XIV.    poglavlje

Cetrnaesta slika

 

(Slika: Ponovno utjelovljenje.)

Cetrnaestog dana govorio je vrhovni svecenik:

'Iz smrti klija zivot, iza umiranje slijedi ponovno radanje, kao sto nakon zalaska Sunca dolazi izlazak Sunca. Zato pokraj slike XIII smrti, stoji slika XIV novo radanje. Slika XIII, zalazece Sunce, umiranje - slika XIV ponovno utjelovljenje, pocetak novog zivota. Kolo zivota stalno se okrece.

Slicno kao sto postoji veza misli izmedu slike XIII, smrti i X, kola zivota postoji

takoder veza izmedu slike XIV i IX, koje isto stoje jedna nasuprot drugoj. Slika XIII nam pokazuje konac jednog zivota i slika X vjecnu mijenu o svrsetku i pocetku, o smrti i zivotu, rodenju i grobu.

Isto tako kao sto nam slika IX pokazuje putovanje covjeka kroz jedan zivot ovdje u vidljivom svijetu, tako nam slika XIV pokazuje dugi red nasih zemaljskih egzistencija s uvijek ponavljanim utjelovljenjima ljudskog roda nakon pauze mirovanja u nebeskoj domovini. Povratak u zemaljski zivot, u tvarno tijelo jest prelijevanje vode, duha iz jedne posude u drugu.

Pogledaj sliku.

Mlada djevojka koja predstavlja snagu Nebeskih, izlijeva sadrzaj jedne posude u drugu, a da ni jedna kap ne padne u more. Time se hoce reci da se kroz umiranje,

vjecnost i ponovno radanje nista ne gubi od individualnosti.

Do njenih nogu zubori beskrajnost mora. More je Bozanstvo. Ova slika dakle ne predstavlja sjedinjenje covjekovog duha s Bogom. To dolazi kasnije. Znacenje ove

slike je samo: sadrzaj dobiva novi oblik. I promatraj oblik. Tekucina se ulijeva iz

jedne srebrne u jednu zlatnu posudu, u jednu od plemenitijeg materijala. U tome za nas lezi nagovjestaj razvoja, evolucije ljudskog roda u obliku spirale.

Jer to je dvostruka spirala koja vodi covjecanstvo ka savrsenstvu.

S jedne strane vidimo kako pojedini ljudski duh ide od jednog do drugog utjelovljenja, u svakom novom zivotu nauci novu zadacu i uvijek se oblaci u sve

finije, sve plemenitije haljine koje stalno postaju savrsenije orude, da bi se duhovni zivot covjeka sa svakim novim utjelovljenjem uvijek sve bogatije izrazio.

Ali s druge strane vidimo i struju koja pomocu duhova stvara nove oblike

covjecjeg tijela, postize stalno sve vece savrsenstvo i vecu sposobnost izrazavanja. Ljudski duh je jedan dio struje duhova. Ljudska tijela su dio zivotne struje. Obje struje izlaze iz Boga, mnogostruko se zaplicu i obavijaju, oploduju i bivaju oplodene, a da se ne izmijesaju ili medusobno izbrisu. I vracaju se natrag u krilo Bozanstva. To je pouka koju mozemo steci promatrajuci srebrne i zlatne posude.

Slika XIV je V slika Izidinog puta. Ona ima kao i sve slike unutarnju vezu s trecom ispred nje, prethodnom slikom na Izidinom putu, 'magicnim mocima" koje

vode  hodocasnika  nakon  sto  su  se  u  njemu  probudile.  Ako  ga  one  u  zivotu

osposobe da polaze ispite, onda su one mjerodavne u jos mnogo vecem stupnju kod prelijevanja vode iz jedne posude u drugu, kod oblikovanja karaktera i u

odnosima novog zemaljskog zivota.

A sada idi u miru i veseli se velikoj utjesi koju ti daje slika XIV. Gledaj u daljine koje se pred tobom otvaraju sa zahvalnoscu Bozanstvu."

Iste veceri oba duha su lebdjela pod vedrim zvjezdanim nebom. 'Danas se ide u

domovinu, u blazenu zemlju duhova" poceo je vodic. 'Trebas steci dojmove i vidjeti  kako  Snage  Upravljanja  ravnaju  ponovnim  utjelovljenjem  duhova  i

odmjeravaju zasluzene sudbine, vazu, zagovaraju i oblikuju."

Put ih nije vodio kroz tamne magle i buktjeli zar, niti kroz prostore bola i prokletstva, oni su se priblizavali blazenim sferama. Mladom sveceniku se dopala pokretnost svega onog sto je vidio.

'Mi smo u svijetu misli. Ovdje sve mijenja oblik brze nego u vidljivom svijetu." Letjeli su pokraj raznolikih oblika koji su izgleda zurili u istom smjeru kao i oni.

'To su duhovi koji su se odvojili od zemaljskog, koji su ostavili odlozeni omot,

zaboravili ga i sada streme prema visim kraljevstvima."

Prolazili su podrucjima koja su bila nastanjena mnogobrojnim duhovima. 'Ovdje se takoder jednaki druze s jednakima" tumacio je vodic. 'Sve je gore kao i dolje, smrt ne mijenja nista u zivotu duha."

Na cvjetnoj livadi plesala su djeca pod vodstvom bica koja su zracila ljubavlju i izvodila svakojake djecje igre.

Djecaci su gradili na jednom potoku iz kamenja i zemlje nasipe i jezera, kanale i tvrdave.

Jedna mala djevojcica ljuljala je bebu koju je drzala u narucju i uspavljivala je. 'Sto  su  dolje  radili,  to  ovdje  nastavljaju"  mislio  je  vodic.  'Nista  se  nije

promijenilo, sve ostaje po starom. Oni su samo zamijenili teze odijelo za laganije,

iz finije tvari, to je sve. Zato je tako vazno sto mi ovdje radimo i mislimo."

Letjeli su dalje. Ka velikim hramovima vodili su siroku putovi. Svecane povorke strujale su veselo raspolozene na sluzbu Bozju.

U dvoranama ukrasenim stupovima ucili su majstori mudrosti. Do njihovih nogu sjedili su, puni postovanja, ucenici zeljni znanja.

U tihim kolibama i vecim kucama stanovali su ljubavnici i citave obitelji. Neke

obitelji su sve zajedno dosle ovamo gore, druge se bile rastavljene uslijed smrti. Takvi su onda cekali jedan na drugog i veselili se ponovnom susretu.

Ljubav i prijateljstvo uljepsavali su postojanje. Oni su se mogli posjecivati.

Volja ih je nosila jedno drugome i izmjena misli uvijek je bila moguca i obogacivala zivot.

Oni su takoder promatrali svoje ranije zivote, izvodili zakljucke iz iskustava

koja su imali, i iz udaraca sudbine koje su preboljeli. Svi su bili ocarani mudroscu kojom se vuku niti nebeskog vodstva kroz tkivo sudbina njihovih zemaljskih zivota.

Spoznali su kako je sve u mnogim njihovim zivotima bila sjetva i zetva, kako je svaki dozivljaj posljedica i svako djelovanje uzrok, kako je, prema tome, sve samo jedna karika u beskrajno dugom lancu.

Zreliji duhovi su mogli pod kontrolom visih sila sami oblikovati predstojeci zivot, kako im se cinilo da je povoljnije da poprave nepravdu iz proslog zivota, da ljubljenim duhovima pomognu i sami steknu potrebna svojstva. Oni su takoder

mogli izabrati majku koja bi im pomogla da se ponovo utjelove.

Naprotiv, nezreli, nerazvijeni duhovi bili su u svim ovim pitanjima vodeni svojim vodicima.

Potom su mladi svecenik i njegov vodic dosli u kraj u kojem je vladao neizrecivi mir i velika tisina. Pod velikim cudesnim drvecem bujala je mahovina na kojoj su

se odmarale razne spodobe. Mnoge su drzale ruku pod glavom, pojedine su drzale koljeno uzdignuto. Izgledalo je da spavaju. Jednolicno zuboreci, tekao je mali potok kroz hladnu zemlju.

Na upitni pogleda mladog svecenika, vodic rastumacio je: 'To su duhovi s kojima cemo se uskoro rastati, jer mi i ovdje govorimo o pokojnima i umrlima. Oni ce doskora stupiti na veliki put u vidljivo. Oni su uzivali veselja neba, oni su

poznjeli sto su posijali, oni su skupili snagu i mudrost posto su ranije zivote promotrili pa ih sada vuce natrag u zemaljski zivot, u materijalno postojanje."

'Sto ih vuce natrag?"

'Vecina njih biva privucena ljubavlju jednog para ljudi. Mnogi zele natrag kako bi  bili  blizu  duhova  koji  takoder  borave  u  tijelima,  a  s  kojima  su  oni  osobito

povezani. Neke vuce ici dole kako bi ispastali, popravili ono sto su u ranijem

zivotu skrivili. Neki rijetki visoki, velicanstveni duhovi spustaju se dolje da bi

pomogli, utjecali, ucili - i bili neshvaceni i proganjani. Ipak pogledaj ovog duha...on se upravo sprema otici.

Jako uzrujan i pun ceznje, ali kao mjesecar, dignuo se jedan duh s debele

mahovine na kojoj je pocivao i krenuo dolje ka zemlji.

Jedan vodic pridruzio mu se i ostao kraj njega.

Mladi se svecenik okrenuo svom vodicu: 'Kamo su se uputili?"

'K jednom paru roditelja koji se upravo ljubi. Duh koji se zeli utjeloviti ostat ce kod majke prilijepljen, dok se ne razvije novo malo tijelo u koje ce useliti ili bolje reci, obuci, u koje se mora ugurati. Roditi se mnogo je teze nego umrijeti. Utisnuti se u materijalno tijelo mnogo je mucnije, neudobnije nego li se s njim rastati. Zato mala djeca i placu tako cesto, naizgled bez razloga. Vjecni duh osjeca nedotjerano malo tijelo koje mu se jos nije prilagodilo kao dosadne lance i nepodnosljivu muku. Ali plac je jedini izraz koji je malom tijelu, nepotpunom instrumentu, moguc.

Oba duha prodrla su kroz zid i bili u jednoj spavacoj sobi. Jedan roditeljski par je mirovao.

Iznad majke, tijesno pokraj nje lebdio je kao spavajuci, duh koji je ceznuo da se

utjelovi.

'Svete misterije" mislio je mladi svecenik...

Vodic je odveo duh mladog svecenika natrag k njegovom tijelu u Svetiste.