno.

Vjecni ce to razoriti, i onaj svjetovni ili duhovni graditelj koji nosi krunu,

posjednik tornja, bit ce s visine razorene kugle srusen na zemlju i kruna ce mu pasti s glave.

Kruna je ljudski nadomjestak za velicinu i sposobnost u upravljanju, koja

nedostaje. Umjesto blistavog duha kojeg nema, postavlja se sjajna kovina.

Radi moj sine, ne za svoju slavu, nego za korist svog bliznjeg u duhu razvoja svjetova i stvorit ces nesto trajno i znjeti sto si posijao.

Idi u miru!"

Kada je  mladi svecenik te veceri sa svojim vodicem odlebdio pod  mracnim nebom, ovaj rece:

'Danas moras upoznati snage svete vatre.

Vatra naseg vidljivog svijeta je, kao i sve ovdje, kopija neceg slicnog u onom duhovnom svijetu, u kojem se nalaze praslike svih stvari i bica koja ovdje gledamo. I praslika i kopija imaju uvijek isto bice i ista svojstva. Zato mozemo iz svojstava zemaljske vatre zakljucivati o vrsti duhovne vatre. Ona takoder mora svijetliti i grijati ili razarati i spaljivati.

Na slici XVI danas ujutro vidio si kako nebeska vatra razara covjecje djelo, nocas moras upoznati dobrotvornu snagu duhovne vatre."

Dizali su se sve vise. Mladom sveceniku se cinilo da se ne udaljuju samo

prostorno od Zemlje - imao je dojam da biva nosen na jedan sasvim drugi Plan. Prostor i vrijeme su se odvojili od njega i bilo mu je kao da ide ususret Vjecno stvarnom.

Boje i forme su lebdjele, protjecale, izmicale i prolazile pokraj njega da bi u daljini nestale. Isprva tiho, a onda sve jace, zvucalo je i zvonilo sve oko njega. Kao

snazni valovi rasle su skladbe, pjenile se i sumile, da bi onda presle u druge tonove

i pulsirale drugim ritmom. I svaki je ton bio forma i boja. I svaki duh zvuk i smisao....neizrecivo, a ipak razumljivo....

'Priblizavamo        se    kraju     praslika,      velikoj      tajni"      rekao     je     vodic                             sa

strahopostovanjem.

Pred njima se uzdizao uvis jedan brijeg, kao da hoce u nebo. Lebdjeli su gore.

Jedna visoravan.

Hram okruzen dvoristem.

U dvoristu veliki, jako veliki oltar iz kamenih blokova. Jedan put vodio je gore do njega. Na njemu su bila slozena drva.

U samom svetistu jedan zlatni oltar, u kandilu se zarilo, dimilo i mirisalo. Teski oblaci su se dizali uvis i ispunjavali visoki prostor. U pozadini je gorjela i sijala

jedna svjetiljka.

Vodic je ozbiljno pokazao na veliki oltar i mladi svecenik je shvatio znacenje i rekao:

'Ocito ce se na oltaru zaklati i spaliti jedna zrtvena zivotinja?"

Vodic  je  potvrdio.  'Zrtvena  ce  zivotinja  pretrpjeti  smrt  umjesto  prijestupnika. Zakon zastupanja. Sto ti nalazis u cinjenici da zrtva biva spaljena?"

'Ja vidim...tjelesno prolazi..."odgovorio je oklijevajuci mladi svecenik. 'Doista, i ta je istina u tome sadrzana, ali to nije glavna pouka velikog oltara." Mladi svecenik je sutio, nije znao sto reci.

Tada je vodic dobrohotno rekao: 'Glavna istina kojoj nas oltar uci jest ta o zrtvi

i to dobrovoljnoj. Vec ti je bilo receno da budes spreman zrtvovati svoju osobnost. To je ta velika tajna koju nam ovaj oltar propovijeda. Poticaj, snagu za to, naci ces u ljubavi."

'Kad ce se to dogoditi?"

'Vjezbaj u svakidasnjem zivotu, zrtvuj svoju volju, svoju udobnost, svoju prednost. Postupaj nesebicno pa ce i tebi kucnuti trenutak zrtve i velike odluke.

Cak ni najveci nece biti postedeni. Onda ce ono nestvarno u tebi biti unisteno. To je jedan od ucinaka vatre."

Bili su u Svetistu.

Vodic je rekao: 'Pogledaj kandilo na malom oltaru. Da li se ono samo zapalilo?" 'Ne, ne vjerujem - sigurno su ga zapalili."

'Pravilno - i ti moras moliti da se vatra u tebi zapali." 'Kakva vatra?"

'Vatra ljubavi prema covjeku, prema Bozanstvu, prema svemiru."

'Ali - tko je zapali?" 'Nijednog smrtnika ruka." 'Pa tko onda?"

'Moli usrdno Nebesa! Ona tinja i zari u svakom covjekovom srcu, sveta iskra -

duboko ispod pepela i sute. Moli sveti vjetar koji iskru razvija u vatru." 'A onda?"

'Onda   ce  se  i   iz   tvoje   nutrine   podici   nebesima  ugodan  tamjan,   hvala i

obozavanje. Ova ce te vatra osposobiti da se zauzimas za druge, da molis za bolesne i za prijestupnike, ozdravljujuce zrake strujat ce iz tvojih ruku."

Vodic je pokazao na svjetiljku: 'Svjetlo, trece i najvece djelovanje vatre."

'Vidis li ti sto?"

'Vidim! Vidim!" 'Sto vidis?"

'Vidim jedan sveti put, od oltara do oltara i do svjetiljke. Koracam od spoznaje do spoznaje. Ucim razlikovati prolazno od vjecnog. Ljubav se zrtvuje, sveti dah

puse u zar i iz srca smrtnika dize se tamjan gore k Bozanstvu - i konac je svjetlo, zracece svjetlo, pretvaranje u svjetlo."

'Dobro si vidio, to je put. Dakle, dodi."

Hram i brijeg su nestali.

Vodic i mladi svecenik letjeli su tjerani svojom voljom ususret dalekoj Zemlji.

U       beskrajnom       prostoru,       rastavljeni        nekim       sjajnim             beskonacnim meduprostorima, vidjeli su kako prolaze Suncevi sustavi.

Planeti su kao vatrene kugle okruzivali majku Sunce koja ih je rodila. Bili su

bezbrojni svjetovi koji su se gubili u tami daljine.

'Svi su oni postali po rijeci neizrecivog Imena" rekao je vodic s postovanjem. Brzo su se priblizavali Zemlji.

Mladi svecenik osjecao je da smije postaviti jedno pitanje: 'Mogu li i nepozvani uci u kraljevstvo svjetla i duha?"

'Da, na umjetan nacin, i to samo u nize i srednje razine." 'Sto to znaci na umjetan nacin?"

'Postoje  sokovi  biljaka  koji  kad  se  uzivaju,  izazivaju      prolazno                                                                                                        odvajanje

dijelova  od  kojih  se  covjek  sastoji,  slicno  kao  kod  sna,  kod  smrti  ili  kod posvecenja. Ali, to je opasna igra."

'Kako to?"

'Dojmovi su prejaki za nepripremljenog pa on zato pada u tesku bolest ili ludilo. Na umjetan nacin izazvano odvajanje duha od tijela razara snage zivcanog sustava."

Zastor magle i osjecaj pada u dubinu bez dna. Mladi svecenik probudio se u Svetistu iza oltara.